Usne na usne... kap vode i ova noć koja ode...

Okrenula sam knjige naglavačke... čitam ih tako...sve gledam da slova ispala ne bi...
e, tako se osjećam kad mislim o tebi...
Pustila sam šešire neka žmire... emocija izvire sve do usana... u kovertama skrivena su pisma pisana...
Pročitaj ih dok spavam... dok te sanjam.
Znaš mjesec se se skrio iza snova postavio zvijezde na staze stihova...
gledam te u noći koja veze neke teze i olistale su breze.
Šapnem ti tiho da ne čuje niko... samo jedan tren a, vječnost cijela... tvoja se kosa u moju zaplela.
Tvoje i moje lice dvije skice na platnu slikara, tvoje usne na moje, kap vode i ova noć koja ode.
Vidiš li dok žmiriš kako ti mislima šaljem leptire...
Osjetiš li svaki treptaj ovog trenutka dok izlaze osjećaji iz skrivenog kutka.
Čuješ li pjesmu koju ti moja duša pjeva.... od oluja skriva... s' tobom sniva.
Ne traži fotografije one trenutke zalede... tako ostanu... samo pusti minute neka teku...
Kap vode što niz obraz ode na dlan mi sleti ti ga poljubi... poletješe golubovi iz šešira... trikovima romantika odasla ih tvoja ruka.
Sa nekoliko poteza na šahovskom polju čitam dušu tvoju... kako li je sastaviše pa dio u mojoj duši ostaviše.
Plašt vremena otkriva naša lica iz onih skica... u noći koja veze neke teze.
Vjetar njiše olistale breze i kako li samo zna koju pjesmu da svira.
Duša bira dušu leptira... jer svako ima jedno krilo koje drugo traži.
Pokaži pantomimom u noći koja odiše jasminom i sandalovinom... kad srca govore tišinom najljepših riječi.
Crno- bijeli svijetovi... procvjetali iz kapi vode cvjetovi kao suncokreti što u ovoj noći latice okrenu ka mjesecu jednako kao prema suncu...
Odagnaću sve suze što su se davno skupile da osmijeh na tvojim usnama bude najljepša riječ ikad napisana.
Nije svijet stao on se i dalje okreće samo smo ti i ja zastali da bi se sreli.
Vidjeće neko fotografiju taj tren kad su se srela dva Svemira u ulici stihova, mjesec skriven bio zvijezdama staze pokrio kad su se srele i zaplele usne tvoje... usne moje.
Kad su dva krila jedan leptir bila... kad su gnijezdo svili golubovi... kad su se pisali stihovi.
Da... baš tada kad su svjetlila svjetla zgrada u sitnim noćnim satima... kad si ostavio pisma pred vratima...
Vrata otvorih a, pisma se pretvoriše u tvoj lik... pa odletiše kroz otvoreni prozor tek zalutala slova... Dušo svanula je zora... slušam tvoj glas... umiljat... da mi je znati zašto li se kradu sati... otimaju vrijeme... kad si kraj mene.
Pogled izbliza... redaš niz do niza.. perlu po perlu... noć cijelu...
A noć veze maramu od svile... jesu li to usne tvoje kapi vode na moje stavile.
Čujem vukove... odjekuje eho u daljine... kroz hodnike pletem ti misli od haljine i noge bose...
rasplele se duge kose moje...
Na vratu nacrtana ptica... ispod kose skrivena... ne kucaj na pisaćoj mašini slova mog imena...
pratiće te znam... iz dana u dan... a, šta ako sam tek san koji sanjaš... minute otimaš... stotinkama... da ja sam ona djevojka u martinkama... što gleda očima koje ne možeš pročitati... moj svijet nije lako znati... toliko teza i opreza nosim... nešto u kosi.... nešto u meni...
Vjetar zna i mjesecu sam rekla... s' njima putujem... samo da koracima dam daljine...
Nešto je zapleteno u niti haljine... da li prašina... da li tišina... ko će znati...
Sretoh tebe i sve knjige bile su naglavačke... slova letjela... kad sam te srela... kad sam te vidjela...
U onoj ulici gdje su razlomci u matematici zalutali na tabli... pogled koji ledi... preko puta mene sjedi na stolici... s' gitarom u ruci... jedan mladić duge kose... s' bradom... gleda ka meni...
I tad su bile olistale breze... a, mi smo pisali teze...
Sve činilo se da nema veze... a, sve povezano bilo... u tačno određeno vrijeme da sretneš mene... da sretnem tebe...
Svirao si gitaru... onu pjesmu koju slušam ovog jutra... dok čitam knjigu koju si mi ostavio na pragu... kradeš mi poneku uspomenu dragu... krademo jedno drugom san... i kap vode na usnama... sve to piše u pismima... pa se zapetljalo u mislima... malo tebi... malo meni...
Volim tvoju gitaru te prste tvoje kad se sa žicama spoje isto kao prvog dana... tu kap vode na našim usnama... ode noć...a, nova će doći i još mnogo će ih proći... samo ti uspiješ moju dušu dotaći...
Na korak bliže meni biti... rastavljene dijelove u slagalici sastaviti... volim te... volim te zagrliti... volim zaplesti tvoju u kosu moju...
Nasloniti glavu na tvoje rame... zatvoriti oči... putovati kroz panorame... putovati daljinama... a, biti u zagrljaju... biti sasvim tu... gdje se svijetovi u jedan spoje... volim te zelene oči tvoje... što na svijetlosti mijenjaju boje... sretna sam što postoje dodiri naših duša... što istu melodiju naša ljubav sluša... što istu pjesmu sviraju naši prsti na gitari... što smo jedno pored drugog zastali...
Noć veze teze... noć tka mjsec od sna... dok plešemo ples dva labuda koja su se zavoljela...
Autor teksta: Milena Vujinović
Slika preuzeta sa sajta: Unsplash