Iza plavih očiju i dugih noći
Šta se krije iza plavih očiju i dugih noći?
Kriju se osjećanja umotana u novinski papir, jedna kuća od snova i stihova...
Jedna priča, jer tvoje oči pričaju sve što u tebi je... a ti ćutiš, ne govoriš o sebi...
Naučio da osmijehom sakriješ sve što osjetiš na svojoj koži... samo pogledaš tim tvojim očima i znam bolje da ne pitam riješit ćeš sve sam... puštam...
Rekli su da su plave oči smeđe s' greškom... vođena tom zabilješkom... u tom plavom moru smeđu tražim...
a, sklonište u njima nađem, ne želim da da izađem iz topline koju imaš u sebi.
Zato noćas kad zaspi grad i svijetla se pogase u tvojim plavim očima vidjeću morske talase.
Ulice postanu lavirinti... u mraku nađi trag mom koraku.
Fenjer u tvojoj ruci neka ti svijetlost bude, za mene... ne pitaj ljude.
Jer nisu me sreli nevidljiva sam svima... u meni nešto tajanstveno ima.
Ostavim poruke tamo gdje se zaljubljeni nalaze.
Uzimam poruku tvoju, prepoznajem rukopis i oznaku na poštanskom broju... otvaram i čitam.
Duge su staze kojim prolazim ti misliš da dolazim... ne ja odlazim.... i obrnuto.
Šapat što srce para i stranice otvara, srce zakrpi... stranice prođi... dođi.
U meni se toliko osjećanja skupilo... srce nije sreću kupilo jer, sreća se ne kupuje, emocijama se ne trguje... pa da sa police dok gledaš mi ulice pokupiš sitnice... ne mogu one da se odnesu... nedostaješ na ovom plesu.
Čitam... znam šta u sljedećem redu piše... osjetim kako tvoja duša diše.
U tim plavim očima... u dugim noćima...
Možda bi neka vila znala gdje sam noćas zaspala... ako ih pitaš možda me nađeš, da iz lavirinta izađeš.
A da li znaš... po mojim snovima lutaš, morima nemira plutaš kao izgubljeni mornar, na brodu bez kapetana obalu tražiš.
Nemirna su mora mojih snova, mreže zapletene, ti još tražiš mene, ali me ne nalaziš.
Vrtiš se u krugovima... nije sve u tragovima... nešto je u mislima, u ostavljenim pismima.
Nešto sašiveno vješto po određenom kroju... što baš ti da se zapleteš u dušu moju.
Dodaš po neku boju, sivilo pretvoriš u plavetnilo.
Ptice odlaze put juga i ona naša pruga gdje vozovi voze...
Predstava... ista postava... sjediš u redu ispred mene... uputiš pogled preko ramena... ta dva plava oka... i osmijeh na tvom licu... razbarušena kosa i brada... pogase svjetlo tada ... predstava počinje, na scenu glumci izlaze... na sceni gore svijeće... i u mraku tvoj pogled sa mojim se susreće.
Do sljedeće predstave ne daj da izostave ono što srca pretpostave.
Ostaju na ulaznici datum i dan kad smo se sreli... sve je u tim pogledima preko ramena, u tim plavim očima.
Poneka sjeta i tuga neprospavana noć, a tako je duga.
U njima dobrotu pročitam... Da li ove noći po tvojim snovima skitam?
Dok ulicama lutaš da li sanjaš... ili budan gledaš?
Kako bi kao pjesnik tvoju dobrotu opisala... osmijeh i one rupice na obrazima... glumac s' dušom djeteta... poeta što mi kroz misli šeta.
Od zapleta do raspleta mnogo toga piše... olovka sluša pa zapiše.
Idemo ulicama od nadograđenih snova... vođeni snagom sjevernih vjetrova.
Sačuvaj taj osjećaj kad se budemo sreli... kad brod obalu pronađe...kad se ruke sastave neka ne izostave sa ove predstave... više nismo u publici, već na sceni... ti kreni ka meni... ja krenuću ka tebi.
Kad kistovi na licu tvome nacrtaju linije plave boje... kad ih moje ruke dotaknu... a boje se razliju... tada će duge noći na scenu doći... jedino svijetlo biće boja očiju tvojih... i zagrljaj reći će sve kad se ruke spoje... te oči plave boje što opiju svojom toplinom... što pričaju priče treptajem oka... ta emocija skrivena i duboka koju pokriješ da ne ozebe... samo mi reci kako da ne volim tebe...
Iza dugih noći su skrivene plave oči, kao iza paravana postale su dio mojih jutara, dio mojih dana...
Postao si dio priče koju pišem, zrak koji dišem... a tako si došao kad nisam očekivala... dok sam se od sebe same skrivala...
Neko te je poslao na ovu scenu da promjeniš sve u jednom trenu... svijet da mi preokreneš i u meni sve mehanizme emocija pokreneš...
Rekli su pazi da u tim očima gdje nemirno more spi ne potonu brodovi ljubavi...
Nisu znali da su tebe takvog poslali... a, u tebi priča ima što ne govore se svima... ipak vidjeh ja ljubav u tim plavim očima...
Predstava napisani redovi scenarija... duge noći, plave oči i šta više treba da piše... kad jedna duša jednako sa drugom dušom diše...
Iza dugih noći i plavih očiju priče počinju....
Autor teksta: Milena Vujinović
Slika preuzeta sa sajta: Unsplash
Kriju se osjećanja umotana u novinski papir, jedna kuća od snova i stihova...
Jedna priča, jer tvoje oči pričaju sve što u tebi je... a ti ćutiš, ne govoriš o sebi...
Naučio da osmijehom sakriješ sve što osjetiš na svojoj koži... samo pogledaš tim tvojim očima i znam bolje da ne pitam riješit ćeš sve sam... puštam...
Rekli su da su plave oči smeđe s' greškom... vođena tom zabilješkom... u tom plavom moru smeđu tražim...
a, sklonište u njima nađem, ne želim da da izađem iz topline koju imaš u sebi.
Zato noćas kad zaspi grad i svijetla se pogase u tvojim plavim očima vidjeću morske talase.
Ulice postanu lavirinti... u mraku nađi trag mom koraku.
Fenjer u tvojoj ruci neka ti svijetlost bude, za mene... ne pitaj ljude.
Jer nisu me sreli nevidljiva sam svima... u meni nešto tajanstveno ima.
Ostavim poruke tamo gdje se zaljubljeni nalaze.
Uzimam poruku tvoju, prepoznajem rukopis i oznaku na poštanskom broju... otvaram i čitam.
Duge su staze kojim prolazim ti misliš da dolazim... ne ja odlazim.... i obrnuto.
Šapat što srce para i stranice otvara, srce zakrpi... stranice prođi... dođi.
U meni se toliko osjećanja skupilo... srce nije sreću kupilo jer, sreća se ne kupuje, emocijama se ne trguje... pa da sa police dok gledaš mi ulice pokupiš sitnice... ne mogu one da se odnesu... nedostaješ na ovom plesu.
Čitam... znam šta u sljedećem redu piše... osjetim kako tvoja duša diše.
U tim plavim očima... u dugim noćima...
Možda bi neka vila znala gdje sam noćas zaspala... ako ih pitaš možda me nađeš, da iz lavirinta izađeš.
A da li znaš... po mojim snovima lutaš, morima nemira plutaš kao izgubljeni mornar, na brodu bez kapetana obalu tražiš.
Nemirna su mora mojih snova, mreže zapletene, ti još tražiš mene, ali me ne nalaziš.
Vrtiš se u krugovima... nije sve u tragovima... nešto je u mislima, u ostavljenim pismima.
Nešto sašiveno vješto po određenom kroju... što baš ti da se zapleteš u dušu moju.
Dodaš po neku boju, sivilo pretvoriš u plavetnilo.
Ptice odlaze put juga i ona naša pruga gdje vozovi voze...
Predstava... ista postava... sjediš u redu ispred mene... uputiš pogled preko ramena... ta dva plava oka... i osmijeh na tvom licu... razbarušena kosa i brada... pogase svjetlo tada ... predstava počinje, na scenu glumci izlaze... na sceni gore svijeće... i u mraku tvoj pogled sa mojim se susreće.
Do sljedeće predstave ne daj da izostave ono što srca pretpostave.
Ostaju na ulaznici datum i dan kad smo se sreli... sve je u tim pogledima preko ramena, u tim plavim očima.
Poneka sjeta i tuga neprospavana noć, a tako je duga.
U njima dobrotu pročitam... Da li ove noći po tvojim snovima skitam?
Dok ulicama lutaš da li sanjaš... ili budan gledaš?
Kako bi kao pjesnik tvoju dobrotu opisala... osmijeh i one rupice na obrazima... glumac s' dušom djeteta... poeta što mi kroz misli šeta.
Od zapleta do raspleta mnogo toga piše... olovka sluša pa zapiše.
Idemo ulicama od nadograđenih snova... vođeni snagom sjevernih vjetrova.
Sačuvaj taj osjećaj kad se budemo sreli... kad brod obalu pronađe...kad se ruke sastave neka ne izostave sa ove predstave... više nismo u publici, već na sceni... ti kreni ka meni... ja krenuću ka tebi.
Kad kistovi na licu tvome nacrtaju linije plave boje... kad ih moje ruke dotaknu... a boje se razliju... tada će duge noći na scenu doći... jedino svijetlo biće boja očiju tvojih... i zagrljaj reći će sve kad se ruke spoje... te oči plave boje što opiju svojom toplinom... što pričaju priče treptajem oka... ta emocija skrivena i duboka koju pokriješ da ne ozebe... samo mi reci kako da ne volim tebe...
Iza dugih noći su skrivene plave oči, kao iza paravana postale su dio mojih jutara, dio mojih dana...
Postao si dio priče koju pišem, zrak koji dišem... a tako si došao kad nisam očekivala... dok sam se od sebe same skrivala...
Neko te je poslao na ovu scenu da promjeniš sve u jednom trenu... svijet da mi preokreneš i u meni sve mehanizme emocija pokreneš...
Rekli su pazi da u tim očima gdje nemirno more spi ne potonu brodovi ljubavi...
Nisu znali da su tebe takvog poslali... a, u tebi priča ima što ne govore se svima... ipak vidjeh ja ljubav u tim plavim očima...
Predstava napisani redovi scenarija... duge noći, plave oči i šta više treba da piše... kad jedna duša jednako sa drugom dušom diše...
Iza dugih noći i plavih očiju priče počinju....
Autor teksta: Milena Vujinović
Slika preuzeta sa sajta: Unsplash
Primjedbe
Objavi komentar