Kad ti život zamota palačinku s' marmeladom...
Recite vi meni kakav je osjećaj biti ovdje sad kad je sve drugačije?
To ti je osjećaj kao kad ti život zamota palačinku s' marmeladom i šunjaš se kradom kao dijete i ništa slađe od toga nije... to da si me pitala davno prije...
Sad ideš gradom kroz ulice i želiš da sve smisao dobije. A cirkus u tebi je...
Oko tebe... e... to je posebna priča.
Pa kad se sastave, a ne mogu da se rastave svjetovi oko nas i oni u nama...
Nastane opšta galama, a ti sve želiš da utišaš pa se više i ne pitaš nego samo skitaš.
Tako ti je meni dijete moje... a još sam mlad bar tako mi godine stoje.
Nego, duša kaže da mnogo više godina važe.
Slušam dušu moju i mudru riječ koju izgovore oni što ulicama prolaze.
Biće da je slušajući te riječi duša godinama naprijed uspjela uteći.
Čitao sam knjige ostavio brige na ćošku ulice, kišnicom bi umio lice i našao bi mrvice hrane tako ti ja nižem dane.
Vidiš one visoke zgrade tu su zamišljene ograde koje ne prelazimo.
Zamišljene ograde...kako to mislite.
Ne mislim ja o njima, ali vjeruj tamo ih ima.
Ko zna kako je iza tih ograda, ne želim ni znati.
Draže mi je ovdje ostati i nebo gledati, jer već sutra može biti druge boje i drugačije izgledati.
Pa sve upijam njegove plave boje, a plave su kao oči tvoje. Nisi ti ovdje slučajno, znam ja to.
Slučajnosti ne postoje. Često čujem tu rečenicu kao da je namjerno ponavljaju da bi mi ljudi zapamtili da se nismo slučajno sreli.
Ja sam ti za ljude ogledalo, mene kad ljudi pogledaju dio sebe ugledaju.
A ja običan čovjek, običniji ne mogu biti.
Samo dobro posmatram i vidim, a sve se pravim da mi ništa jasno nije.
Svaki čovjek kao svemir tajne krije.
Ma mi smo ti svi povezani u tačno određenom vremenu se sretnemo i jedan odsjaj, jedan tren ne zamišljen, već rukom nekog pisca osmišljen postane niz stranica i sretnu se naša lica.
A mi eto pronašli te papire što vjetar nosi, pa me pitaš ko sam, pa te pitam ko si?
Gledam ove skrivene ljepote mnogi ih ne primijete i tako zaboravimo ko smo zaista...
Svaka nam je zora ista, svaka noć navijen sat što jutrom zvoni pored ljudi telefoni i nema, nema tu emocije one istinske iskazane kroz dodir i pogled nema dijete...
Sve manje ljudi osjećaju... a sve više skrivaju svoja lica sve to kaže ulica kad malo bolje pogledaš onda vidiš da u njima straha ima, da ne vjeruju jedni drugima... Da se sve više otuđuju, a sve manje blizine ima među ljudima. U vrtlogu je sve i zato se rijetko ko onoj palačinki s' marmeladom kao dijete raduje...
Zamotali smo se sami u neke svoje priče i ništa nas se ne tiče... a život teče...
Zato sam ja ovdje gdje jesam, jer sve što sada gledamo ja nisam...
Ne mogu protiv sebe jednako kao što ne možeš ni ti.
Zato smo se sreli...
Naše riječi samo mi čujemo neće dotaći druge ljude ali će svakako ostaviti trag...
Čuće ih priroda...ovo nebo, onaj cvijet što zatvara latice, čuće ulice i ulične svjetiljke...
Pa kad te riječi polete sa pticama će da lete...možda čak i preko zamišljenih ograda...
Ima tamo ljudi koji će ih čuti...
Kad bi ljudi znali... kad bi samo slušali sve oko nas... ali ne...
Sve tone kad ljudima postane svejedno, kad ih ništa ne dotiče i ništa im ne znači što nebo neku drugu boju oblači. Što treba biti jači jer dolaze promjene, ko bi dijete slušao mene...
Za njih sam tek obična lutalica sa znakom srca na kaputu, neko ko dom nema...
Znaš uslikao sam mnogo slika jednim starim fotoaparatom i čuvam ih u kutiji želim ih tebi pokloniti.
Mnoge kiše padale su po kutiji, ali su slike nekim čudom sačuvane.
Kutiju ti predajem... ja dalje putujem negdje u neku ulicu ovih gradova...
Kad krenem ti kutiju otvori i ništa ne govori samo gledaj slike i onda ćeš znati kakav je osjećaj biti ovdje kad je sve drugačije...
Odlazio je čovjek u kaputu sa srcem na džepu... sretoh ga... ne slučajno već s' razlogom.
Uzela sam slike i gledala crno- bijele odraze u kojim se skrivene boje nalaze.
Onda sam među svim tim slikama vidjela njegovu sliku...
Imao je kapu na glavi i dugu bradu koju je morao mjesecima puštati...
Imao je onaj pogled u očima koji sve mudrosti svijeta zna... a iza tog pogleda.. e iza njega...
i tuge i sreće nekom znam on reći će...
Danas ima sve mudrosti svijeta, a sam kroz ove ulice šeta...
Sam jer nije ono što od njega očekuju... ljudi poput njega žive kako osjećaju...
Koliko je slika ta bila upečatljiva i stari džemper koji je brojao godine...
Taj čovjek običan, da običniji biti ne može nosi toliko toga ispod kože...
On nije znao, da znam ko je... nije mi rekao kako ga bole sve rane zavijene, sve tuge ostavljene poput ožiljaka... tražio je slobodu zraka, zaboravio zamišljene ograde... to samo veliki ljudi istinske dobrote mogu osjetiti tvoje ljepote živote... a ranjeni biti...
I ni jednog trena nije suzama pokazao otiske uspomena... ne jer on nije iz ovog vremena...
On je iz neke druge priče došao u ovu... taj čovjek što ga lutalicom zovu...
A ne znaju da od njega više lutaju...
Nije on želio od mene ništa skriti već samo svojom pojavom i riječima dobrotu ostaviti.
Znao je da ću tu sliku posebno gledati, okrenuh drugu stranu na njoj vidjeh poruku ispisanu...
Kad ti život zamota palačinku s' marmeladom... pronađi dijete u sebi i pitaj ga... pitaj ga ko si...
U sebi uvijek dobrotu nosi...
Razumjeh sve što rekao mi je... skupih fotografije stavih u kutije i krenuh niz ulice, sretoh poneko poznato lice, a kao da ih ne poznajem... Sad znam kakav je osjećaj, kad je sve drugačije...
A on je to znao odavno i zaista je mlad po godinama, ali mu duša godinama naprijed otišla...on zna jer svijet čuje jer svijet sluša... onako kako ljudi još ne umiju... pa ispod maski čuvaju samo da ne otkriju da još uvijek osjećaju...
Zamišljene ograde poznaješ li grade... ljude prisutne, a tako odsutne od svega... idu, idu kroz tvoje ulice... i traže da im neko kaže da život jeste palačinka od marmelade...
Idem tako gradom i kao dijete tražim kradom palačinke s' marmeladom da ih neko zamota pa da se kao djeca sjetimo ljepote života.
Da tu ljepotu čuvamo, da ljubav poznajemo i da jedni druge ne sretnemo slučajno... već život vrlo dobro zna razloge naših susreta... i kad sretnete čovjeka neka poruka vas čeka...
Pročitajte tu poruku, pružite čovjeku ruku...
Autor teksta: Milena Vujinović
Priča inspirisana slikom čovjeka i trenucima u vremenu koje uočih kroz dane iza nas i one pred nama...
Veliki pozdrav dragi čitaoci
Slika preuzeta sa sajta: Unsplash
To ti je osjećaj kao kad ti život zamota palačinku s' marmeladom i šunjaš se kradom kao dijete i ništa slađe od toga nije... to da si me pitala davno prije...
Sad ideš gradom kroz ulice i želiš da sve smisao dobije. A cirkus u tebi je...
Oko tebe... e... to je posebna priča.
Pa kad se sastave, a ne mogu da se rastave svjetovi oko nas i oni u nama...
Nastane opšta galama, a ti sve želiš da utišaš pa se više i ne pitaš nego samo skitaš.
Tako ti je meni dijete moje... a još sam mlad bar tako mi godine stoje.
Nego, duša kaže da mnogo više godina važe.
Slušam dušu moju i mudru riječ koju izgovore oni što ulicama prolaze.
Biće da je slušajući te riječi duša godinama naprijed uspjela uteći.
Čitao sam knjige ostavio brige na ćošku ulice, kišnicom bi umio lice i našao bi mrvice hrane tako ti ja nižem dane.
Vidiš one visoke zgrade tu su zamišljene ograde koje ne prelazimo.
Zamišljene ograde...kako to mislite.
Ne mislim ja o njima, ali vjeruj tamo ih ima.
Ko zna kako je iza tih ograda, ne želim ni znati.
Draže mi je ovdje ostati i nebo gledati, jer već sutra može biti druge boje i drugačije izgledati.
Pa sve upijam njegove plave boje, a plave su kao oči tvoje. Nisi ti ovdje slučajno, znam ja to.
Slučajnosti ne postoje. Često čujem tu rečenicu kao da je namjerno ponavljaju da bi mi ljudi zapamtili da se nismo slučajno sreli.
Ja sam ti za ljude ogledalo, mene kad ljudi pogledaju dio sebe ugledaju.
A ja običan čovjek, običniji ne mogu biti.
Samo dobro posmatram i vidim, a sve se pravim da mi ništa jasno nije.
Svaki čovjek kao svemir tajne krije.
Ma mi smo ti svi povezani u tačno određenom vremenu se sretnemo i jedan odsjaj, jedan tren ne zamišljen, već rukom nekog pisca osmišljen postane niz stranica i sretnu se naša lica.
A mi eto pronašli te papire što vjetar nosi, pa me pitaš ko sam, pa te pitam ko si?
Gledam ove skrivene ljepote mnogi ih ne primijete i tako zaboravimo ko smo zaista...
Svaka nam je zora ista, svaka noć navijen sat što jutrom zvoni pored ljudi telefoni i nema, nema tu emocije one istinske iskazane kroz dodir i pogled nema dijete...
Sve manje ljudi osjećaju... a sve više skrivaju svoja lica sve to kaže ulica kad malo bolje pogledaš onda vidiš da u njima straha ima, da ne vjeruju jedni drugima... Da se sve više otuđuju, a sve manje blizine ima među ljudima. U vrtlogu je sve i zato se rijetko ko onoj palačinki s' marmeladom kao dijete raduje...
Zamotali smo se sami u neke svoje priče i ništa nas se ne tiče... a život teče...
Zato sam ja ovdje gdje jesam, jer sve što sada gledamo ja nisam...
Ne mogu protiv sebe jednako kao što ne možeš ni ti.
Zato smo se sreli...
Naše riječi samo mi čujemo neće dotaći druge ljude ali će svakako ostaviti trag...
Čuće ih priroda...ovo nebo, onaj cvijet što zatvara latice, čuće ulice i ulične svjetiljke...
Pa kad te riječi polete sa pticama će da lete...možda čak i preko zamišljenih ograda...
Ima tamo ljudi koji će ih čuti...
Kad bi ljudi znali... kad bi samo slušali sve oko nas... ali ne...
Sve tone kad ljudima postane svejedno, kad ih ništa ne dotiče i ništa im ne znači što nebo neku drugu boju oblači. Što treba biti jači jer dolaze promjene, ko bi dijete slušao mene...
Za njih sam tek obična lutalica sa znakom srca na kaputu, neko ko dom nema...
Znaš uslikao sam mnogo slika jednim starim fotoaparatom i čuvam ih u kutiji želim ih tebi pokloniti.
Mnoge kiše padale su po kutiji, ali su slike nekim čudom sačuvane.
Kutiju ti predajem... ja dalje putujem negdje u neku ulicu ovih gradova...
Kad krenem ti kutiju otvori i ništa ne govori samo gledaj slike i onda ćeš znati kakav je osjećaj biti ovdje kad je sve drugačije...
Odlazio je čovjek u kaputu sa srcem na džepu... sretoh ga... ne slučajno već s' razlogom.
Uzela sam slike i gledala crno- bijele odraze u kojim se skrivene boje nalaze.
Onda sam među svim tim slikama vidjela njegovu sliku...
Imao je kapu na glavi i dugu bradu koju je morao mjesecima puštati...
Imao je onaj pogled u očima koji sve mudrosti svijeta zna... a iza tog pogleda.. e iza njega...
i tuge i sreće nekom znam on reći će...
Danas ima sve mudrosti svijeta, a sam kroz ove ulice šeta...
Sam jer nije ono što od njega očekuju... ljudi poput njega žive kako osjećaju...
Koliko je slika ta bila upečatljiva i stari džemper koji je brojao godine...
Taj čovjek običan, da običniji biti ne može nosi toliko toga ispod kože...
On nije znao, da znam ko je... nije mi rekao kako ga bole sve rane zavijene, sve tuge ostavljene poput ožiljaka... tražio je slobodu zraka, zaboravio zamišljene ograde... to samo veliki ljudi istinske dobrote mogu osjetiti tvoje ljepote živote... a ranjeni biti...
I ni jednog trena nije suzama pokazao otiske uspomena... ne jer on nije iz ovog vremena...
On je iz neke druge priče došao u ovu... taj čovjek što ga lutalicom zovu...
A ne znaju da od njega više lutaju...
Nije on želio od mene ništa skriti već samo svojom pojavom i riječima dobrotu ostaviti.
Znao je da ću tu sliku posebno gledati, okrenuh drugu stranu na njoj vidjeh poruku ispisanu...
Kad ti život zamota palačinku s' marmeladom... pronađi dijete u sebi i pitaj ga... pitaj ga ko si...
U sebi uvijek dobrotu nosi...
Razumjeh sve što rekao mi je... skupih fotografije stavih u kutije i krenuh niz ulice, sretoh poneko poznato lice, a kao da ih ne poznajem... Sad znam kakav je osjećaj, kad je sve drugačije...
A on je to znao odavno i zaista je mlad po godinama, ali mu duša godinama naprijed otišla...on zna jer svijet čuje jer svijet sluša... onako kako ljudi još ne umiju... pa ispod maski čuvaju samo da ne otkriju da još uvijek osjećaju...
Zamišljene ograde poznaješ li grade... ljude prisutne, a tako odsutne od svega... idu, idu kroz tvoje ulice... i traže da im neko kaže da život jeste palačinka od marmelade...
Idem tako gradom i kao dijete tražim kradom palačinke s' marmeladom da ih neko zamota pa da se kao djeca sjetimo ljepote života.
Da tu ljepotu čuvamo, da ljubav poznajemo i da jedni druge ne sretnemo slučajno... već život vrlo dobro zna razloge naših susreta... i kad sretnete čovjeka neka poruka vas čeka...
Pročitajte tu poruku, pružite čovjeku ruku...
Autor teksta: Milena Vujinović
Priča inspirisana slikom čovjeka i trenucima u vremenu koje uočih kroz dane iza nas i one pred nama...
Veliki pozdrav dragi čitaoci
Slika preuzeta sa sajta: Unsplash
Primjedbe
Objavi komentar