Škrinja, švelja i špajz

Prilaziš ulaznim vratima... uzimaš ključ iz džepa... otključavaš... Upališ svijetlo... prolaziš kroz hodnik... ostavljaš kaput i cipele... neka odmore... Sjedaš na stolicu... gledaš dnevne novine... pogled ka telefonu...on ćuti... A tako glasni su minuti... Gledaš sat na zidu kazaljke stoje... kao da neće da idu... Promjeni ugao iz kog si gledao stvari i pojave... dođu sjećanja bez najave... Noć se igra... igre skrivača... ispod pokrivača noći sanjaju se snovi... Jastuk zna tačku nemira... često te probudi iz sna... pogledaš u okna prozora... A onda glavu na jastuk nasloniš i toneš u san... Spavaš... sanjaš... budno dozivaš...  još ne znaš da na dlanu čuvaš tajnu koju i od sebe skrivaš. Jutro se budi... dvoje ljudi na terasi piju jutarnju kafu... pišu poruke po staklu... Pogled ti se na tren zaustavi... zamagljeni su prozori... otisak ruku ostavio je trag... O kako ti izgleda pust grad... da je tu neko pored tebe sad... Brzo zaustaviš voz misli... ne ide ti se na tu s...

Sanjao je te noći čudan san... sanjao je djevojku... čuo je njen glas... ali nije vidio njeno lice... Osjetila je njegovu blizinu... ostala je na rastojanju... i rekla mu... Ko je snove u stvarnost dozvao... mojim imenom nazvao... Ko se usudio da u djevojci od vatre i leda ljubav ugleda... Ko ima hrabrosti u meni labuda sresti... U meni crni i bijeli labud stanuje... ko je to što u ljubav vjeruje? Rekao je... Ja sam taj što u stvarnost od sna vjeruje... Nemoj da se zaljubiš u mene... bolje ti je nemoj... ako se ipak zaljubiš... nemoj da me zavoliš... bolje ti je nemoj... ako me  zavoliš... nemoj na ljubav da pomisliš... bolje ti je nemoj... jer, ljubav preko reda u nas dvoje gleda. Usnama od meda... usne od pelina ne liječi.. nekad su dodiri riječi... nekad su riječi... samo riječi. Ne stavljaj svoje dlanove na moje... nemoj da se spoje... tvoje i moje misli... ako vjeruješ da si ovdje... vjeruj mi da nisi... Ne slušaj šapat sa mojih usana... ne čitaj ispisane redove...

Te zime... prvi snijeg je zapadao... Putevi neprohodni... kao što su nekad i ljudska srca... Gledala sam kroz prozor... granje drveća snijegom prekriveno... Ptičice se skupile u male drvene kućice što smo prošle jeseni napravili... Bar da im malo toplije bude... Nađe se tu i poneko zrno hrane... za one hladne dane... Postojala je tek jedna uzana staza koja je vodila do grada.. Znala bih uzeti inje sa grana i staviti na dlan... kako ga je priroda oblikovala... e da... tako je to negdje i sa ljudima... Noć je padala... bila sam u jakni više primjerenoj jeseni, nego zimi... U mojim očima sakrio se plamen...  a, na licu ništa nije pisalo... teško se iz mojih očiju nešto čitalo... Svijetla grada su otkrivala nepravilne linije na mom obrazu... kao što su pahulje drugačije... tako sam i ja bila drugačija... Moje ime je bilo moje... nisam ga govorila ljudima... i da sam im rekla... njima to ništa o meni ne bi govorilo... zato sam postala ona koja govori djelima... ne slovima im...

Polako otvori vrata... tiho na prstima uđi u prostoriju... Upali svijetlo... i ostavi misli pred vratima... zaključaj sve što čovjek inače od sebe samog sakrije. Prođi kroz hodnik... slike na zidovima izgledaju poznato. Sve što je bilo juče složeno sad je obratno... razabacane slike... koje na pogrešnom mjestu stoje... Ne ništa tu nije moje... sve je tvoje... Zastaješ pored jedne slike udahneš... i nastaviš... prošlost u prošlosti treba da ostaviš. Otvori oči... zatvori dio gdje su osjećanja ne zna to kvadratura ovog stana...  još spava... sat na zidu... Probudi ga... navij tačno vrijeme da i on s' tobom kroz putovanje krene. Ne... ne gledaj mene... izuj cipele... obuj papuče... Sjedi gdje želiš... televizor radi, neki film je na programu... pusti... ne obraćaj pažnju... Ideš do prozora... na polici urezana slova... jedna knjiga... i čaša... Bio si ovdje... sve se vraća... a ti... nikako da se vratiš... Ovo je 33. noć kako dolazimo ... isto pričamo... a različito gleda...