Ljubav preko reda u nas dvoje gleda....
Sanjao je te noći čudan san... sanjao je djevojku... čuo je njen glas... ali nije vidio njeno lice...
Osjetila je njegovu blizinu... ostala je na rastojanju... i rekla mu...
Ko je snove u stvarnost dozvao... mojim imenom nazvao...
Ko se usudio da u djevojci od vatre i leda ljubav ugleda...
Ko ima hrabrosti u meni labuda sresti...
U meni crni i bijeli labud stanuje... ko je to što u ljubav vjeruje?
Rekao je...
Ja sam taj što u stvarnost od sna vjeruje...
Nemoj da se zaljubiš u mene... bolje ti je nemoj... ako se ipak zaljubiš... nemoj da me zavoliš...
bolje ti je nemoj...
ako me zavoliš... nemoj na ljubav da pomisliš... bolje ti je nemoj...
jer, ljubav preko reda u nas dvoje gleda.
Usnama od meda... usne od pelina ne liječi.. nekad su dodiri riječi... nekad su riječi... samo riječi.
Ne stavljaj svoje dlanove na moje... nemoj da se spoje... tvoje i moje misli... ako vjeruješ da si ovdje... vjeruj mi da nisi...
Ne slušaj šapat sa mojih usana... ne čitaj ispisane redove mojih pisama... nemoj...
A ti odlučiš po tvome... i tražiš put ka srcu mome... nemoj... kad te molim... šta ako tebe ja zavolim...
Nisam stvarna u tvom svijetu... živim tamo gdje se ti i ja ne znamo... niti se znati možemo...
Sve što govorimo snom se veže... pusti moja krila da lete... moje korake da bježe...
To mi je rekla... a ja sam joj rekao... ljubav te nađe... ona se ne čeka...
Uzmi sa mojih usana meda za tvoje pelin... kraj tebe biti želim...
Otišla je u noć... išao sam tim stazama od inja i mraza... grane su je krile... tragove mi nisu ostavile...
Ostao sam da stojim... a ona se naselila u snovima mojim... njen glas me uspava i jutrom probudi...
I kako god da spojim svaku logiku... zavoljeh djevojku labudicu...
Ne vidjeh crte njenog lica... zamišljah pokrete njenih ruku... kad joj krila obuku... pomislim na dugu haljinu... koju je te noći na sebi imala... a, noć ju je tako dobro skrivala...
Ledom i vatrom sa svojih krila...u meni je sve budila...
Ti si sreo djevojku koju još niko nije uspio vidjeti... ali ona zaista postoji...
Slušaj priču koju ću ti ispričati... neka ti priča ta bude bar trag ili dva...
Kad vidiš ples labuda i prođeš svijet zabluda, na stazi ponora vidjećeš djevojku sa krilima.
Jedno krilo vatra... drugo led... ona je pelin... ona je med...
Tvoja svijetlost i tvoja tama...
U njenom svijetu ti si tref...ona dama...
U tvom svijetu ona je krhko biće a ti onaj koji želi da je zaštiti...
Ona je slika bez rama... okružena ljudima... a tako sama...
Ne uklapa se u kalupe ovog vremena krhka je duša njena... a, tako jaka...
Ona je labud.... njene duge crne kose... i haljina što ti se pojavi u mislima... realnost koju želiš dotaći u prstima...
A snovi ko snovi mogu da se rasprše da je vidiš tada i nikad više...
U njoj led stanuje... u njoj vatra danuje...
Kad svijet spava i niko ne čuje vođena plesom labuda pojavi se...
Te noći si je sreo i zavolio, na prvi pogled osjetio ono što se rijetko osjeti... ko bi rekao da ćeš je zavoljeti...
U dubokom mraku pronađi trag njenom koraku.... tragovi ne ostaju od njenih stopa cvijetovi procvjetaju. Njena nježnost dušu oplemeni ona je ta na korak od stvarnosti i sna.
Gledaš jezero i odraze koji prolaze gdje se njene oči u ovom mraku nalaze.
Da ti svijetlo budu i sruše zabludu.
A želio bi da je zagrliš... da joj kažeš riječi koje važeš.
Tražiš led u vatri... vatru u ledu... sve je u njenom pogledu.
Da li znaš da i ona isto osjeti ko bi rekao da će i ona tebe zavoljeti.
Ne možeš pročitati šta je u njenoj duši jer, brane mnoge postoje... kad je gledaš u oči one se ne boje... one gledaju dobrotu u tebi... šta osjećaš prema njoj priznaj sebi.
Nadvile se grane nad jezerom.... labudovi i ona plešu ples.... lagana poput pera san je tvojih sfera.
Kad bi samo znala kao što negdje zna i osjeća... da je u tebi dom pronašla...
Kad bi samo znao i osjećao da u njenim očima ti si taj.
Kad se crni labud u bijelog pretvori a, staza ponora zatvori...vidjećeš tragove ti ih prati... ne lutaj srce pitaj napiši joj pjesmu pa je pročitaj...
Gdje god bila pjesmu će čuti... pred tobom se pojaviti i krila raširiti.
Otkriće ti svoje lice... vidjećeš crne kose... vjetrovi ti prkose...kad se vatra i led udruže... pred tebe će doći vidjećeš njeno lice u noći.
Labudovi će jezerom ploviti... zvijezde sjenu mjeseca loviti...
Lagano će noć u san tonuti... još malo će jutro svanuti... sve što želiš je da je tako snenu možeš zagrliti...
Kad noć ode u san razdani se dan... tamo kraj jezera ples labuda u svijetu otrgnutom od zabluda djevojka od vatre i leda očima punim ljubavi voljenoga gleda.
Prođi mladiću sve puteve ne pitaj vjetrove... oni je skrivaju, ne pitaj labudove, oni je čuvaju... pitaj sebe... šta je ona probudila kod tebe...
Kad pronađeš odgovor u sebi, ona će biti bliže tebi...
Ona je kao iz bajke napisana rukom pisca... ona nije sa ove planete i sa ovih prostora...
Ako neko vatru i led sa sobom nosi a, vjetrovi se smire u njenoj kosi... onda znaš da veliku ljubav u srcu ona nosi.
Ona je labudove pripitomila... ujedinila vazduh i vodu... ona je simbol ljubavi...
Gdje da je tražim...
Traži je tamo...tamo... tamo gdje vatra i led ljubavi ne pišu raspored...
Izmaštan je to svijet... a, bića poput nje ne smiju da vole...
Ne odustaj, samo idi stazom... grane od drveća će ti otežati put... skrivaće je vjetrovi... čuvaće je labudovi... kad sve to prođeš vidjećeš nju... ne zovi je imenom zovi je moj snu...
Ne znam joj ime...
Njeno ime je Svane... ako izgovoriš njeno ime... čuće te svi koji je čuvaju... sakriće je od tebe...
Zato kaži onako kako ti rekoh... sjeti se svega što ti pričah o tom prostoru vatre i leda.
Pozdravih se sa mladićem... jutro je bilo... kilometri pred njim... kad čovjek zavoli... put od leda i vatre je spreman proći... trebao bi stići prije noći...
Zaista tako bi... te noći jezerom ploviše svi labudovi izmaštanog svijeta... nadviše se grane od drveća... lomiše ih vjetrovi... bili su neprohodni putevi... ali, kad srce stazama vodi... kad ljubav hrabrost izlije onda ništa nemoguće nije...
Stajao je noći te... gledao u njene crne kose što vjetrove ukrote... gledao je vatru kako gori... led kako ledi... zvao je moj snu i sreli su im se pogledi...
Pitala ga je baš kao i u snu... ko se usudio zavoljeti nju...
Odvažno je odgovorio ja sam taj koji se usudio... kako u snu tako i na javi...
taj glas ne može da se zaboravi... useli se u misli... bio budan ili ne sanjam te iznova...
Haljina je bila duga kao dani od njegovog sna do njihovog susreta... okrenula se i vidio je lice njeno...
vidio je njene oči... u tim očima odsjaj mjeseca sa neba... te nježne ruke pune topline... samo je u sebi šapnuo njeno ime...
Prišao je i zagrlio svoj san... lagano je dolazio dan.. i nije nestala... ona je ostala... stvarno biće postala...
Sjećam se tog mladića o kom napisah priču... i rekoh... da... on se usudio da vjeruje u stvarnost od sna da zavoli djevojku sa krilima labuda... tamo gdje ljubav preko reda u njih dvoje gleda... tamo gdje vatra i led ljubavi ne pišu raspored.
Autor teksta: Milena Vujinović
Ono kad odgledaš film po režiji Woody Alen... jedna prijateljica ti pošalje video sa pjesmom a, druga prijateljica pošalje sliku... nastane priča... između stvarnosti i sna... zapisah je i poslah da putuje...
Hvala od srca i duše dragim prijateljicama Marijani i Dragani...
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi prijatelji...
Slika preuzeta sa sajta: Unsplash
Video sa YouTube-a
https://www.youtube.com/watch?v=Po9Ehc51bNU&t=12s
Osjetila je njegovu blizinu... ostala je na rastojanju... i rekla mu...
Ko je snove u stvarnost dozvao... mojim imenom nazvao...
Ko se usudio da u djevojci od vatre i leda ljubav ugleda...
Ko ima hrabrosti u meni labuda sresti...
U meni crni i bijeli labud stanuje... ko je to što u ljubav vjeruje?
Rekao je...
Ja sam taj što u stvarnost od sna vjeruje...
Nemoj da se zaljubiš u mene... bolje ti je nemoj... ako se ipak zaljubiš... nemoj da me zavoliš...
bolje ti je nemoj...
ako me zavoliš... nemoj na ljubav da pomisliš... bolje ti je nemoj...
jer, ljubav preko reda u nas dvoje gleda.
Usnama od meda... usne od pelina ne liječi.. nekad su dodiri riječi... nekad su riječi... samo riječi.
Ne stavljaj svoje dlanove na moje... nemoj da se spoje... tvoje i moje misli... ako vjeruješ da si ovdje... vjeruj mi da nisi...
Ne slušaj šapat sa mojih usana... ne čitaj ispisane redove mojih pisama... nemoj...
A ti odlučiš po tvome... i tražiš put ka srcu mome... nemoj... kad te molim... šta ako tebe ja zavolim...
Nisam stvarna u tvom svijetu... živim tamo gdje se ti i ja ne znamo... niti se znati možemo...
Sve što govorimo snom se veže... pusti moja krila da lete... moje korake da bježe...
To mi je rekla... a ja sam joj rekao... ljubav te nađe... ona se ne čeka...
Uzmi sa mojih usana meda za tvoje pelin... kraj tebe biti želim...
Otišla je u noć... išao sam tim stazama od inja i mraza... grane su je krile... tragove mi nisu ostavile...
Ostao sam da stojim... a ona se naselila u snovima mojim... njen glas me uspava i jutrom probudi...
I kako god da spojim svaku logiku... zavoljeh djevojku labudicu...
Ne vidjeh crte njenog lica... zamišljah pokrete njenih ruku... kad joj krila obuku... pomislim na dugu haljinu... koju je te noći na sebi imala... a, noć ju je tako dobro skrivala...
Ledom i vatrom sa svojih krila...u meni je sve budila...
Ti si sreo djevojku koju još niko nije uspio vidjeti... ali ona zaista postoji...
Slušaj priču koju ću ti ispričati... neka ti priča ta bude bar trag ili dva...
Kad vidiš ples labuda i prođeš svijet zabluda, na stazi ponora vidjećeš djevojku sa krilima.
Jedno krilo vatra... drugo led... ona je pelin... ona je med...
Tvoja svijetlost i tvoja tama...
U njenom svijetu ti si tref...ona dama...
U tvom svijetu ona je krhko biće a ti onaj koji želi da je zaštiti...
Ona je slika bez rama... okružena ljudima... a tako sama...
Ne uklapa se u kalupe ovog vremena krhka je duša njena... a, tako jaka...
Ona je labud.... njene duge crne kose... i haljina što ti se pojavi u mislima... realnost koju želiš dotaći u prstima...
A snovi ko snovi mogu da se rasprše da je vidiš tada i nikad više...
U njoj led stanuje... u njoj vatra danuje...
Kad svijet spava i niko ne čuje vođena plesom labuda pojavi se...
Te noći si je sreo i zavolio, na prvi pogled osjetio ono što se rijetko osjeti... ko bi rekao da ćeš je zavoljeti...
U dubokom mraku pronađi trag njenom koraku.... tragovi ne ostaju od njenih stopa cvijetovi procvjetaju. Njena nježnost dušu oplemeni ona je ta na korak od stvarnosti i sna.
Gledaš jezero i odraze koji prolaze gdje se njene oči u ovom mraku nalaze.
Da ti svijetlo budu i sruše zabludu.
A želio bi da je zagrliš... da joj kažeš riječi koje važeš.
Tražiš led u vatri... vatru u ledu... sve je u njenom pogledu.
Da li znaš da i ona isto osjeti ko bi rekao da će i ona tebe zavoljeti.
Ne možeš pročitati šta je u njenoj duši jer, brane mnoge postoje... kad je gledaš u oči one se ne boje... one gledaju dobrotu u tebi... šta osjećaš prema njoj priznaj sebi.
Nadvile se grane nad jezerom.... labudovi i ona plešu ples.... lagana poput pera san je tvojih sfera.
Kad bi samo znala kao što negdje zna i osjeća... da je u tebi dom pronašla...
Kad bi samo znao i osjećao da u njenim očima ti si taj.
Kad se crni labud u bijelog pretvori a, staza ponora zatvori...vidjećeš tragove ti ih prati... ne lutaj srce pitaj napiši joj pjesmu pa je pročitaj...
Gdje god bila pjesmu će čuti... pred tobom se pojaviti i krila raširiti.
Otkriće ti svoje lice... vidjećeš crne kose... vjetrovi ti prkose...kad se vatra i led udruže... pred tebe će doći vidjećeš njeno lice u noći.
Labudovi će jezerom ploviti... zvijezde sjenu mjeseca loviti...
Lagano će noć u san tonuti... još malo će jutro svanuti... sve što želiš je da je tako snenu možeš zagrliti...
Kad noć ode u san razdani se dan... tamo kraj jezera ples labuda u svijetu otrgnutom od zabluda djevojka od vatre i leda očima punim ljubavi voljenoga gleda.
Prođi mladiću sve puteve ne pitaj vjetrove... oni je skrivaju, ne pitaj labudove, oni je čuvaju... pitaj sebe... šta je ona probudila kod tebe...
Kad pronađeš odgovor u sebi, ona će biti bliže tebi...
Ona je kao iz bajke napisana rukom pisca... ona nije sa ove planete i sa ovih prostora...
Ako neko vatru i led sa sobom nosi a, vjetrovi se smire u njenoj kosi... onda znaš da veliku ljubav u srcu ona nosi.
Ona je labudove pripitomila... ujedinila vazduh i vodu... ona je simbol ljubavi...
Gdje da je tražim...
Traži je tamo...tamo... tamo gdje vatra i led ljubavi ne pišu raspored...
Izmaštan je to svijet... a, bića poput nje ne smiju da vole...
Ne odustaj, samo idi stazom... grane od drveća će ti otežati put... skrivaće je vjetrovi... čuvaće je labudovi... kad sve to prođeš vidjećeš nju... ne zovi je imenom zovi je moj snu...
Ne znam joj ime...
Njeno ime je Svane... ako izgovoriš njeno ime... čuće te svi koji je čuvaju... sakriće je od tebe...
Zato kaži onako kako ti rekoh... sjeti se svega što ti pričah o tom prostoru vatre i leda.
Pozdravih se sa mladićem... jutro je bilo... kilometri pred njim... kad čovjek zavoli... put od leda i vatre je spreman proći... trebao bi stići prije noći...
Zaista tako bi... te noći jezerom ploviše svi labudovi izmaštanog svijeta... nadviše se grane od drveća... lomiše ih vjetrovi... bili su neprohodni putevi... ali, kad srce stazama vodi... kad ljubav hrabrost izlije onda ništa nemoguće nije...
Stajao je noći te... gledao u njene crne kose što vjetrove ukrote... gledao je vatru kako gori... led kako ledi... zvao je moj snu i sreli su im se pogledi...
Pitala ga je baš kao i u snu... ko se usudio zavoljeti nju...
Odvažno je odgovorio ja sam taj koji se usudio... kako u snu tako i na javi...
taj glas ne može da se zaboravi... useli se u misli... bio budan ili ne sanjam te iznova...
Haljina je bila duga kao dani od njegovog sna do njihovog susreta... okrenula se i vidio je lice njeno...
vidio je njene oči... u tim očima odsjaj mjeseca sa neba... te nježne ruke pune topline... samo je u sebi šapnuo njeno ime...
Prišao je i zagrlio svoj san... lagano je dolazio dan.. i nije nestala... ona je ostala... stvarno biće postala...
Sjećam se tog mladića o kom napisah priču... i rekoh... da... on se usudio da vjeruje u stvarnost od sna da zavoli djevojku sa krilima labuda... tamo gdje ljubav preko reda u njih dvoje gleda... tamo gdje vatra i led ljubavi ne pišu raspored.
Autor teksta: Milena Vujinović
Ono kad odgledaš film po režiji Woody Alen... jedna prijateljica ti pošalje video sa pjesmom a, druga prijateljica pošalje sliku... nastane priča... između stvarnosti i sna... zapisah je i poslah da putuje...
Hvala od srca i duše dragim prijateljicama Marijani i Dragani...
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi prijatelji...
Slika preuzeta sa sajta: Unsplash
Video sa YouTube-a
https://www.youtube.com/watch?v=Po9Ehc51bNU&t=12s
Primjedbe
Objavi komentar