Njegove oči tajnu su skrivale
Šta si mi htio reći kroz ovu knjigu...
Šta si mi ostavio napisano između redova i čekaš da nađem.
Šta...
Ko si ti... na putu mojih odiseja...
Zaustavila sam misli koje su jurile šinama... voz... zna putnike... a, ja ne znam zašto ti sjediš pored mene u kupeu tog voza.
Listam stranice knjige... prolazim zajedničke trenutke u onim rijetkim razgovorima... a, više u onim pogledima kojim smo se razumjeli... reci mi zašto smo se sreli?
Knjiga je ćutala... nije mi htjela reći iz tvojih napisanih riječi šta zna.
Slivaju se minute na satu kao suze niz obraze... pa se tamo negdje kod usana u vidu osmijeha nalaze. Na stolu stoje reklamne novine... oglasi... danima ih nisam prelistavala...
ko zna šta se zapravo dogodilo dok sam spavala... gdje sam to bila... opet mislima stvaram pobunu.
Odlažem knjigu uzimam novine... pogled se zadrži na jednom oglasu... Izdaje se kuća udaljena od grada...
Gledam sliku kuće... kao što sam gledala sliku na naslovnoj strani knjige...
Ta kuća... to je ona ista kuća gdje smo se on i ja sreli.
Okrećem brojeve na telefonu... zvoni... neko podiže slušalicu... muzika u pozadini...
Javlja se glas... ne to nije on...
Govori mi gdje se tačno nalazi kuća... Slušam... a, već sam tamo...
prolazim kroz prostorije... on tamo nije.
Sjedam u autobus... prolaze predjeli... a, srce tamo biti želi... tamo gdje smo se sreli.
Ne kuca ono taktovima ljubavi... ne, ono samo želi da zna zašto smo se sreli on i ja.
Otvaram vrata... ovaj put nema siluete tog mladića... tog izgubljenog dječaka.
Jedan osmijeh mi sleti na lice... kad vidjeh njegov šal i rukavice ostavljene preko stolice na kojoj je inače volio sjediti i pisati.
Ni traga papirima... bilo čemu što bi me odvelo njemu.
Jedan zid ima tapete... mrak i svijetlo se igraju. Prilazim... a, na nekad bezbojnim tapetama slike.
Knjiga ima nastavak kroz ilustracije... Rukama dodirujem njegov ilustrovani lik... svaku crtu lica... odjednom mi se čini da je on samo skica... varka srca... ali nije... znam da sam ovdje bila prije... znam da sam gledala kako rukom piše dok drugom drži šolju čaja.
A, onda odloži olovku i šolju... i krišom pogleda ka meni... ne dozvoli da nam se sretnu oči. Tek se usne pomjere kao da bi nešto da izgovore ali sve priče zaustavi na njima samo ih olovka zna... samo ih papir osjeti...
Kao što su zidovi obloženi tapetama... tako smo i mi ljudi obloženi odjećom... ispod koje nosimo sve svoje nade... pregrade... Kao što ispod tapeta zidovi dišu... tako ispod naše odjeće sloj po sloj u zapetljanoj igri toj otkriva u nama sve što se sakrije tkaninama.
Ulazim u sobu sa niskim plafonom tapete su tamnije u donjem dijelu... svjetlije u gornjem... uspjevam razaznati dijelove slika... sve kilometre stavio je na zidove i tapete.
Gledam ga u onom njegovom kaputu kako ide kroz grad bez šala i rukavica, a, zima je...kako spava u maloj sobi s' pogledom na more...
Gledam ga kako zamišljen sjedi... kako stoji u ulici kišobrana okrenut leđima i čeka...
Otvaram knjigu dopisane su stranice... noć je vani... upalih stonu lampu i počeh čitati.
Oči je lovio san... zaspala sam...U osvit zore probudi me pjev ptica izvan granica napisanih stranica.
Prišla sam prozoru kroz koji smo zajedno gledali... tako blizu a, tako daleko jedno pored drugog smo sjedili. Pogledah u knjigu koju čuvam u rukama kao da jedina zna putanju njegovih koraka... lutanje njegovih misli kroz moje snove. Kao da me zove kroz ispisane listove... kao da mi govori otvori prozore. Okrenem se, a, iza mene samo uspomene ostavljene baš onako kako je on znao biti ostavljen dok je pisao. Ostavljen od osjećaja... od ljudi... sasvim sam... a, postojan... iznad svega dostojan kroja svog odijela... on je bio enigma cijela...
Prenuh se iz lutanja po prostorijama naših dana... pustih nekoliko riječi sa usana tek da ne ostavim zidove da sami govore...
Zaključah vrata.. s' knjigom u rukama i jednim koferom pođoh da ga tražim.
Nisam gledala mraz prislonjen uz obraz.. ni inje pod prstima... čekala sam proljeće i sunce...
Tražila sam... a, ne traži se već pronađeno bude.
Pitala sam za njega ljude tek rijetki rekoše da ga vidješe.
One slike sa zidova postaše stvarni gradovi... u svakom dijelu ima sve samo on nedostaje.
Nisam spavala... a, kad sam spavala onda sam sanjala iz knjiga dijelove... pitala se gdje on putuje.
Scena bez izmjena u ulici kišobrana tog dana idoh kroz nju... posred ulice stoji čovjek okrenut leđima ne vidim mu lice... ali znam sliku kroz riječi gledam, sliku nacrtanu na tapeti.
Prepoznah razbarušenu kosu... široka ramena... i kaput koji grije u ovo hladno proljeće... rekao je da čekaće.
Prilazim mu korak po korak... zastanem... na rubu da odustanem pa opet krenem ka njemu.
Rukom mu dotaknuh rame i rekoh čekaš me...
Da... čekam te... uporna si ti... znao sam to još otkad sam te vidio.
A, rijetko ko bi se usudio za mojim tragovima ići... još manje rijetko ko bi želio meni prići.
Meni se ne prilazi... i kad mi se uspije prići... brzo požele od mene otići.
Pa kad te je vrijeme poslalo biće da je znalo... biće da je znalo da si jedno biće tvrdoglavo radoznalo i da imaš u sebi nježnost da razumiješ i prihvatiš ovog odlutalog čovjeka koji te danima čeka.
Još uvijek je stajao okrenut leđima... iz nekog razloga nije želio otkriti svoje lice.
To lice koje je uz svijetlost stone lampe imalo zakukuljenu ljepotu duše... i stvarno rijetki bi se usudili vidjeti leptira iza te kukuljice...
Tvoj glas... često sam ga dozivao u mislima... a, onda sam te vidio u knjižari kad si tražila knjigu.
Tad sam znao da si stvarna... kad sam čuo tvoj glas.
Stani ti si bio onaj mladić koji je čitao i preporučio mi knjigu?
Jesam ( nasmijao se) a onda je njegov glas poprimo drugi ton.
Postao je ozbiljan... dalek na trenutak.
Prerušio sam se tog dana... moj prijatelj radi maske za filmove...
Kako si znao da ću uopšte doći?
Osjetio sam to... a, i ne trebaš sve znati onda se knjiga ne bi mogla nastaviti pisati.
Znam da imaš mnogo pitanja... kao što ti znaš da ne pričam mnogo.
Lagano se okrenuo ka meni.
Srele su nam se oči... inače je izbjegavao da se naše oči sretnu.
Tad sam vidjela duboki ožiljak na ljevoj strani lica nastao prije nekoliko dana.
Jesi dobro?
Izvana da... unutar mene samo što vodopad ne krene da se obruši niz litice da potopi dušu i srce trenucima koji su već iza mene... ali ti trenuci kidaju na dijelove sve moje zapisane riječi... to je sve što ti sad mogu reći.
Razumijem te...
Hvala ali ovo razumijeti ni sam ne umijem.
Opet nakon svega što si ti prošla... moja rana je tek jedna linija koja nestane.
Ali nisam ništa prošla...
Jesi... zato si ovdje došla... zato smo se sreli...
Čekaj... stani molim te... u mom sjećanju nema onog o čemu ti govoriš.
Tako je... nema... jer si potisnula duboko u sebi... sve ono što ti ne znaš... a, ja znam o tebi.
Polako sve ću ti reći... tad ćeš znati zašto smo se sreli.
Uzeo me je za ruku, prešli smo ulicu... nije imao suzu u oku, osmijeh na licu... enigma koju još nisam uspjela odgonetnuti...
Noć se bližila... trebalo nam je sklonište od proljetne kiše... samo jedna topla soba... nekoliko razgovora i ništa više...
Ulazimo u sobu koja se nalazila iznad (gle čuda) jedne knjižare...
Na stolu nas je čekala večera... topli čaj...
Sjeli smo za sto da večeramo... kad god se pogledamo on bi skrenuo pogled u drugu stranu... i sakrio onu na licu ranu.
Otvorila sam knjigu pisalo je nastaviće se... nove riječi se nisu upisivale... a, njegove oči tajnu su skrivale.
Nakon večere sjeli smo pored kamina...
Nigdje tapeta samo odraz naših sjena na zidu...a riječi s' usana lagano idu.
Vrijeme je da razgovor krene... da znaš ko sam i zašto si srela mene...
Nastaviće se...
Autor teksta: Milena Vujinović
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi prijatelji
Slika preuzeta sa sajta: Unsplash
Šta si mi ostavio napisano između redova i čekaš da nađem.
Šta...
Ko si ti... na putu mojih odiseja...
Zaustavila sam misli koje su jurile šinama... voz... zna putnike... a, ja ne znam zašto ti sjediš pored mene u kupeu tog voza.
Listam stranice knjige... prolazim zajedničke trenutke u onim rijetkim razgovorima... a, više u onim pogledima kojim smo se razumjeli... reci mi zašto smo se sreli?
Knjiga je ćutala... nije mi htjela reći iz tvojih napisanih riječi šta zna.
Slivaju se minute na satu kao suze niz obraze... pa se tamo negdje kod usana u vidu osmijeha nalaze. Na stolu stoje reklamne novine... oglasi... danima ih nisam prelistavala...
ko zna šta se zapravo dogodilo dok sam spavala... gdje sam to bila... opet mislima stvaram pobunu.
Odlažem knjigu uzimam novine... pogled se zadrži na jednom oglasu... Izdaje se kuća udaljena od grada...
Gledam sliku kuće... kao što sam gledala sliku na naslovnoj strani knjige...
Ta kuća... to je ona ista kuća gdje smo se on i ja sreli.
Okrećem brojeve na telefonu... zvoni... neko podiže slušalicu... muzika u pozadini...
Javlja se glas... ne to nije on...
Govori mi gdje se tačno nalazi kuća... Slušam... a, već sam tamo...
prolazim kroz prostorije... on tamo nije.
Sjedam u autobus... prolaze predjeli... a, srce tamo biti želi... tamo gdje smo se sreli.
Ne kuca ono taktovima ljubavi... ne, ono samo želi da zna zašto smo se sreli on i ja.
Otvaram vrata... ovaj put nema siluete tog mladića... tog izgubljenog dječaka.
Jedan osmijeh mi sleti na lice... kad vidjeh njegov šal i rukavice ostavljene preko stolice na kojoj je inače volio sjediti i pisati.
Ni traga papirima... bilo čemu što bi me odvelo njemu.
Jedan zid ima tapete... mrak i svijetlo se igraju. Prilazim... a, na nekad bezbojnim tapetama slike.
Knjiga ima nastavak kroz ilustracije... Rukama dodirujem njegov ilustrovani lik... svaku crtu lica... odjednom mi se čini da je on samo skica... varka srca... ali nije... znam da sam ovdje bila prije... znam da sam gledala kako rukom piše dok drugom drži šolju čaja.
A, onda odloži olovku i šolju... i krišom pogleda ka meni... ne dozvoli da nam se sretnu oči. Tek se usne pomjere kao da bi nešto da izgovore ali sve priče zaustavi na njima samo ih olovka zna... samo ih papir osjeti...
Kao što su zidovi obloženi tapetama... tako smo i mi ljudi obloženi odjećom... ispod koje nosimo sve svoje nade... pregrade... Kao što ispod tapeta zidovi dišu... tako ispod naše odjeće sloj po sloj u zapetljanoj igri toj otkriva u nama sve što se sakrije tkaninama.
Ulazim u sobu sa niskim plafonom tapete su tamnije u donjem dijelu... svjetlije u gornjem... uspjevam razaznati dijelove slika... sve kilometre stavio je na zidove i tapete.
Gledam ga u onom njegovom kaputu kako ide kroz grad bez šala i rukavica, a, zima je...kako spava u maloj sobi s' pogledom na more...
Gledam ga kako zamišljen sjedi... kako stoji u ulici kišobrana okrenut leđima i čeka...
Otvaram knjigu dopisane su stranice... noć je vani... upalih stonu lampu i počeh čitati.
Oči je lovio san... zaspala sam...U osvit zore probudi me pjev ptica izvan granica napisanih stranica.
Prišla sam prozoru kroz koji smo zajedno gledali... tako blizu a, tako daleko jedno pored drugog smo sjedili. Pogledah u knjigu koju čuvam u rukama kao da jedina zna putanju njegovih koraka... lutanje njegovih misli kroz moje snove. Kao da me zove kroz ispisane listove... kao da mi govori otvori prozore. Okrenem se, a, iza mene samo uspomene ostavljene baš onako kako je on znao biti ostavljen dok je pisao. Ostavljen od osjećaja... od ljudi... sasvim sam... a, postojan... iznad svega dostojan kroja svog odijela... on je bio enigma cijela...
Prenuh se iz lutanja po prostorijama naših dana... pustih nekoliko riječi sa usana tek da ne ostavim zidove da sami govore...
Zaključah vrata.. s' knjigom u rukama i jednim koferom pođoh da ga tražim.
Nisam gledala mraz prislonjen uz obraz.. ni inje pod prstima... čekala sam proljeće i sunce...
Tražila sam... a, ne traži se već pronađeno bude.
Pitala sam za njega ljude tek rijetki rekoše da ga vidješe.
One slike sa zidova postaše stvarni gradovi... u svakom dijelu ima sve samo on nedostaje.
Nisam spavala... a, kad sam spavala onda sam sanjala iz knjiga dijelove... pitala se gdje on putuje.
Scena bez izmjena u ulici kišobrana tog dana idoh kroz nju... posred ulice stoji čovjek okrenut leđima ne vidim mu lice... ali znam sliku kroz riječi gledam, sliku nacrtanu na tapeti.
Prepoznah razbarušenu kosu... široka ramena... i kaput koji grije u ovo hladno proljeće... rekao je da čekaće.
Prilazim mu korak po korak... zastanem... na rubu da odustanem pa opet krenem ka njemu.
Rukom mu dotaknuh rame i rekoh čekaš me...
Da... čekam te... uporna si ti... znao sam to još otkad sam te vidio.
A, rijetko ko bi se usudio za mojim tragovima ići... još manje rijetko ko bi želio meni prići.
Meni se ne prilazi... i kad mi se uspije prići... brzo požele od mene otići.
Pa kad te je vrijeme poslalo biće da je znalo... biće da je znalo da si jedno biće tvrdoglavo radoznalo i da imaš u sebi nježnost da razumiješ i prihvatiš ovog odlutalog čovjeka koji te danima čeka.
Još uvijek je stajao okrenut leđima... iz nekog razloga nije želio otkriti svoje lice.
To lice koje je uz svijetlost stone lampe imalo zakukuljenu ljepotu duše... i stvarno rijetki bi se usudili vidjeti leptira iza te kukuljice...
Tvoj glas... često sam ga dozivao u mislima... a, onda sam te vidio u knjižari kad si tražila knjigu.
Tad sam znao da si stvarna... kad sam čuo tvoj glas.
Stani ti si bio onaj mladić koji je čitao i preporučio mi knjigu?
Jesam ( nasmijao se) a onda je njegov glas poprimo drugi ton.
Postao je ozbiljan... dalek na trenutak.
Prerušio sam se tog dana... moj prijatelj radi maske za filmove...
Kako si znao da ću uopšte doći?
Osjetio sam to... a, i ne trebaš sve znati onda se knjiga ne bi mogla nastaviti pisati.
Znam da imaš mnogo pitanja... kao što ti znaš da ne pričam mnogo.
Lagano se okrenuo ka meni.
Srele su nam se oči... inače je izbjegavao da se naše oči sretnu.
Tad sam vidjela duboki ožiljak na ljevoj strani lica nastao prije nekoliko dana.
Jesi dobro?
Izvana da... unutar mene samo što vodopad ne krene da se obruši niz litice da potopi dušu i srce trenucima koji su već iza mene... ali ti trenuci kidaju na dijelove sve moje zapisane riječi... to je sve što ti sad mogu reći.
Razumijem te...
Hvala ali ovo razumijeti ni sam ne umijem.
Opet nakon svega što si ti prošla... moja rana je tek jedna linija koja nestane.
Ali nisam ništa prošla...
Jesi... zato si ovdje došla... zato smo se sreli...
Čekaj... stani molim te... u mom sjećanju nema onog o čemu ti govoriš.
Tako je... nema... jer si potisnula duboko u sebi... sve ono što ti ne znaš... a, ja znam o tebi.
Polako sve ću ti reći... tad ćeš znati zašto smo se sreli.
Uzeo me je za ruku, prešli smo ulicu... nije imao suzu u oku, osmijeh na licu... enigma koju još nisam uspjela odgonetnuti...
Noć se bližila... trebalo nam je sklonište od proljetne kiše... samo jedna topla soba... nekoliko razgovora i ništa više...
Ulazimo u sobu koja se nalazila iznad (gle čuda) jedne knjižare...
Na stolu nas je čekala večera... topli čaj...
Sjeli smo za sto da večeramo... kad god se pogledamo on bi skrenuo pogled u drugu stranu... i sakrio onu na licu ranu.
Otvorila sam knjigu pisalo je nastaviće se... nove riječi se nisu upisivale... a, njegove oči tajnu su skrivale.
Nakon večere sjeli smo pored kamina...
Nigdje tapeta samo odraz naših sjena na zidu...a riječi s' usana lagano idu.
Vrijeme je da razgovor krene... da znaš ko sam i zašto si srela mene...
Nastaviće se...
Autor teksta: Milena Vujinović
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi prijatelji
Slika preuzeta sa sajta: Unsplash
Primjedbe
Objavi komentar