Pahulje na dlanovima... tajna u očima...

Te zime... prvi snijeg je zapadao...

Putevi neprohodni... kao što su nekad i ljudska srca...
Gledala sam kroz prozor... granje drveća snijegom prekriveno...
Ptičice se skupile u male drvene kućice što smo prošle jeseni napravili...
Bar da im malo toplije bude... Nađe se tu i poneko zrno hrane... za one hladne dane...
Postojala je tek jedna uzana staza koja je vodila do grada..
Znala bih uzeti inje sa grana i staviti na dlan... kako ga je priroda oblikovala... e da... tako je to negdje i sa ljudima...
Noć je padala... bila sam u jakni više primjerenoj jeseni, nego zimi...
U mojim očima sakrio se plamen...  a, na licu ništa nije pisalo... teško se iz mojih očiju nešto čitalo...
Svijetla grada su otkrivala nepravilne linije na mom obrazu... kao što su pahulje drugačije... tako sam i ja bila drugačija...
Moje ime je bilo moje... nisam ga govorila ljudima... i da sam im rekla... njima to ništa o meni ne bi govorilo... zato sam postala ona koja govori djelima... ne slovima imena, niti riječima...
Duša mi je staromodna reče mi jedan mudri čovjek... kad me vidio te zimske noći...
Imala sam dvostruki štit... intuiciju... i pronicljivost... razumjela bih ljude gledajući ih kroz maske koje nose. Mudri čovjek je bio u pravu moje misli sam zadržavala za sebe... pogotovo u ovo vrijeme.
Sve što je neobično u prirodi... meni je drago...
U mračnom svijetu... krijesnice su bile rijetkost... ti dijete u sebi nosiš svijetlost...
Zapisala sam te njegove riječi... i vjerovala da prvi snijeg ove godine vraća nadu gradu...
Vjerovala sam da će snijeg vratiti toplinu na dlanove prekrivene rukavicama... i da će šalovi na licima otkriti ljepote duše i srca... vjerovala sam i nisam odustala...
Inje je bila naslaga na ledenim kristalima... tako je bilo i sa ljudima...
Lebdili su, u magli sitni kristali leda... a, ljudi su išli uzanom stazom... odsutni od zime... odsutni od osjećanja... noći i dana... od svega...
Sve te zgrade i kuće bile su zidovi sa staklima na oknima... i sijalicama... a, toplina doma... otišla je sa svih adresa...
Zatvoreni među zidovima... živjeli su ljudi...
Neko bi davno odustao... samo bi pustio... da sve bude onako kako ljudi žele...
A te pahulje bijele... one su nešto htjele... htjele su reći svima da još ima... ima topline...
Realnost je razbila sliku iluzije... rijetko ko bi umio da se nasmije...
Svaka pahulja bila je jedinstvena... oblikovana baš poput čovjeka...
Padale su te pahulje na moje dlanove... a, ja bih svaku poslala u domove...
Pustinja u ljudima... a, znam da ima više od toga...
Odškrinula sam vrata jedne napuštene kuće u kojoj niko nije boravio... samo je otiske vremena ostavio.
Odmorila sam oči nekoliko trenutaka... trebalo je dalje nastaviti put...
San me stigao, pokucao na očne kapke... i zaspah...
Budi me lupa vrata... otvaram oči... onako iz sna... vidim siluetu...
Huče u ruke... trese se od zime... pita me drhtavim glasom za ime...
Ćutim... ime... ne govorim... polako i s' oprezom mu prilazim...
Pusti moje ime... dođi da se griješ... pokrijem ga dekom... ima ranu na ruci...
Trese se od hladnoće... a, čini mi se da je strah tu odnio pobjedu...
Sakupio je u svoje šake... sve svoje ožiljke... želio je da nestanu... a, oni bili tako uporni da ostanu...
Zaspao je negdje pred zoru... vani je bila mećava... snijjeg je zavejao jedinu stazu kojom smo se mogli vratiti do grada...
Kroz otvore na prozorima prodirala je hladnoća... bilo je nešto drva pored kamina založila sam vatru... biće da je sazidan davnih godina... a, snijeg je zatvorio prolaz na dimnjaku...
U kući je bilo toliko dima... da mu ni jedna magla ravna nije bila...
Otvorila sam prozore... i dim se išunjao iz kuće...
On se i dalje tresao... uhvatila ga je groznica... previla sam mu ranu... ali u neko dogledno vrijeme neko bi to trebao pogledati... U ostavi pronalazim melem... već odavno mu je prošao rok... ali u nedostatku boljeg... stavljam melem na prilično duboku brazdu na njegovoj ruci...
Na njemu se vidi da mu bol nije stran... da je ta rana samo odraz proteklih godina... još jedan pečat na njegovoj koži što do duše seže...
Promuklim glasom govori... ko si ti?
Neko koga si sreo... tek jedan čovjek na tvome putu... neko ko će ti ostaviti poruku...
Kakvu poruku?
Ne znam ni ja... samo nismo ovdje bez razloga...
Ne zamaraj se... gubiš snagu... a, vjeruj biće ti potrebna kad budemo krenuli kroz ovu snježnu mećavu...
Idi ti... ja ne mogu... nemam toliko snage, samo bih te zadržavao i time ugrozio tebe i sebe...
Ne ostavljam ljude kojim treba pomoć... ne brini ti za mene... ovo su za mene male oluje kakve sam prošla...
Niko ne zna da ovdje ima ljudi... pomoć ne možemo dozvati... prepušteni smo sami sebi...
A ja ne odustajem... pogotovo kad je neko dobar čovjek...
Kako ti znaš da sam dobar čovjek?
Vidi se to... nemaš maske na licu... vjeruj ja ih prepoznam...
Odspavaj nekih sat vremena... za to vrijeme naći ću nešto od odjeće da zaštitimo ruke od promrzlina... trebamo krenuti prije nego padne noć... negdje pred zoru stići ćemo do grada.
Ujutro će se i dah lediti... ali šanse za povratak su svakim satom sve teže... ako ne krenemo u skoro vrijeme... zaledićemo se ovdje... drva nema... a, i bez toga glad i žeđ su sve prisutniji...
Kako sve to znaš?
Život naučio prijatelju... a, i susret sa ljudima... učila i naučila... dodaj intuiciju i pronicljivost.
Vidiš imam i ja neravninu na obrazu... djevojka koja stoji u pobjedi i porazu... i uvijek prati svoju stazu...
Nego, mnogo pitaš... a, o sebi ne volim govoriti... o meni moja djela govore... ne dam riječima sa usana ako za to nema potrebe...
On je prispao... tražila sam po ormarima neku topliju odjeću... nešto su moljci sredili po svom kroju... a, nešto i pečat vremena... pronađoh nekoliko džempera... pretvorih ih pomoću makaza, igle i konca u šalove i rukavice...
Dva para starih čizama... paučinom prekrivena... dobro će nam doći pomislih...
On spava zimski san...a, lagano odlazi dan...
Budim ga... vidim da se snaga vratila u milimetrima u pore njegovog bića.
Ne vrijedi čekati... znam da ne možeš ići... ali, osloni se na mene...
Gdje možeš da se boriš sa mećavom i sa mnom?
Ne brini ti za to... i teže sam prošla...
Obukli smo svu onu u trenutku nastalu odjeću... izgledali smo kao dva člana ekspedicije na Antakrtik... i ovdje je gotovo hladno bilo kao i tamo...
Otvorili smo vrata... a, vjerujte najradije bi ista zatvorili i ostali unutar kuće... pa kako bude...
Ali moji koraci krenuše... kroz zavejane tragove... lutale su oči... on sve slabiji... rana sve više boli... a, hladnoća skuplja pore na koži... pritiska... ledi dah... ja ne poznajem ni njegov, ni moj strah... jedan uzdah...jedan korak... zamišljam toplu hranu netom postavljenu na sto... i čašu toplog kakaa.
Mislim na toplinu doma... a, oko mene ledi se svijet...
Put se čini sve daljim... a trebao bi bliži biti.
Ledi se i riječ na usnama postaje statua od leda... on svojim očima u mene gleda.
Zna da sam oboma jedina nada... noć sve više pada... ne... ne, odustajem sada... idem... zbog njega...
Osjetim da je on neko ko će gradu donijeti nadu... neko koga je grad čekao...
Vidim to na njegovom licu... iza svog umora i bola... postoji neviđena snaga...
Sati su tekli... snijeg i hladnoća nisu zastali... nas dvoje... mi nismo odustali.
Zora je dolazila kroz granje... vidjela sam konačno drveće... ono drveće gdje su bile kućice za ptice... kroz otvore virile su te male glavice... sjenica... vidjela sam ljudska lica... vidjela sam grad... gledali su u nas dvoje...
Izašli smo iz te mećave... njega su odveli da mu pruže pomoć...
Mene su odveli do onog mudraca kog sam srela da mi saniraju promrzline na rukama...
Jesam ti rekao... dijete ti si krijesnica... svjetlost u mračnom vremenu...
Spasila si tog mladića... on je kao što i sama znaš neko ko će vratiti nadu u ovaj grad.
Ponekad su potrebne mećave oko čovjeka, da bi čovjek unutar sebe pronašao mir i odgovore.
Nekad zavejani putevi... pokažu jasne slike...
Vidjela sam ga sljedeće jutro... imao je osmijeh na licu... za mene je to bilo djelo...
Bez njega ne bih uspjela ni ja... znam da je mudri čovjek s' razlogom na moj put postavio tog mladića.
Hvala ti što si me spasila...
Nema na čemu... hvala tebi... jer, znaš na neki način si ti spasio mene...
Zagrlih tog mladog čovjeka... pozdravih se sa njim.
Idem...
Nećeš ostati...
Ne... ima još snjegova i mećava... ali srest ćemo se mi...
Pozdravih se sa ljudima tog grada... i krenuh dalje... snijeg je prestao padati... ptice su sletjele na moja ramena... jedna se ušuškala na mojim spojenim dlanovima...
Zaista nešto ima u tim pahuljama... ima kad vam kažem...
A ja imam pahulje na dlanovima... tajnu u očima...
Autor teksta: Milena Vujinović
Slika preuzeta sa sajta: Unsplash