Škrinja, švelja i špajz

Dobrodošli u godinu kojoj ne znam brojeve... Dobrodošli u vrijeme za koje ne znam da li ide naprijed ili unazad. Dobrodošli gdje god da ste krenuli pa ste ovdje stigli... Ne znam ko sam... tražim po pustim ulicama svoje u drugim licima. Kao da sam izašao iz sopstvene kože kao da sam hologram pa tako hodam. Možda znaš ti... pogledaj me... pročitaj mi u očima misli... vidiš li piše li nešto... ili su sakrili sve. Ne znam ni gdje mi je dom... svako jutro probudim se u istom krevetu samo u drugom prostoru. Nema poveznice ni u ogledalu moje lice kad pogledam ne vidim ništa što znam. Ti me vidiš iza ogledala ko zna koliko dugo si me gledala... pratila ... ti si me ovdje vratila. Ko zna da li ovako izgledam. U glavi je haos... pomutnja... nekad mi prija razgovor... nekad ćutanje. Zažmirim pa oči otvorim po nekoliko puta i ništa nema. Praznina... samo ona ima. Da bar od nje nešto mogu čuti... da znam gdje krenuti. Već ni ona nema za mene vremena. Na vratima ormana pišu brojevi....

Okrenula sam knjige naglavačke... čitam ih tako...sve gledam da slova ispala ne bi... e, tako se osjećam kad mislim o tebi... Pustila sam šešire neka žmire... emocija izvire sve do usana... u kovertama skrivena su pisma pisana... Pročitaj ih dok spavam... dok te sanjam. Znaš mjesec se se skrio iza snova postavio zvijezde na staze stihova... gledam te u noći koja veze neke teze i olistale su breze. Šapnem ti tiho da ne čuje niko... samo jedan tren a, vječnost cijela... tvoja se kosa u moju zaplela. Tvoje i moje lice dvije skice na platnu slikara, tvoje usne na moje, kap vode i ova noć koja ode. Vidiš li dok žmiriš kako ti mislima šaljem leptire... Osjetiš li svaki treptaj ovog trenutka dok izlaze osjećaji iz skrivenog kutka. Čuješ li pjesmu koju ti moja duša pjeva.... od oluja skriva... s' tobom sniva. Ne traži fotografije one trenutke zalede... tako ostanu... samo pusti minute neka teku... Kap vode što niz obraz ode na dlan mi sleti ti ga poljubi... poletješe golubovi ...

U toj sobi gdje tišina vodi njegove usne... a, ja čekam da progovore... da mi kažu ko je on i zašto smo se sreli... tu gdje svijetlo odaje treptaje očiju... e tu se sve one tajne kriju. Vatra u kaminu je gorjela... u tim iskrama žara kao da se otvara portal u neizbježna saznanja koja će biti izgovorena s njegovih usana. Znao je on... dobro je znao da je moja duša odveć kidana danima koje sam potisnula. Pazio je šta će reći... jer nije smio taknuti ono što se ne dotiče... ma koliko da je želio napisati ostatak priče. Šta god ti kažem o tebi... ti to već znaš... samo čuvaš u nekom dijelu uma... čuvaš da se ne bi sjećala. Ono što ću ti reći o sebi... već znam kako ćeš ti to vidjeti... Pronašao sam te kilometar daleko od tvornice... gladnu, žednu i ozeblu... Taj dan sam stigao na novo radno mjesto kao mlad i učen čovjek. Dobio sam jedan od stanova iznad tvornice. Odnio sam te na ovim rukama koje si gledala kako pišu po papirima... Da si tada znala ne bi me ni gledala...Vidio sam k...

Šta si mi htio reći kroz ovu knjigu... Šta si mi ostavio napisano između redova i čekaš da nađem. Šta... Ko si ti... na putu mojih odiseja... Zaustavila sam misli koje su jurile šinama... voz... zna putnike... a, ja ne znam zašto ti sjediš pored mene u kupeu tog voza. Listam stranice knjige... prolazim zajedničke trenutke u onim rijetkim razgovorima... a, više u onim pogledima kojim smo se razumjeli... reci mi zašto smo se sreli? Knjiga je ćutala... nije mi htjela reći iz tvojih napisanih riječi šta zna. Slivaju se minute na satu kao suze niz obraze... pa se tamo negdje kod usana u vidu osmijeha nalaze. Na stolu stoje reklamne novine... oglasi... danima ih nisam prelistavala... ko zna šta se zapravo dogodilo dok sam spavala... gdje sam to bila... opet mislima stvaram pobunu. Odlažem knjigu uzimam novine... pogled se zadrži na jednom oglasu... Izdaje se kuća udaljena od grada... Gledam sliku kuće... kao što sam gledala sliku na naslovnoj strani knjige... Ta kuća... to je ona...