U noći hladne zime dozvala je njegovo ime...

Bila je to i ostala noć koja se pamti... polarna svijetlost, sjeverna zora... svjetlo noćnog neba.
Išla je ulicom... dani na kalendaru složili su priče... onako kako umiju...
Tiha noć... a, u čovjeku galama prelama tišinu.
Sretneš ljude svaki dan... neka lica ostave tragove tokom godine... poneku riječ progovore.
Na dlanu osjećanja skupljena poput poštarskih marki... i nekoliko stavki... sve to u njenim mislima tražilo je svoje mjesto...
Nedostaje šaputanje, nedostaje ćutanje... šta ostaje... otisci cipela u snijegu... vukovi u planini... srne u bijegu... sve to ostaje i dalje nedostaje... ono nešto...
Nosila je topli šal... čuvala je zagrljaj... taj šal... nju je sjećao na njega...
Išla je ka mjestu gdje ga je srela... išla je po ko zna koji put...
Mjesec za mjesecom je prolazio... repriza filma u kom je igrala iznova scene... padale su pahulje na obraze njene... o kako je sve bilo kao noći te... a sve drugačije...
Ulični svirač se čuo... svirao je saksofon... dok je u njegovoj blizini  vinil ploču vrtio stari gramofon...
Telefonska govornica i ta ulica... vozovi, snjegovi... voljeni zagrljeni...
Vratila je unazad traku... u godini hladne zime dozvala njegovo ime...
Bilo je hladno... drhtale su joj ruke i usne od hladnoće da joj se činilo ako nešto kaže i riječi  će da se zalede... Suze su išle niz lice njeno... išla je gradom... inje na granama drveća gledala je s' nadom. Ulični fenjeri svijetlost su bili za nju... zaboravljenu djevojku...
Zaplela se poneka pahulja snijega u njene uvojke... promrzle su joj ruke... i nije tome bila kriva zima... ni mraz pod prstima... ne... nešto drugo bilo je...
Pružila je dlanove dugi prsti ruke umjetničke...
Vrtila se u krugove... gledala vrapce i golubove jedine drugove... nahranila je ptice...
Prišao je on... dlanovima sakrila je lice... i lagano otkrivala oči koje je skrivala...
Gledao je duge trepavice njene... vidio ljepotu žene...
Ispod trepavica dva smeđa oka... preplašena poput srne... sa snagom vuka...
Dva rumena obraza od zime. Drhtala je od hladnoće bez kape... šala i rukavica...
Skinuo je šal sa svoga vrata i stavio na vrat njen... bio je to onaj tren...
Kad ti neko koga vidiš prvi put u životu dobrotom pokaže iz duše ljepotu...
Svojim rukama zgrijao je njene... zagrlio je... i tiho šapnuo... ne brini toplina je u ovoj zimi...
Ogrnuo je svoj kaput oko nje... rekao je meni hladno nije,  tvoja dobrota me grije...
Prosjeda brada... nestašni pramenovi kose... svoje priče imaju...
a, u njegova oka dva... skrila se bar na tren... da li je ona  nada njegova ili on spas njen?
Dođi, idemo na topli čaj...
Sjela je pored njega naslonila dlan na njegovo srce... naslonila je svoje na njegovo lice...
Popili su topli čaj... ona nije skidala šal... Spojili su dlan od dlan... noć je tekla dolazio je novi dan...
Postojali su u tim satima... zatvoreno pisalo je na vratima... tog književnog kluba...
Da li je to mogla biti ljubav? Ona ljubav kad satima razgovaraš... kad dušu nekom nepoznatom otvaraš... a on te bolje čuje... u tebe vjeruje... jače nego neko ko te poznaje...
Ustao je iza stola... rekao brzo se vraćam...
Gledala je kroz prozor dok su pahulje snijega padale po staklu... nije tražila bajku... već odavno pustila je priče iz knjiga... a onda srela je njega...
Krije li se to romantika iza snijega...  da li su ptice svojom pjesmom dozvale njega kroz ulice...
Iz misli njegov glas je vrati... proletjeli su sati... trebali bi večerati... ko zna koliko dugo si lutala ulicama...
Skuhao sam nešto na brzinu... toplo je, ugrijaće te...
Moj prijatelj inače radi ovdje... pa mi ostavi ključ kad zatvori... nekad ostanu otvoreni prozori...
Volim da dođem ovdje... skuham topli čaj... čitam knjige...
Nisam nikom rekao ovo što tebi kažem... i vjeruj da pojma nemam zašto ti sve ovo govorim...
ali jednostavno tako osjetim...
Možda je to do zime... možda je do tebe... znaš kad sam te vidio... bila si poput ptice ostavljene na hladnoći... u ovoj dugoj zimskoj noći...
Da se razumijemo nisam neki vitez za dame u nevolji... niti princ... daleko sam od tih priča iz bajki...
Slušam ljude... vidim ih...
Osjetio sam da neko treba da te zaštiti... nisam znao da ću baš to ja biti... htio sam produžiti...
Ali nešto mi je govorilo da zastanem... da ostanem... nešto mi je reklo da si ti knjiga koju čitaš polako... i koja ima mnogo toga za reći.
Nemoj da mi pričaš svoju priču ako te ona izgovorena povrijedi... dovoljno je da sjedimo i ćutimo...
Ništa ljepše nije kad u tišini sa nekim postojiš... onda  riječi same dođu...
Ja... još ne mogu reći svoju priču... jer... ne znam te...
Polako... bez žurbe... pusti... nastavimo priču o onome što voliš...
Pričali su... gledao je u oči... onako kako niko do te noći nije...
Prvi put u životu osjetila je da je neko razumije... da je prisutan i da čuje glas njene duše...
Zora je zvala sa prozora... snijeg je još padao... sipio kako bi rekli ljudi.
Znala je da je vrijeme krenuti ka domu... svoju priču je zaključala davno... a on je bio ključ koji otključava ta vrata njene duše...
Krenule su riječi sa usana... u njegovim očima zaiskrile su suze...
Zagrlio je nježno... svojim glasom od baršuna rekao je nisi sama...
Naslonila je glavu na njegovo rame... osjetila je sigurnost... vjernost... razumjevanje...
Potpuni stranac... poslan kao dar... bio je njen čuvar...
Ne znači vrijeme koliko nekoga godinama poznaješ... kad u satima nekog ko ti želi dobro otkriješ...
Neko ko ti pruži toplinu... nekoga ko ti dušu ugrije... kad hladno nije samo od zime... već i od ljudi...
Kad neko budan noć provede... da sluša djevojku koju vidi prvi put u životu... da stavi vinil ploču na gramofon... i pusti njenu pjesmu... bez da je prije toga pita koju pjesmu voli...
Neko ko osjeti dušom svojom dušu njenu... u jednom trenu...
Zaključao je vrata književnog kluba... ostavio ključ ispod otirača...
Idemo...dok nisu stigli radnici...
Bilo je tog jutra mnogo ljudi u ulici... držao je za ruku... pustio je i rekao...
Noć je otišla... trebao bih i ja...
Zašto...
Ne pitaj zašto... molim te...
Dozovi moje ime u noći hladne zime... baš u ovo vrijeme... samo izgovori sa tih tvojih usana... i ne odustaj...
Zagrlio je... i nestao u masi ljudi...
Ostala je sama... skupila je svoje dlanove...i vidjela da je oko njenog vrata ostao njegov šal...
Nešto što joj govori da je stvarna noć bila... i da je on stvaran...
Od tog trena... tražila ga je... a ni jedna zima nije bila hladna kao ta... ima tome već nekoliko godina...
Dozivala je njegovo ime... samo nije bilo snijega ni tolike zime...
Ove godine i ove noći snijeg odlučio je doći... ona svim putanjama njihove šetnje proći...
i otići do književnog kluba... bile su tu ptice, vrapci... golubovi i golubice...
Dozvala je njegovo ime u noći hladne zime... gledala je sto za kojim su sjedili... bio je prazan...
samo je knjiga bila na stolu...
Sjela je za sto i otvorila knjigu... počela je čitati... suze i osmijeh sve se pojavilo na njenom licu...
Na početnoj stranici pisalo je... ovo je moj dar tebi...
Nisi ni znala kad smo se sreli... da si ti meni bila svijetlost u noći... ovo je mali znak da ti se zahvalim...
Ne brini tvoja priča ostaje u mojoj duši... u knjizi piše o jednoj djevojci koju sam sreo... potpuni stranac je bila... a, u meni ljubav ostavila...
Sad polako ustani... stavi na ruke rukavice, sakrij svoje lijepo lice... a onda ga kao one noći polako otkrivaj...
Dok je otkrivala svoje oči... vidjela je oka dva kako gledaju... u nju...
Bio je to on... zaista... ona kosa ostala je ista... poneka sjeda više na bradi... oboje jednako djeca u duši... jednako mladi...
Prošlo je pet godina od našeg susreta... a svaka bila je godina za tebe... da nas zima jedno drugome dovede....
U tom književnom klubu... koji zna njihove priče sreli su se...svirao je svirač saksofon... vrtio je vinil ploču stari gramofon... a, ljubav... ljubav zna kako sresti bića dva...
Ili to znaju ptice... snjegovi... ili to duša dušu osjeti...
I ko zna... mogli bi i vi potpunog stranca sresti... da vas razumije i dobro vam želi... biti dobri prijatelji... ili jedno drugo zavoljeti... ko zna... znam samo da u sebi zima nešto čudesno ima...
Autor teksta: Milena Vujinović

Dragi čitaoci... zahvalna sam vam na prijateljstvu... podršci kroz cijelu godinu... na lijepim riječima... komentarima... druženju...
Čast je pisati priče za vas... nastavljamo druženje za godinu dana... hoću reći za nekoliko dana... sljedeće godine.
Sve najljepše vam želim neka godina cijela bude po taktovima vaših duša i srca... neka bude ljubav...
Slika preuzeta sa sajta: Unsplash