Ti...ti znaš... jer moj osmijeh čuvaš
Sjetila sam se... neko me podsjetio, neko mi je vratio stranice što su lutale maglom dana i sačuvao riječi sa usana.
Vjetar sjećanja nosi, a ova moja mašta mu prkosi. Otvorila sam onu knjigu što stoji na polici čini mi se otkad te znam.
A znam te tek toliko da prstima te mrvice sastavljam u neku nepravilnu figuru vajanu mojim tananim osjećanjima.
Jer, šta ti znaš i šta znam ja o jednom trenutku u kom smo plesali i svirali u isto vrijeme, a vani je bilo nevrijeme.
Pitala sam umjetnike kako su uočili i pretočili svoja djela, a kasnije ih obični ljudi tumačili. Da znam kako da te protumačim dugometražnim filmom na traci koja je zapisala sve rečenice. Animirano iscrtavam tebe kao lik u nekom crtanom filmu. I znaš pravo imaš... Smiješan si na ozbiljan način.
Eto toliko si jednostavan, a opet nisi.
Ma čini mi se da ti od običnog dana stvoriš neobičan. Da baš tako nekako...
Čitaš ti ono što napišem pa onaj tvoj osmijeh meni dobro znan slova poreda po stranicama i da poseban smisao ispisanim rečenicama.
Ti...ti znaš da moj osmijeh čuvaš i samo ga pustiš sa dlana da putuje do mojih usana. Nema tu logike jer, logika ne postoji kad se voli. Pročitah to u mojim mislima zapisano. Ne znam ti ja gdje se spojiše koncima tkanine i oblikovaše haljinu kroz tišinu. I... još ti ne znam ja mnogo toga pa sve učim da naučim.
Rekao si ti meni da neobičnije biće sreo nisi.
Smijala sam se tada sve skrivajući osmijeh da ga ti ne vidiš. A pojma nemaš koliko mi je to ljepo čuti bilo.
Takva sam ti ja...smijem se dječje ali da niko ne vidi i ne čuje. O suzama ti ne bih govorila njih sam u statue od leda pretvorila. Jer, znaš ona hladnoća u meni i suze zaledi. Da...sve je to dio mene a da sam drugačija ne bih to bila ja.
Zaista ne bi... i ne bih pisala o tebi.
Već bi te snivala ispod jastuka skrivala.
Pa eto kad na brodu snova dolutaš da ostaneš ušuškan u perje i paperje i da sanjaš onako kako samo ti znaš.
Ne znam ti ja s' koje sam strane svijeta ni iz kog sam grada ništa ti ja o tome ne znam. Ne želim ni znati...pustim krila i brodove od papira.
Čudna sam ljudima ma i sama sam sebi nekad čudna. Ozbiljno ti govorim makar se činilo satirično. Uspjela sam te nasmijati...e to mi je nešto najljepše za vidjeti taj osmijeh na tvom licu.
Kao kad u mraku upališ sijalicu i vidiš sve...tako tvoj osmijeh osvijetli sve tamne prostorije tamo gdje još niko svijetlost donio nije.
Ma gdje mene postaviše na ovu scenu romantika koji samo za ljepote ljubavi zna. Nježna sam ja za ovaj svijet... a opet i nisam. Rekao si mi da sam jaka da prelazim hrabro od oblaka, do oblaka i da se ne bojim mraka. Da čvrsto na zemlji stojim i da neobično volim.
U pravu si...mada ponekad letim srcem sanjara. A šta ću... takva sam ti ja hodam po olucima snova, po vrtovima misli samo tamo gdje ti si...našla bih te tamo čak i da tamo nisi.
Znaš voljela bih...kao što bi voljeli svi da ovaj svijet osjeti ljubav na onaj odistinski način pa kad nekome značiš, onda da mu značiš.
Danas ljudi bježe čim u teku osjećanja zapišu kako im srca i duše dišu kad zavole. Znam da svi vole da vole...
Pa pogledaj samo koliko se ti i ja znamo i ono nešto imamo i čuvamo. A da smo bježali, bježali smo... priznajemo.
Koliko god da smo odlazili uvijek bi se pored starog sata nalazili ne u isto vrijeme već tačno onda kada naša bića osjete. Brodovi od papira i krila...
Znaš ti...ti jedan posebni čovječe o tebi mi sve neko reče. Slušala sam priče o tebi za laku noć ne znajući da ćeš u stvarnost doći.
Pa kad te baš takvog kao iz priča sretoh jednostavno se zapletoh.
Spojih nekako rečenice i znam zarumenili su mi se obrazi, a tebi to bilo simpatično.
Često se smijemo kad se tog trenutka sjetimo.
Znam da sam smiješna i strše mi pramenovi kose kao antene pa ti često promjenim program na Tv. Ti već zaspao u sitnim satima sa knjigom u rukama. Još nisi prešao peto poglavlje uhvati te san jer dug je dan za te tvoje vrijedne ruke... ušuškaš se pored mene.
To su trenuci koje čuvamo i njegujemo poput cvijetova iz čuvenih vrtova što jutrom uz sunce procvjetaju.
Ti si jednostavno ti... i baš te zato volim.
Hvala ti što u mene vjeruješ...hvala ti što si tu kad niko nije...hvala ti što dobrotom duše tvoje plove moji brodovi od papira i što naučiše da lete moja krila...
Autor teksta: Milena Vujinović.
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi prijatelji i čitaoci.
Slika preuzeta sa sajta: Unsplash
Vjetar sjećanja nosi, a ova moja mašta mu prkosi. Otvorila sam onu knjigu što stoji na polici čini mi se otkad te znam.
A znam te tek toliko da prstima te mrvice sastavljam u neku nepravilnu figuru vajanu mojim tananim osjećanjima.
Jer, šta ti znaš i šta znam ja o jednom trenutku u kom smo plesali i svirali u isto vrijeme, a vani je bilo nevrijeme.
Pitala sam umjetnike kako su uočili i pretočili svoja djela, a kasnije ih obični ljudi tumačili. Da znam kako da te protumačim dugometražnim filmom na traci koja je zapisala sve rečenice. Animirano iscrtavam tebe kao lik u nekom crtanom filmu. I znaš pravo imaš... Smiješan si na ozbiljan način.
Eto toliko si jednostavan, a opet nisi.
Ma čini mi se da ti od običnog dana stvoriš neobičan. Da baš tako nekako...
Čitaš ti ono što napišem pa onaj tvoj osmijeh meni dobro znan slova poreda po stranicama i da poseban smisao ispisanim rečenicama.
Ti...ti znaš da moj osmijeh čuvaš i samo ga pustiš sa dlana da putuje do mojih usana. Nema tu logike jer, logika ne postoji kad se voli. Pročitah to u mojim mislima zapisano. Ne znam ti ja gdje se spojiše koncima tkanine i oblikovaše haljinu kroz tišinu. I... još ti ne znam ja mnogo toga pa sve učim da naučim.
Rekao si ti meni da neobičnije biće sreo nisi.
Smijala sam se tada sve skrivajući osmijeh da ga ti ne vidiš. A pojma nemaš koliko mi je to ljepo čuti bilo.
Takva sam ti ja...smijem se dječje ali da niko ne vidi i ne čuje. O suzama ti ne bih govorila njih sam u statue od leda pretvorila. Jer, znaš ona hladnoća u meni i suze zaledi. Da...sve je to dio mene a da sam drugačija ne bih to bila ja.
Zaista ne bi... i ne bih pisala o tebi.
Već bi te snivala ispod jastuka skrivala.
Pa eto kad na brodu snova dolutaš da ostaneš ušuškan u perje i paperje i da sanjaš onako kako samo ti znaš.
Ne znam ti ja s' koje sam strane svijeta ni iz kog sam grada ništa ti ja o tome ne znam. Ne želim ni znati...pustim krila i brodove od papira.
Čudna sam ljudima ma i sama sam sebi nekad čudna. Ozbiljno ti govorim makar se činilo satirično. Uspjela sam te nasmijati...e to mi je nešto najljepše za vidjeti taj osmijeh na tvom licu.
Kao kad u mraku upališ sijalicu i vidiš sve...tako tvoj osmijeh osvijetli sve tamne prostorije tamo gdje još niko svijetlost donio nije.
Ma gdje mene postaviše na ovu scenu romantika koji samo za ljepote ljubavi zna. Nježna sam ja za ovaj svijet... a opet i nisam. Rekao si mi da sam jaka da prelazim hrabro od oblaka, do oblaka i da se ne bojim mraka. Da čvrsto na zemlji stojim i da neobično volim.
U pravu si...mada ponekad letim srcem sanjara. A šta ću... takva sam ti ja hodam po olucima snova, po vrtovima misli samo tamo gdje ti si...našla bih te tamo čak i da tamo nisi.
Znaš voljela bih...kao što bi voljeli svi da ovaj svijet osjeti ljubav na onaj odistinski način pa kad nekome značiš, onda da mu značiš.
Danas ljudi bježe čim u teku osjećanja zapišu kako im srca i duše dišu kad zavole. Znam da svi vole da vole...
Pa pogledaj samo koliko se ti i ja znamo i ono nešto imamo i čuvamo. A da smo bježali, bježali smo... priznajemo.
Koliko god da smo odlazili uvijek bi se pored starog sata nalazili ne u isto vrijeme već tačno onda kada naša bića osjete. Brodovi od papira i krila...
Znaš ti...ti jedan posebni čovječe o tebi mi sve neko reče. Slušala sam priče o tebi za laku noć ne znajući da ćeš u stvarnost doći.
Pa kad te baš takvog kao iz priča sretoh jednostavno se zapletoh.
Spojih nekako rečenice i znam zarumenili su mi se obrazi, a tebi to bilo simpatično.
Često se smijemo kad se tog trenutka sjetimo.
Znam da sam smiješna i strše mi pramenovi kose kao antene pa ti često promjenim program na Tv. Ti već zaspao u sitnim satima sa knjigom u rukama. Još nisi prešao peto poglavlje uhvati te san jer dug je dan za te tvoje vrijedne ruke... ušuškaš se pored mene.
To su trenuci koje čuvamo i njegujemo poput cvijetova iz čuvenih vrtova što jutrom uz sunce procvjetaju.
Ti si jednostavno ti... i baš te zato volim.
Hvala ti što u mene vjeruješ...hvala ti što si tu kad niko nije...hvala ti što dobrotom duše tvoje plove moji brodovi od papira i što naučiše da lete moja krila...
Autor teksta: Milena Vujinović.
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi prijatelji i čitaoci.
Slika preuzeta sa sajta: Unsplash
Primjedbe
Objavi komentar