Sve je noć...sve je dan... ali nije sve san

Ne pitaj ništa, i ništa ne govori samo ovaj prozor zatvori.
Nisam ja među zidovima niti sam ih sagradila da me ljudi ne vide...
Ovaj razgovor nigdje ne ide.
Zarobili su nas između želja i ponosa pa sad kidaju konce tišine i govore u naše ime zaboravi me...
Kako me možeš podsjetiti na nešto što u mom sjećanju ne postoji?

Nisam zaboravila jer nemam šta zaboraviti.

Da bi zaboravio prvo to trebaš imati u sjećanju.

Ja kao što vidiš, nemam.
Ne mogu sama bez tvoje pomoći ovaj put od vatre proći. 

Treba mi tvoja pomoć ove noći samo budi tu...
Evo ušunjaću se tiho i nećeš znati na prstima ću hodati. 

Nemoj nikom reći gdje sam se skrila.
Ako ipak kažeš reci da ne znaš ko sam i da sam tu tren jedan bila.
Da sam zalutala i za put te pitala ime ti nisam rekla.
Nemoj misliti da je ovo ljubav čak ako to tvoje srce želi mi smo se samo u ovom trenu sreli.

To može biti jednostavno susret tvoje i moje duše koja kao jedna diše i ništa više... 

Ništa više od spleta okolnosti koje nam je život dostavio, a mi trebamo otvoriti poklon koji nema ukrasnu traku i upakovan nije.
U ovom vremenu kad sve ima svoje razloge onda ćemo naći razlog ili dva zašto smo se sreli ti i ja.

Ne mogu voljeti, ne sad...ne razmišljam o osjećanjima već kako da odemo na slobodu.

Misliš da sam neko ko ne zna osjećati i da nisam voljela. 

Zadrži te misli jer, ni blizu istini nisi.

Više mi nije čudno da ljudi gledaju samo ono što vidjeti žele. Pa tako kroje utiske svoje.

Osim izvana za njih druga gledišta ne postoje.

Ne znaš ti kako je unutar mog bića  i koliko puta sam prošla staze vatre. Ni koliko imam ispisanih listova, a suzama sam ih pisala.

Osmijehom tugu brisala pa spajala dijelove gledajući kako ljudi od kocki slože likove i izvode trikove. Svakom triku pronašla bih sliku onu iluziju za naše oči.

Čašu vode natoči i stavi je na sto.

Preokreni čašu da bar nekoliko kapi drvo ne upije i da vjeruješ da prazna nije. A prazna je tek poneka kap se zadržala i polako niz čašu ide. Često ljudi gledajući ne vide. Kao što i ti sad... vidiš jedno, a drugo si gledao. 

Oni dolaze... ne brini razumijem ako mi ne možeš pomoći ja ću se snaći... uvijek uspijem iz njihovih krugova izaći.

Nemoj me dotaći riječima, ni zagrliti mislima.

Jer, onda bih poželjela ostati, a ti znaš da to ne mogu. Ti to dobro znaš... jer me imaš u srcu i ovom mjestu gdje ljudi žive dokolicu.

Pusti me iz srca tvoga ne traži onih nekoliko razloga. Vatra na stazi gori, a ti mi ne govori ono što odveć znam da ćeš reći...

Stani... nemoj molim te reći... volim te...

Nije ovo vrijeme za nas... i ne traži da to bude.

Ti ćeš jedno vrijeme imati sjećanje na ovu noć i sve noći prije nje. Iste su, zar ne... u svakoj od njih tebe ostavih... ne, jer sam tako željela i jer se nisam sjećala. Ti ne znaš da se ti ne ostavljaš jer ne zaboravljaš ono što osjećaš.

Meni nisu sjećanje i zaborav dali zato jer su dobro znali da je moja snaga to što sam ti srcu draga.

Misliš da mi je lako otići ovako, bez da ti kažem sve što u meni želi da se kaže.

Čak ako to tvoja duša tako gleda nisu ove moje usne nastale od leda, nisu ove moje ruke htjele biti prazne i da te zagrliti ne mogu kad to požele. Nisu naše duše ovaj sastanak tražile one su se srele. Čujem njihove korake kroz hodnike... sakrij me od njih... ti si utočište za ovo pozorište. Vratio si mi snagu, hvala ti što si me čuvao ovih noći...  razumijem da ti ništa više jasno nije. Kad sam ja u pitanju malo toga može biti jasno. Oni tako žele, oni karte dijele a ti i ja igramo za stolom. Kakve karte su nam dali tako smo odigrali. U vremenu kad nije vrijeme da se voli jednostavno ići treba putem vatre i ljubiti usnama bez leda.

Nije sve kako izgleda. Zapakovali su nas u poklon mi tražili zaklon od kiše i tako nas ostaviše. Odredili su i naredili srca se oglušila nisu slušala već iako zabraniše ona se zavolješe.

Treba meni vremena da kažem sve ono što u meni želi kazano biti.

Ne želim te ostaviti... negdje u dubini svoje duše ti to znaš jer me imaš... imaš za sva vremena u ovom svijetu gdje gori vatra i vidiš jačinu plamena.
Idem sad... ti im reci ono što osjećaš da reći trebaš... jer me imaš i nemaš nakon što otvore vrata. 

Otvori jednu od karti vodu u čašu vrati i sve ćeš znati... 

Nisam zaboravila jer nemam šta zaboraviti nisam bila tu... bila sam u tvom snu.

Bila sam u tvojoj stvarnosti ostavila jedan list papira na jastuku tvome pročitaj u sebi ono što osjećam prema tebi. 

Pitaš se svaki dan prije nego dođe noć hoću li i ja doći.
Dođem ja, a ti spavaš zagrlim te i poljubim, hodam na prstima.
Čuješ moje korake... otvoriš oči i nasmiješ se sve je san...sve je noć i sve je dan...

Odigramo karte što stoje na stolu i voda je u čaši. Plešemo... otvaramo poklon što upakovan nije, kiša lije...

Ko bi znao od nas dvoje šta je stvarnost od snova htjela pa je naše duše srela.

U tim trenucima što se satima broje gledam te oči tvoje i nestašne pramenove kose.

Gledaš u moje lice i usne što led tope neke se kocke sklope u likove i izvode trikove.

Ko zna šta je iluzija skrivena od naših pogleda i je li zaista sve onako kako se osjeća, onako kako izgleda skriveno iza osmijeha.
Je li stvarno da  ne smijem tebe voljeti ili je stvarno to da te volim neopisivo.
Da li karte imaju dvije strane i šta nakon pogleda u ogledalo ostane.
Jedna poruka na jastuku ne govori sve... više oči govore.
Kako je sve zapetljano, a tako je jednostavno.
Sve se pomiješalo i ono što osjećam i što obećam i čega se sjećam i što zaboraviti ne mogu jer koža osjetila nije. Šta se događa sad i šta je bilo prije?
Vrtlog ispisanih u kajdanku nota violinskim ključem otvara kompozicije a ti i ja sviramo na instrumentima. Vidim ljepotu duše tvoje u odrazima tvoga lica...i put do tvoga srca...
A ti tražiš gdje sam ja između noći i dana, između sna.
U poklonu koji zapakovan nije šta se krije?
Šta se krije na putu vatre i koje poljupce usne pamte. Tim putevima od sna idem ja...
Tu sam pored tebe dok kiše liju, a tvoje ruke u zagrljaju me kriju...
Tamo sam gdje pored tebe nisam, a kao da jesam... jer si uvijek dio mene kojim god putem da krenem.
Nije ovo vrijeme kad se voli i kad smijem voljeti ja, ipak nešto je i stvarno nije sve dio sna...
Jer, ne pitaj kad i kako ali sam te zavoljela...
Noćas poruke kiše nose, a ti meni mrsiš kose...danas gledamo kroz otvoreni prozor kako ljubav zna da spoji srca dva i nije sve san pored tebe to znam...
Autor teksta: Milena Vujinović
Do sljedeće priče: Pozdrav dragi prijatelji.
Slika preuzeta sa sajta: Unsplash