Sjela je na klupu pored njega, padale su prve pahulje snjega...

Gledala je kroz prozor... bila je izvan prostora, izvan svega oko nje...
Stavila ja naočale i vidjela još jasnije... netom kasnije izašla je vani.
Stavila je kapuljaču, ostavila snove u naslonjaču...
Udahnula je, a hladnoća je prodirala kroz odjeću do same srži njenog bića...
Nije marila samo je dalje nastavila... išla je da ide...
Pustila je inje da dopre do njenog kaputa i da zaledi sjećanje... a duša je grijala hladnoću.
Na zidovima zgrada grafiti... odrazi sjena prolaze...
Zastala je i naslonila se na zid... pogledala je onim pogledom koji sve govori, a ništa ne govori...
Vani bijaše jedna od onih noći kad se skupe sve slagalice pa se pomješaju u kutiji... i tražiš...
Tražiš dio, po dio da bi sliku sastavio.
Njoj su te slike otvarale vidike zamrznutih sjećanja...
I... znaš imala je ona suzu u oku... imala je osmijeh na licu... imala je priču koja se nije pričala svima... a, i kada bi je ispričala još toga u njoj zagonetnog ima.
Šetala bi kroz prirodu, slušala je njen govor kroz vjetrove, gledala je zvijezde kako pišu stihove i posmatrala je ljude...
Tražila je u njima dobrotu, toplotu i ljubav, nalazila je to u njihovim očima... ali nije mogla vidjeti u djelima.
Nekad joj se znalo učiniti kako se naziru tragovi, ne onih poput stopa u snjegu, već oni tragovi ljubavi...
Naslonila bi se na zid njene omiljene zgrade i bila je okružena grafitima koje je slikala...
Ostavljala je na zidu slike zabilježene pogledom, nacrtane rukom, obojane njenim bojama duše...
Išli su ljudi svojim putanjama rijetki bi zastali i gledali te linije jer, za njih to tek bijaše skup linija,
 a ne poruke...
Znala je duboko u sebi da će rijetki razumjeti ono što je ona željela tim nacrtima duše poslati.
Njena crvena kosa bila je odraz njenog snažnog i nepokolebljivog karaktera.
Kažu da je još kao dijete bila odlučna i čvrsta u odlukama.
Nisu znali gdje živi, kako se zove... tek ponešto što su čuli od jednog zanatlije on je znao generacije porodica koje su živjele u malom gradu.
Ali ni on sa sigurnošću nije znao ko je djevojku te neobične boje kose odaslao... gdje se nalazi ulica u kojoj stanuje... ispod kog krova snove sniva... znao je samo da se od nekog skriva.
Toliko je u njoj bilo snage... da je znala stajati cijelu noć... a snjeg bi padao da bi utabane stope brzo prekrio...
Ali ne, ona ne odustaje, ona ostaje...
I zaista kad je čovjek vidi... mogao bi tek reći da je ona nešto neopisivo...
Poredili su je sa srnom... Njena vanjština, bila je nutrina njenog bića...
Govorili su da je ljepa... a ona nije obraćala pažnju na komplimente upućene njenom izgledu...
Stavila bi naočale i sakrila oči... a tako skrivenim očima otkrivala je ono nešto u ljudima.
Za nju je bilo jedino važno kakva je duša čovjeka...
Vidjela je ona dobro sve ono što su ljudi idući iz torbe snova rasipali... a nisu znali, nisu prepoznali... da, od snova stvarnost grade... I nekad su tako puste zgrade iako su pune ljudi...
Koliko prozora... a iza prozora nema prolaza do njihovih srca... i kad im vidiš lica... toliko sitnica što krupne stvari čine... ali ljudi ne mare za tim...
Bio je mrak išla je kroz park... vidjela je jednog mladića koji je pokušavao zgrijati ruke...
Vidjela je u njemu, u samo jednom trenu nešto što odavno nije u ljudima mogla vidjeti.
Sjela je na klupu pored njega, padale su prve pahulje snjega... tražile su se njihove ruke negdje usred
Banjaluke.
Našle su se te ruke... našle su se da razumiju u ovom Svemiru... i da jave nemiru da mir postoji kad se jedno srce s' drugim srcem spoji...
Nisu njih dvoje srodne duše bili... oni su iz nekih drugih galaksija...
iz nekog svijeta gdje raste čudo iz drveta... gdje se spava na travi i nema kreveta...
gdje ne postoji sat, već te budi pjev ptica... gdje možeš sanjati, a budan šetati.
Oni su ostavljeni na dva različita kraja planete... i rekoše kad se budu sreli padaće tragovi od pahulja bijeli... biće toliko hladna noć da će duša hladnoću grijati...
A mnogo je takvih zima bilo otkad to rekoše... a oni se tražiše kroz godine...
Osjećali bi da su blizu jedno drugome... ali mjenjali su im uglove... gradove, brisali im tragove.
Kad su se sreli te noći znali su da se pronašli... gledali su, u daljine govorili su u svijetu tišine... jedno drugom šapnuli su svoje ime...
I složiše se slike iz kutije u jednu sliku... a svi grafiti nacrtani na zidovima zgrada imaju svoj smisao sada. Nacrtala je sve graodve i puteve koje su prolazili... da bi se kod jedne klupe sreli...
Zajedno su gledali ljude kako idu... i vidješe ono što ljudi ne umiju... a imaju u sebi...
Zima je noćas ne zebi... neko brine o tebi... Neko te čuva, neko ko te sanjao, neko ko te imao... na dlanu kao kap vode... i pazio da kap sigurna ostane. Neko ko je kročio kroz dane... i nije htio da odustane... taj neko kome pružiš ruke negdje usred Banjaluke...
Taj neko sa kim riječi imaju smisao... taj neko ko ti je pisao pisma, a čitaš ih u snovima... i jutrom kad se probudiš pišu ti na dlanu sve te riječi...
Skinuli su njih dvoje rukavice i pokazali dlanove, a njegove ispisane riječi na dlanu sa njenim riječima se spojiše...
Upališe se svijetla u zgradama.... otvoriše ljudi prolaze i gledaše dvoje ljudi kako prolaze...
Osjetiše neku toplinu u ovoj hladnoj noći zime... a nisu znali njeno i njegovo ime.
Da čudna je ona... a i nije... uspjela je da duše ljudi ugrije... da sve ono u njihovim očima probudi u hladnim noćima...
Ostavila je grafit na kome piše: Zima nije hladna... ako u sebi imaš toplinu...
Zastali bi ljudi mnogo puta pored tog grafita... ko je djevojka ta i danas se grad Banjaluka pita...
Njih dvoje i danas putuju pod vedrim nebom stanuju i u čuda vjeruju...
Autor teksta: Milena Vujinović
Slika preuzeta sa sajta: Unsplash