Koga je duša očima gledala iza ogledala?

Polako otvori vrata... tiho na prstima uđi u prostoriju...
Upali svijetlo... i ostavi misli pred vratima... zaključaj sve što čovjek inače od sebe samog sakrije.
Prođi kroz hodnik... slike na zidovima izgledaju poznato.
Sve što je bilo juče složeno sad je obratno... razabacane slike... koje na pogrešnom mjestu stoje...
Ne ništa tu nije moje... sve je tvoje...
Zastaješ pored jedne slike udahneš... i nastaviš... prošlost u prošlosti treba da ostaviš.
Otvori oči... zatvori dio gdje su osjećanja ne zna to kvadratura ovog stana...  još spava... sat na zidu...
Probudi ga... navij tačno vrijeme da i on s' tobom kroz putovanje krene.
Ne... ne gledaj mene... izuj cipele... obuj papuče...
Sjedi gdje želiš... televizor radi, neki film je na programu... pusti... ne obraćaj pažnju...
Ideš do prozora... na polici urezana slova... jedna knjiga... i čaša...
Bio si ovdje... sve se vraća... a ti... nikako da se vratiš...
Ovo je 33. noć kako dolazimo ... isto pričamo... a različito gledamo.
Nadoknadi izostavljeno vrijeme... uzmi triplet... lupu sa tri sočiva... neka se linija u tri razdvoji...
Koncem osjećaje sastavi... dalje kroz stan nastavi.
Ko se skriva iza ogledala?
Koga je duša gledala očima?
Ko je tu i prebira po snu zgužvana sjećanja?
Ko se usuđuje da te razbuđuje...  stvarnost da ti pokaže... o znaš li ti koga tvoje oči gledaju... i ruke traže...
Znam da znaš... šta čekaš?
Sjedaš na stolicu... uzimaš čašu gledaš kroz nju... kap po kap sipaš iz svoje duše.
Sve se kapi ispiju prije nego u čašu dospiju...
Otvaraš knjigu... prelistavaš... kao da ona zna gdje je tvoja dimenzija...
Tri prostora... nekoliko prozora i jedna zora... što otkriva... sve.
Ne gledaj u mene... ne znam ti ja... kako se ispeglaju zgužvana sjećanja...
Ovdje sam toliko sati... koliko ti treba... da saznaš koga ti duša iza ogledala gleda.
da spojiš... osjećanja... da ih pokažeš... a onda zaključaš stan i ideš... gdje god te stope odvedu...
sve u tvom pogledu... uzburkano je more... pod snijegom planine... u tebi lavine...
Sad bi ovog trena pokupio sve stvari... izjurio iz stana... u osvit dana.
Samo bi išao... ne bi dozvolio da ti neko blizu priđe... kad iz tebe lavina izađe...
U telefonskoj govornici koga bi pozvao... dok gledaš ispisane brojeve na listu papira...
Ništa nije stvar slučajnog odabira... već mješavina nemira i mira...
Pozivaš broj i čekaš da se neko javi... ispred govornice stoje stvari... čekaš autobus... kupuješ kartu ne biraš pravac gdje putuješ... navikao si da odeš... kad neko poželi da ostaneš... reci mi zašto s' vremena na vrijeme odustaneš...
Nakon toga skupiš nekoliko razloga... upišeš ih na dlan.. pa se vratiš 34. put u stan...
Kažeš sebi nema predaje... koliko god dana da ovo sve traje... jer da te voli rekla je...
Tako ti nedostaje... a šta ti drugo ostaje... neko da ti duša iza ogledala gleda... ima li nje... kad nebo pošalje oblake... kad sunce obasja stan...
Čekaš... da dočekaš... da je zagrliš... sve stvari gledaš, a nju vidiš...
Tako je to kad ti se neko u srcu nastani... beskrajni su dani... koje ponavljaš... sve znaš... a, ništa ne rješavaš.
Pa pustiš sat... da ti govori vrijeme... da slike ostavljaju tragove njene... e druže šta su ti uspomene...
Možeš koncem da ih šiješ... čak i da se nasmiješ... a u isto vrijeme da suza ti krene... plaču muškarci... plaču i žene... a, po zidu hodaju sjene od prošlih dana... prazan je prostor... punog stana...
Jer šta ti znače sve te stvari kad si sam... govorim ti dok s' tobom slike gledam...
Šta da ti kažem... da ti bude bolje... nevolje su nevolje... ljubav je ljubav...
Nikako čovjek da nauči kako se čuva... ispod krova... na postelji od snova... u ispijenoj čaši... u urezanoj poruci... i toj knjizi u ruci... osjećanje... da je ljubav prirodno stanje... naših bića...
Sad polako u stranu odloži čašu... ostavi knjigu pored drugih na polici... obriši poruke na ruci... kaput obuci... čeka te na ulici... ona zna... da tvoja duše u ogledalu nju gleda...
Ne pitaj se ko sam ja... doputovala sam iz tvoga uma... možda iz snova... 35. dan je po redu... vrijeme je... da okreneš sve stranice... idi čeka te na ulici jedno drago biće, zora sviće...
Odlazi on...
Idi samo... ja ću zaključati stan... skidam slike sa zidova...gledam film putem televizora... dimenzija... tri prostora... nekoliko prozora... iza zastora vremena...
Zaista samotni su ti prostori... gdje se traže slike koje slažeš... jednostavnije je ako samo kažeš... i pokažeš...
Stvari... nisu osjećanja... koliko god da dozovu sjećanja...
Osjećanja su unutar čovjeka... a uspomene... su odaslane iz prošlosti... tu često ljudi odlaze... a samo tragove ljubavi nalaze...
Zaključavam stan... ključ ostavljam ispod otirača... i mislim kako je lijepo kad ljubav muziku pojača...
kad ljude pokrene... da se putem ljubavi krene...
Noći u samoći... vežu dijelove sjećanja... izlazim na ulici gledam njih dvoje s' osmijehom na licu...
Osmjehnem se i ja... nije to iluzija... stvarnost je... da se iza ogledala gleda... onaj ko zna ljepotu tvoga pogleda... i kad se te dvije strane ogledala spoje... vidi se jasna slika dva lika...
Dvoje koji vole...
Zato dok idem kroz dimenzije...vraćam ljubav ljudima na dlanove... pitam stanove... kako čuvaju sve te tajne... i kako li samo znaju koje niti nedostaju... pa ih iznova spoje... i ljudi opet vole.
A onda shvatim da samo mi znamo šta osjećamo... dok slike gledamo... ljubav u sebi čuvamo da je sa nekim posebnim podijelimo...
Autor teksta: Milena Vujinović
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi prijatelji.
Slika preuzeta sa sajta: Unsplash.