U sjeni lista melodija nije ista
Prilaziš ulaznim vratima... uzimaš ključ iz džepa... otključavaš...
Upališ svijetlo... prolaziš kroz hodnik... ostavljaš kaput i cipele... neka odmore...
Sjedaš na stolicu... gledaš dnevne novine... pogled ka telefonu...on ćuti...
A tako glasni su minuti...
Gledaš sat na zidu kazaljke stoje... kao da neće da idu...
Promjeni ugao iz kog si gledao stvari i pojave... dođu sjećanja bez najave...
Noć se igra... igre skrivača... ispod pokrivača noći sanjaju se snovi...
Jastuk zna tačku nemira... često te probudi iz sna... pogledaš u okna prozora...
A onda glavu na jastuk nasloniš i toneš u san...
Spavaš... sanjaš... budno dozivaš... još ne znaš da na dlanu čuvaš tajnu koju i od sebe skrivaš.
Jutro se budi... dvoje ljudi na terasi piju jutarnju kafu... pišu poruke po staklu...
Pogled ti se na tren zaustavi... zamagljeni su prozori... otisak ruku ostavio je trag...
O kako ti izgleda pust grad... da je tu neko pored tebe sad...
Brzo zaustaviš voz misli... ne ide ti se na tu stanicu... gdje razum podvlači srcu granicu...
Lebde u zraku papiri... slušaj vjetar... zažmiri.
Oko tebe lete ptice... nježnim dodirom Sunčev vjetar dotakne ti lice.
Otvaraš oči...
Nekad sati kao da godinama traju... nekad ti se čini da je sve u daljini čak i kad je blizu tebe... nekad si daleko i sam od sebe.
Prolaziš kroz iste priče, ponavlja se sve... zar ne...
Dotakneš uspomene u glavi krene voz misli... potpuno sam ti si...
Daješ značenje govoru, u razgovoru sa ljudima... a, u tebi se sve odaje zatvore...
Kreni polako... onako kako ti duša osjeti... pogledaj pticu kako leti... pogledaj pero na vjetru... pogledaj sunce... nasmij se... imaš one rupice u obrazima... još si poput djeteta...
Nisi sam...
Znam... kako duboko prodiru sjećanja koja naviru... poput rijeke.... zovu misli daleke.
Jednom će sve na svoje doći... pusti puste noći... i njih si trebao proći...
Simfonije i sonate te prate... isprekidane melodije još niko u tebi sastavio nije...
Samo lagano... u tvojih nekoliko kvadrata stanu ona emotivna vrata... i neko će ih otvoriti... ostani stajati... nemoj pobjeći kad ti se neko približi...
U sjeni lista melodija nije ista... pred tobom stoji raskrsnica... sjećanja dolaze u segmentima... zalutaš u tim obrtnim momentima...
Crtaš olovkom na papiru crteže u kojim stanuješ...
Postavljaš ih na zid, tražiš uvid.
Sagledavaš vlastite osjećaje... u tebi su emocije obećale da još nisu nestale... one te još razumiju.
Treba snaga da uvidiš otpore... usne ne govore ono što im se ćuti... još su glasni minuti... jesi ti daleko od njih ali, ih sa sobom nosiš.
Sjediš na ulici razabacani papairi... crtaš kao da svakom linijom stvaraš veći zid... jesi pronašao uvid...
Svaki crtež koji tu stoji... to su sve osjećaji tvoji...
Ustani... uzmi me za ruku... ne pitaj me ništa... znaš da ti ne mogu reći...
Ostavi crteže neka stoje ali, ponesi osjećaje svoje.
Idi ulicama svojim koracima... idi... uz tebe sam... nisi sam...
Sve do one linije tamo gdje se ti i ja ne znamo...
Kad stignemo tamo... nastavljaš sam...
Dok ne stignemo slušaj ove riječi koje ću ti reći...
Postanu tihe tišine kad šapatom kažeš ime, kad riječima napišeš stihove i štampaš ih dok čitaš.
Kad sve znaš, a ništa ne pitaš... pronađeš, a, ne tražiš.
Tad vjeruješ, tad razumiješ. Kad sa dlanova polete ptice nebu pod oblake a, slobodne.
Osjetiš u sebi da je sve moguće... letiš prostranstvima... kad vidiš dobro u sebi... dobro u ljudima.
Ovi krugovi koje prolaziš... svaki put novi dio sebe nalaziš.
Crtež pokloniš kao poruku, ljudima pružiš ruku ispod ovog neba...
ispod zvjezda i galkasija što putuju u nas ljude vjeruju.
Vrijeme ne može da leti kad ono ne postoji... samo satom minute broji.
Ostavi satove tamo na ormanima među zaboravljenim stvarima.
Dozvoli sebi poneki let sa pticama...
Budi svoj u igri toj, baš onako kako osjećaš... kako sebi obećaš ne onako kako bi drugi htjeli... samo tvoje biće na tasovima vage može dovesti do prevage.
Vidiš one papire što još spavaju i žmire?
Vidim...
Pusti da ih vjetar nosi daljinama... nek se druži sa ispisanim slovima.
Ne živi distopije... izađi iz utopije... nek tvoje biće otkrije sve ono što u sebi krije.
Nije zaboravilo da voli... da se smije... još uvijek jednako vjeruje...
Zidovi su tihi posmatrači... otkucajima sata čuvaju emotivna vrata.
Još malo i stižemo do mjesta gdje se jutro budi... tu se razdvajaju naši putevi...
Stani... a, ko si ti?
Rekoh ti da ne pitaš... znaš da ne mogu reći.
Zašto?
Obećavam da nikome neću reći...
Sve i da ti kažem... ništa ti jasno biti neće...
Čemu sve ovo, sve riječi koje si mi rekla... šta to znači meni... ako ne znam ko mi je pomogao?
Vjeruj da će ti značiti... ne istog trenutka nakon što sam ti ih izgovorila...
Već kad te snovi probude negdje u osvit zore... ti ćeš se sjetiti da smo ovdje stajali i razgovarali...
Doći će ti crteži... poštar će ih dostaviti... kad otvoriš paket... vidjećeš sve crteže našeg putovanja...
Biće to naslikani osjećaji koji su u tebi zarobljeni bili... i zaista smo se sreli...
Nije to bio san odaslan kroz misli tvoje... zaista smo se sreli nas dvoje...
Ne razumijem... evo, stvarno ne razumijem...
Nekad i ne treba razumjeti... treba samo osjetiti... otići na skriveno mjesto naše duše... i sve postane jasnije...
Idem polako...
Upravo mi je stiglo pismo još jedan sanjar treba moju pomoć...
Sanjar... to nisam ja nikako...
Jesi... tako je pisalo na tvojoj adresi...
Puštam ruku tvoju... i kreni lagano ka svom domu... vidjećeš kako je sve drugačije...
Znam ostaje ti zagonetka ko sam to zapravo ja...
Ostaviću ti trag...
Jednog dana naći ćeš odgovor u kutku tvoga stana...
Čuvaj se...
Tu su im se razdvojili putevi...
Išao je ka svome domu... i baš sve onako bi kako mu umiljato biće objasni...
Stigli su mu crteži... i sve nacrtano bi onako kako su putovali...
Tražio je tragove o tome ko je ona... čak se oglasio i zvuk uvjek ćutljivog telefona... mislio je da će s druge strane njen glas čuti... ali ne...
A onda jednog jutra onog dana prije sutra... pronašao je novine...
Listao je stranice... i u trenu ugledao je sliku njenu...
Naslov bi... "Mladić spasio dijete ostavljeno na stanici"
Vratile su mu se slike... sjetio se te davne godine...
Vraćao se kući iz škole... čekao je voz i našao je malenu djevojčicu ostavljenu sa koferom...
Tada je on spasio nju... sad je ona spasila njega...
Nasmijao se... uzeo članak iz novina... uramio ga i ostavio na policu pored knjiga koje promjeniše stranice... znao je da mu je poznato to lice...
U jednoj ruci držao je crtež... i gledao taj nježni lik... koji je njemu u buri na nemirnom moru bio svjetionik...
U drugoj ruci osjetio je njenu ruku koja ga je vodila...
Razumio je sve... znao je zašto nije mogla ništa da kaže... znala je da je traže oni koji su je ostavili...
Noć se igrala skrivača... jutro se budilo... a, ona je putovala... u njegovim mislima uvijek bila... ta djevojka koju je spasio, ta djevojka koja ga je spasila.
Autor teksta: Milena Vujinović
Do sljedeće priče: Pozdrav dragi prijatelji...
Slika preuzeta sa sajta: Unsplash
Video sa YouTube-a
Izvođač: Miladin Šobić
Pjesma: Svetionik...
https://www.youtube.com/watch?v=fo-5ea-3rJM
Upališ svijetlo... prolaziš kroz hodnik... ostavljaš kaput i cipele... neka odmore...
Sjedaš na stolicu... gledaš dnevne novine... pogled ka telefonu...on ćuti...
A tako glasni su minuti...
Gledaš sat na zidu kazaljke stoje... kao da neće da idu...
Promjeni ugao iz kog si gledao stvari i pojave... dođu sjećanja bez najave...
Noć se igra... igre skrivača... ispod pokrivača noći sanjaju se snovi...
Jastuk zna tačku nemira... često te probudi iz sna... pogledaš u okna prozora...
A onda glavu na jastuk nasloniš i toneš u san...
Spavaš... sanjaš... budno dozivaš... još ne znaš da na dlanu čuvaš tajnu koju i od sebe skrivaš.
Jutro se budi... dvoje ljudi na terasi piju jutarnju kafu... pišu poruke po staklu...
Pogled ti se na tren zaustavi... zamagljeni su prozori... otisak ruku ostavio je trag...
O kako ti izgleda pust grad... da je tu neko pored tebe sad...
Brzo zaustaviš voz misli... ne ide ti se na tu stanicu... gdje razum podvlači srcu granicu...
Lebde u zraku papiri... slušaj vjetar... zažmiri.
Oko tebe lete ptice... nježnim dodirom Sunčev vjetar dotakne ti lice.
Otvaraš oči...
Nekad sati kao da godinama traju... nekad ti se čini da je sve u daljini čak i kad je blizu tebe... nekad si daleko i sam od sebe.
Prolaziš kroz iste priče, ponavlja se sve... zar ne...
Dotakneš uspomene u glavi krene voz misli... potpuno sam ti si...
Daješ značenje govoru, u razgovoru sa ljudima... a, u tebi se sve odaje zatvore...
Kreni polako... onako kako ti duša osjeti... pogledaj pticu kako leti... pogledaj pero na vjetru... pogledaj sunce... nasmij se... imaš one rupice u obrazima... još si poput djeteta...
Nisi sam...
Znam... kako duboko prodiru sjećanja koja naviru... poput rijeke.... zovu misli daleke.
Jednom će sve na svoje doći... pusti puste noći... i njih si trebao proći...
Simfonije i sonate te prate... isprekidane melodije još niko u tebi sastavio nije...
Samo lagano... u tvojih nekoliko kvadrata stanu ona emotivna vrata... i neko će ih otvoriti... ostani stajati... nemoj pobjeći kad ti se neko približi...
U sjeni lista melodija nije ista... pred tobom stoji raskrsnica... sjećanja dolaze u segmentima... zalutaš u tim obrtnim momentima...
Crtaš olovkom na papiru crteže u kojim stanuješ...
Postavljaš ih na zid, tražiš uvid.
Sagledavaš vlastite osjećaje... u tebi su emocije obećale da još nisu nestale... one te još razumiju.
Treba snaga da uvidiš otpore... usne ne govore ono što im se ćuti... još su glasni minuti... jesi ti daleko od njih ali, ih sa sobom nosiš.
Sjediš na ulici razabacani papairi... crtaš kao da svakom linijom stvaraš veći zid... jesi pronašao uvid...
Svaki crtež koji tu stoji... to su sve osjećaji tvoji...
Ustani... uzmi me za ruku... ne pitaj me ništa... znaš da ti ne mogu reći...
Ostavi crteže neka stoje ali, ponesi osjećaje svoje.
Idi ulicama svojim koracima... idi... uz tebe sam... nisi sam...
Sve do one linije tamo gdje se ti i ja ne znamo...
Kad stignemo tamo... nastavljaš sam...
Dok ne stignemo slušaj ove riječi koje ću ti reći...
Postanu tihe tišine kad šapatom kažeš ime, kad riječima napišeš stihove i štampaš ih dok čitaš.
Kad sve znaš, a ništa ne pitaš... pronađeš, a, ne tražiš.
Tad vjeruješ, tad razumiješ. Kad sa dlanova polete ptice nebu pod oblake a, slobodne.
Osjetiš u sebi da je sve moguće... letiš prostranstvima... kad vidiš dobro u sebi... dobro u ljudima.
Ovi krugovi koje prolaziš... svaki put novi dio sebe nalaziš.
Crtež pokloniš kao poruku, ljudima pružiš ruku ispod ovog neba...
ispod zvjezda i galkasija što putuju u nas ljude vjeruju.
Vrijeme ne može da leti kad ono ne postoji... samo satom minute broji.
Ostavi satove tamo na ormanima među zaboravljenim stvarima.
Dozvoli sebi poneki let sa pticama...
Budi svoj u igri toj, baš onako kako osjećaš... kako sebi obećaš ne onako kako bi drugi htjeli... samo tvoje biće na tasovima vage može dovesti do prevage.
Vidiš one papire što još spavaju i žmire?
Vidim...
Pusti da ih vjetar nosi daljinama... nek se druži sa ispisanim slovima.
Ne živi distopije... izađi iz utopije... nek tvoje biće otkrije sve ono što u sebi krije.
Nije zaboravilo da voli... da se smije... još uvijek jednako vjeruje...
Zidovi su tihi posmatrači... otkucajima sata čuvaju emotivna vrata.
Još malo i stižemo do mjesta gdje se jutro budi... tu se razdvajaju naši putevi...
Stani... a, ko si ti?
Rekoh ti da ne pitaš... znaš da ne mogu reći.
Zašto?
Obećavam da nikome neću reći...
Sve i da ti kažem... ništa ti jasno biti neće...
Čemu sve ovo, sve riječi koje si mi rekla... šta to znači meni... ako ne znam ko mi je pomogao?
Vjeruj da će ti značiti... ne istog trenutka nakon što sam ti ih izgovorila...
Već kad te snovi probude negdje u osvit zore... ti ćeš se sjetiti da smo ovdje stajali i razgovarali...
Doći će ti crteži... poštar će ih dostaviti... kad otvoriš paket... vidjećeš sve crteže našeg putovanja...
Biće to naslikani osjećaji koji su u tebi zarobljeni bili... i zaista smo se sreli...
Nije to bio san odaslan kroz misli tvoje... zaista smo se sreli nas dvoje...
Ne razumijem... evo, stvarno ne razumijem...
Nekad i ne treba razumjeti... treba samo osjetiti... otići na skriveno mjesto naše duše... i sve postane jasnije...
Idem polako...
Upravo mi je stiglo pismo još jedan sanjar treba moju pomoć...
Sanjar... to nisam ja nikako...
Jesi... tako je pisalo na tvojoj adresi...
Puštam ruku tvoju... i kreni lagano ka svom domu... vidjećeš kako je sve drugačije...
Znam ostaje ti zagonetka ko sam to zapravo ja...
Ostaviću ti trag...
Jednog dana naći ćeš odgovor u kutku tvoga stana...
Čuvaj se...
Tu su im se razdvojili putevi...
Išao je ka svome domu... i baš sve onako bi kako mu umiljato biće objasni...
Stigli su mu crteži... i sve nacrtano bi onako kako su putovali...
Tražio je tragove o tome ko je ona... čak se oglasio i zvuk uvjek ćutljivog telefona... mislio je da će s druge strane njen glas čuti... ali ne...
A onda jednog jutra onog dana prije sutra... pronašao je novine...
Listao je stranice... i u trenu ugledao je sliku njenu...
Naslov bi... "Mladić spasio dijete ostavljeno na stanici"
Vratile su mu se slike... sjetio se te davne godine...
Vraćao se kući iz škole... čekao je voz i našao je malenu djevojčicu ostavljenu sa koferom...
Tada je on spasio nju... sad je ona spasila njega...
Nasmijao se... uzeo članak iz novina... uramio ga i ostavio na policu pored knjiga koje promjeniše stranice... znao je da mu je poznato to lice...
U jednoj ruci držao je crtež... i gledao taj nježni lik... koji je njemu u buri na nemirnom moru bio svjetionik...
U drugoj ruci osjetio je njenu ruku koja ga je vodila...
Razumio je sve... znao je zašto nije mogla ništa da kaže... znala je da je traže oni koji su je ostavili...
Noć se igrala skrivača... jutro se budilo... a, ona je putovala... u njegovim mislima uvijek bila... ta djevojka koju je spasio, ta djevojka koja ga je spasila.
Autor teksta: Milena Vujinović
Do sljedeće priče: Pozdrav dragi prijatelji...
Slika preuzeta sa sajta: Unsplash
Video sa YouTube-a
Izvođač: Miladin Šobić
Pjesma: Svetionik...
https://www.youtube.com/watch?v=fo-5ea-3rJM
Primjedbe
Objavi komentar