Ovdje sam... ako jesam...

Da ti pravo kažem teče decembar... putuje ka zimi... nema traga prašini... samo mraz i inje.
Ovdje gdje sam, ako jesam... mogu ti reći da je ovo pust grad, a ljudi u njemu.
Neki hodaju u kaputima... neki nose šešire...
Neki traže odraz gravitacije i prolaze razne situacije...
Ma kad ti kažem sve je čudno... a svakodnevno sretnem gradove slične ovom o kom ti govorim.
Igraju filmove i serije... sve je to odraz tapiserije...
Oblikovani motivi... u lokomotivi kojom putuju...
Ne znaju adrese ni gdje stanuju...
Spojeni vagoni povezani zajedno idu šinama... u kupeima putnici... svi do jednog različiti...
Jedni prozore otvaraju, drugi spavaju... treći knjige čitaju... a misli im skitaju izvan stranica...
Neki se drže za ruke... pogledima se gledaju... ja gledam kroz prozor... pomjeraju se pejzaži... moja šašava glava neki smisao traži...
Neobičan je taj voz vjeruj mi iz osnova, iz temelja...
Tamo- ovamo... igre igramo... više- manje dobro poznato nam je stanje... nedostajanje...
koliko- toliko razumije li neko šta je pisac rekao?
Manje- više... razumiju ljudi šta pisac piše...
Danas - sutra... ili neki drugi dan... otvoriću svoj stan... izaći ću vani ovi paravani postali su mi strani...
Sunce grije čovjek traži razlog da se nasmije...
Onako iz potrebe ne znaju šta bi od sebe... savremeno vrijeme kad u zaborav krene...
Snježni dani decembra, škripi snjeg pod nogama... gledaj čudnog li prizora u toj ulici s obje strane pregršt televizora...
Romantično izgleda ulica sa bezbroj lampica... i sretneš tako neka lica... od formata... i stoje tu negdje nevidljiva vrata.
Zabilježena slika na filmskoj traci... puni su snijega oblaci...
Provirim kroz zastor još jedna godina kofer sprema... na kalendaru čeka drugu da joj preda mjesece i godišnja doba...
ovo je proba... čujem režisera... a, u ruci držim tri kofera...
Odloži kofere upali televizore pojačaj zvuk... pusti pjesmu koja ti odgovara ona nevidljiva vrata otvara...
A ja se još skrivam iza zastora tek dio lica otkrivam... otkuda znam u kojoj se priči nalazim...  kažem sebi što je sigurno... sigurno je iz moje priče u drugu ne ulazim...
Prvo da provjerim da je ova postavka realna...
Da to ipak nisu samo tapete... i da li stvarno pahulje zrakom lete.
Jedan korak drugi zove... palim televizore... puštam pjesmu i pojačam zvuk... zastali su ljudi nastao je muk... ništa se osim pjesme ne čuje...  zrakom putuju pahulje... zatvoreni su prozori... zima dolazi...
Sanjam da spavam, spavam da sanjam... negdje logično je objašnjenje kad moj korak jedan za drugim niz ovu ulicu krene...
I znaš tako pitaju mene... ko sam, šta sam, odakle dolazim... da li od srca ili razuma polazim?
Dolazim odnekuda... možda iz zemlje čuda... možda iz običnog grada gdje prvi snijeg pada...
Srce i razum sjednu za sto i vjerujte nekad nije jednostavno...
Oboje svoje karte postave meni izbor ostave... a duša odluči... kako dalje da ljubav potraje...
Nekad slova naopako pišem... ljubav živim, ljubav dišem...
Volim vozove... stihove, prašinu i vjetrove... volim snjegove... i ne baš televizore...
Onaj osjećaj kad prolaziš ulicama... pahulje na cipelama ( u mom slučaju na patikama) ... i poneka što dolazi iz daleka na mom kaputu čeka... a vrapci mali zaspali... u drvenoj kućici... ostavih im mrve hljeba... Znam da su zime duge i hladne, a toplina doma ugrije...  e ta sam ti ja... pomalo, ali zaista pomalo čudna, pomalo drugačija... sasvim svoja... od nekog sastavljenog kroja... romantičarskog kova...
Iza paravana ovog mog stana... živim i pišem... odjednom šetam ulicom i zastanem pred svakim televizorom... pojačam muziku... jer me zvuci gitare pokreću... ovaj uspavani grad preokrenu... i oni ljudi pospani krenu da plešu... došla je zima... inje na granama drveća... sigurno postoji zima koja te sjeća... na toplinu koju si zaboravio čovječe... suncostaj... najkraći dan... najduža noć...
Hoćeš li ulicama tvoga grada proći ove noći... hoćeš li nekome reći... ono što usne požele... dok nebo šalje pahulje... jer ova noć traje... reci nekome ako ti nedostaje... pošalji pjesmu... ako već ne možeš da je odsviraš i otpjevaš ispod prozora... zaboravi na hrpu izgovora... samo kaži... ono što duša traži...
Da tu sam ja.. skrivena iza paravana... ove najduže noći i najkraćeg dana...
Stigla je zima još jedna što nizove prati... i novu će zimu pozvati sa telefonske govornice...
Kad stignemo u neko naše vrijeme neka svako broj onog koga voli okrene... i neka kaže ono što usne traže... neka pošalje pjesmu kroz daljine ili blizine...
Ovdje sam... znam da jesam... idem ulicama pahulje na mojoj kapi i na rukavicama... putuje voz stanicama... i svi televizori na programima imaju jednu pjesmu... koju šaljem da putuje... do tebe...
Autor teksta: Milena Vujinović
Dragi prijatelji i čitaoci želim vam zimu po taktovima vaše duše...
Slika preuzeta sa sajta: Unsplash
https://www.youtube.com/watch?v=hzaIHzdZtRY