Škrinja, švelja i špajz

Bila je to i ostala noć koja se pamti... polarna svijetlost, sjeverna zora... svjetlo noćnog neba. Išla je ulicom... dani na kalendaru složili su priče... onako kako umiju... Tiha noć... a, u čovjeku galama prelama tišinu. Sretneš ljude svaki dan... neka lica ostave tragove tokom godine... poneku riječ progovore. Na dlanu osjećanja skupljena poput poštarskih marki... i nekoliko stavki... sve to u njenim mislima tražilo je svoje mjesto... Nedostaje šaputanje, nedostaje ćutanje... šta ostaje... otisci cipela u snijegu... vukovi u planini... srne u bijegu... sve to ostaje i dalje nedostaje... ono nešto... Nosila je topli šal... čuvala je zagrljaj... taj šal... nju je sjećao na njega... Išla je ka mjestu gdje ga je srela... išla je po ko zna koji put... Mjesec za mjesecom je prolazio... repriza filma u kom je igrala iznova scene... padale su pahulje na obraze njene... o kako je sve bilo kao noći te... a sve drugačije... Ulični svirač se čuo... svirao je saksofon... dok je u njeg...

Da ti pravo kažem teče decembar... putuje ka zimi... nema traga prašini... samo mraz i inje. Ovdje gdje sam, ako jesam... mogu ti reći da je ovo pust grad, a ljudi u njemu. Neki hodaju u kaputima... neki nose šešire... Neki traže odraz gravitacije i prolaze razne situacije... Ma kad ti kažem sve je čudno... a svakodnevno sretnem gradove slične ovom o kom ti govorim. Igraju filmove i serije... sve je to odraz tapiserije... Oblikovani motivi... u lokomotivi kojom putuju... Ne znaju adrese ni gdje stanuju... Spojeni vagoni povezani zajedno idu šinama... u kupeima putnici... svi do jednog različiti... Jedni prozore otvaraju, drugi spavaju... treći knjige čitaju... a misli im skitaju izvan stranica... Neki se drže za ruke... pogledima se gledaju... ja gledam kroz prozor... pomjeraju se pejzaži... moja šašava glava neki smisao traži... Neobičan je taj voz vjeruj mi iz osnova, iz temelja... Tamo- ovamo... igre igramo... više- manje dobro poznato nam je stanje... nedostajanje... ...

Gledala je kroz prozor... bila je izvan prostora, izvan svega oko nje... Stavila ja naočale i vidjela još jasnije... netom kasnije izašla je vani. Stavila je kapuljaču, ostavila snove u naslonjaču... Udahnula je, a hladnoća je prodirala kroz odjeću do same srži njenog bića... Nije marila samo je dalje nastavila... išla je da ide... Pustila je inje da dopre do njenog kaputa i da zaledi sjećanje... a duša je grijala hladnoću. Na zidovima zgrada grafiti... odrazi sjena prolaze... Zastala je i naslonila se na zid... pogledala je onim pogledom koji sve govori, a ništa ne govori... Vani bijaše jedna od onih noći kad se skupe sve slagalice pa se pomješaju u kutiji... i tražiš... Tražiš dio, po dio da bi sliku sastavio. Njoj su te slike otvarale vidike zamrznutih sjećanja... I... znaš imala je ona suzu u oku... imala je osmijeh na licu... imala je priču koja se nije pričala svima... a, i kada bi je ispričala još toga u njoj zagonetnog ima. Šetala bi kroz prirodu, slušala je njen g...

Šta se krije iza plavih očiju i dugih noći? Kriju se osjećanja umotana u novinski papir, jedna kuća od snova i stihova... Jedna priča, jer tvoje oči pričaju sve što u tebi je... a ti ćutiš, ne govoriš o sebi... Naučio da osmijehom sakriješ sve što osjetiš na svojoj koži... samo pogledaš tim tvojim očima i znam bolje da ne pitam riješit ćeš sve sam... puštam... Rekli su da su plave oči smeđe s' greškom... vođena tom zabilješkom... u tom plavom moru smeđu tražim... a, sklonište u njima nađem, ne želim da da izađem iz topline koju imaš u sebi. Zato noćas kad zaspi grad i svijetla se pogase u tvojim plavim očima vidjeću morske talase. Ulice postanu lavirinti... u mraku nađi trag mom koraku. Fenjer u tvojoj ruci neka ti svijetlost bude, za mene... ne pitaj ljude. Jer nisu me sreli nevidljiva sam svima... u meni nešto tajanstveno ima. Ostavim poruke tamo gdje se zaljubljeni nalaze. Uzimam poruku tvoju, prepoznajem rukopis i oznaku na poštanskom broju... otvaram i čitam. Duge...