Možda ti znaš... pogledaj me...
Dobrodošli u godinu kojoj ne znam brojeve...
Dobrodošli u vrijeme za koje ne znam da li ide naprijed ili unazad.
Dobrodošli gdje god da ste krenuli pa ste ovdje stigli...
Ne znam ko sam... tražim po pustim ulicama svoje u drugim licima.
Kao da sam izašao iz sopstvene kože kao da sam hologram pa tako hodam.
Možda znaš ti... pogledaj me... pročitaj mi u očima misli... vidiš li piše li nešto... ili su sakrili sve.
Ne znam ni gdje mi je dom... svako jutro probudim se u istom krevetu samo u drugom prostoru.
Nema poveznice ni u ogledalu moje lice kad pogledam ne vidim ništa što znam.
Ti me vidiš iza ogledala ko zna koliko dugo si me gledala... pratila ... ti si me ovdje vratila.
Ko zna da li ovako izgledam.
U glavi je haos... pomutnja... nekad mi prija razgovor... nekad ćutanje.
Zažmirim pa oči otvorim po nekoliko puta i ništa nema.
Praznina... samo ona ima.
Da bar od nje nešto mogu čuti... da znam gdje krenuti.
Već ni ona nema za mene vremena.
Na vratima ormana pišu brojevi...
Računao sam... kako nisam... nigdje trag brojeva ne vodi... jednako kao što ne možeš hodati po vodi... tako i to ne možeš riješiti. Ponekad pustim misli... pustim sve... možda u toj magli od dima... još vatre ima. Govorim metafore... slično povezujem.
Brojevi su slova... čujem glas s' druge strane zida.
Opet ti... Razumijem te ko god da si... hvala ti.
Čujem korake kako idu po sobi... čas daleko čas blizu...
Brojeve mjenjam u slova... slažem riječ... fenjer...
Tražim fenjer po prostoriji ovog dana... zatrpan u pregradi ormana.
Uzimam fenjer u ruke i idem... ko će znati gdje... samo pustim ove moje cipele da me vode... ako je moguće da se iz ove igre ode.
Ulazim ili izlazim ovdje ne možeš znati da li te tvoja sjena ili neko drugi prati...
Učim igrati... ne uči se kad igra krene... ne u hodu... treba zadržati u čaši vodu... žedan biti... a, znaš da tu vodu ne smiješ piti.
Prostor bez svijetla... fenjer otvara poneki ugao...
Slike ispred mene... slike iza mene... osvijetlim ih dotaknem rukom...
Kad ih rukom dotakneš slike kao da su žive... u tri dimenzije...
Na slikama svaka emocija moja... nekad u boji... nekad bez boja...
Koja planeta je moja... Neptun... moguće jer baš kao što on nije jasan nisam ni ja... Izvana jedna... unutar mene druga stanja... skrivene emocije... da... nisam s ove planete... nisam iz ove priče...
Svaka od tih slika me dotiče... otvara one listove koje sam negdje ostavio... nisam ih bojio... nisam se usudio. Uvijek bih se u istom krevetu a, u drugom prostoru budio zato jer spavam... mijenjam prostore ostavljam sebe daleko od sebe... i sad hodam gledajući ove slike slušam tebe... ne vidim te... tek ti čujem glas...
Pomislim kako sam suviše u pustinji bez kiše... kako sunčeve zrake mom umu ostaviše zagonetke...
Odgovori su u srcu... da... trebam samo utišati um da bi mogao čuti svoje srce... hoću li onda prepoznati ovo lice... i da li ću to biti zaista ja...
Ona... skrivena iza ogledala odgovor zna...
Smije se... zavodi moj um tim smijehom... vodi me utjehom za žedna usta... a, voda stoji na stolu.
Ne... neću odustati... neću vodu popiti... radije ću žedan biti... a, sebe osloboditi.
Slike prolaze prsti moji u svakoj od njih nalaze odraz mene.
Ko gradi moje uspomene... ko me toliko poznaje... ko je djevojka koja se smije iza ogledala.
Glasom me mami u mojoj galami... gdje ne čujem sam sebe... zašto su poslali tebe.
Ona ne odgovara... gleda me... samo šapne poneku riječ... kao da ni ona tu ne želi biti... otišla bi... ali zna kako je... pa me ne želi samog ostaviti.
Upola spavam... a, oči otvaram s' kim razgovaram jer znam da nisam sam...
Čujem ti glas iza ogledala... budna si... ni ti nisi zaspala.
Jesi li me čekala... jesi li znala da ću doći kao što dolazim svake noći.
Znala si inače ne bi tu bila... ti si fenjer ostavila... ako sam ja zaboravio tebe... ti sigurno nisi mene zaboravila.
Ti si svijetlost ovog mraka... ti si dašak vjetra na mom licu... vodiš iz mraka... vraćaš me tamo gdje trebam biti.
Stojiš iza ogledala... nevidljiva meni... svojstveno je to ženi... da je ne možeš vidjeti... osim ako ona to ne želi.
Ne brini ovakvi poput mene ne smiju ni zavoljeti. Teško je mene voljeti... pa sebi ne dam za pravo da nekog zavolim. Sad želim samo biti izvan igre ove... probuditi se u svom krevetu u mom prostoru.
Stavi fenjer na ormarić pored kreveta... nasloni glavu na jastuk... pusti pjesmu br: 3... pjesma: Idi... dok traje pjesma... gledaj slike koje si pronašao... osjeti ono što one govore... utišaj um... pojačaj srce i znaćeš odgovore.
Pjesma je krenula... slike su me vraćale... na trenutak suze dozvale... osmijeh stavile na usne.
Tonuo sam... a, plivao na površinu... slušao sam njen glas... iza ogledala... ona me je gledala.
Čujem glas... ovaj put neko drugi mi govori...
Ustani... vidiš koliko je sati...
Otvaram oči... pjesma... slike moj krevet... moj prostor.
Neko povlači zavjesu otvara prozor.
Dozivam sebe u taj trenutak... prepoznajem svoj kutak.
Vidim čovjeka kako čeka... njega ne poznajem...
Znam da me ne poznaješ ona me tebi poslala... ona ne može izvan sobe iza ogledala.
Pruža mi kasetu s pjesmama... slike... a, te slike su providne... kao da su slikane na ledu... koji ne može da se otopi.
Na noćnom ormariću stoji fenjer.
Onaj fenjer koji me vodio prošle noći... ili ko zna kad... ko zna koliko je vremena prošlo...
Ustajem iz kreveta odlazim do vrata... otvaram ih... još sam u nekom nestvarnom filmu.
Dobrodošli u godinu kojoj znam broj... dobrodošli u vrijeme koje ide naprijed... dobrodošli gdje god da ste pošli... vjerujem da ste pronašli ono što ste tražili.
Jer putovali ste sa mnom kroz priču ovu... znate li kako se vaše emocije zovu... znate li ko ste... i gdje ste? Znate, zar ne... čudne su putanje snova... odvedu nas ispred ogledala... a, iza ogledala se neko uvijek skriva... a, ja sam siguran da je ona tamo stvarno bila.
Sad kroz ulice ne tražim moje lice u drugim licima.. tražim njeno... nisam ga vidio... čuo sam njen glas. Vjerujte njen glas oslikava njen lik... kad bih je sreo znam da bi zastao pred njom... gledao bi je neko vrijeme... kad bi nešto rekla sa usana... kad bi čuo njen glas... bio bih siguran da nisam ništa od onih dana sanjao... već bi znao da sam bio tamo... kad bi je sreo samo...
O, kad bi je sreo... ne bi ništa među nama bilo... znam da ne bi... jer, mene se ne treba voljeti...
Ne da ne umijem... ne da se usudio ne bi... već... kako da vam kažem... meni je lutanje... postalo i ostalo sve što smijem... jer toliko sam skupio znački na srcu mom da više mjesta nema za nove...
Pa eto sanjam snove... fenjerom svijetlost tražim... a, opet vjerujem šta drugo čovjek može... ispod slojeva sopstvene kože...
A, s' druge strane ona se pojavila da mi spoji rastavljene rane... da mi put pokaže... da... biće da je to.
Jer nekad sretenete ljude koji su tu prostor u vašem vremenu... onaj dašak nade... pa te podsjete...
da još u tebi iza dima vatri ima...
Da još uvijek uprkos svemu nosite u sebi ljubav vatrenu... onu koja ne očekuje... već onu koja sve od sebe daje... koja traje...
Slušate mene... običnog mene... a, svi vi ipak znate koliko ljubavi u sebi imate...
Ne odustajte... vjerujte... i uvijek fenjer kao svijetlo vaše duše imajte u rukama... pronađite u vašim slikama... svaku emociju koja se sakrila... i dozvolite sebi da volite... samo dozvolite...
Autor teksta: Milena Vujinović
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi prijatelji.
Slika preuzeta sa sajta: Unsplash
Video sa YouTube-a
https://www.youtube.com/watch?v=seqLQT0hPTQ
Dobrodošli u vrijeme za koje ne znam da li ide naprijed ili unazad.
Dobrodošli gdje god da ste krenuli pa ste ovdje stigli...
Ne znam ko sam... tražim po pustim ulicama svoje u drugim licima.
Kao da sam izašao iz sopstvene kože kao da sam hologram pa tako hodam.
Možda znaš ti... pogledaj me... pročitaj mi u očima misli... vidiš li piše li nešto... ili su sakrili sve.
Ne znam ni gdje mi je dom... svako jutro probudim se u istom krevetu samo u drugom prostoru.
Nema poveznice ni u ogledalu moje lice kad pogledam ne vidim ništa što znam.
Ti me vidiš iza ogledala ko zna koliko dugo si me gledala... pratila ... ti si me ovdje vratila.
Ko zna da li ovako izgledam.
U glavi je haos... pomutnja... nekad mi prija razgovor... nekad ćutanje.
Zažmirim pa oči otvorim po nekoliko puta i ništa nema.
Praznina... samo ona ima.
Da bar od nje nešto mogu čuti... da znam gdje krenuti.
Već ni ona nema za mene vremena.
Na vratima ormana pišu brojevi...
Računao sam... kako nisam... nigdje trag brojeva ne vodi... jednako kao što ne možeš hodati po vodi... tako i to ne možeš riješiti. Ponekad pustim misli... pustim sve... možda u toj magli od dima... još vatre ima. Govorim metafore... slično povezujem.
Brojevi su slova... čujem glas s' druge strane zida.
Opet ti... Razumijem te ko god da si... hvala ti.
Čujem korake kako idu po sobi... čas daleko čas blizu...
Brojeve mjenjam u slova... slažem riječ... fenjer...
Tražim fenjer po prostoriji ovog dana... zatrpan u pregradi ormana.
Uzimam fenjer u ruke i idem... ko će znati gdje... samo pustim ove moje cipele da me vode... ako je moguće da se iz ove igre ode.
Ulazim ili izlazim ovdje ne možeš znati da li te tvoja sjena ili neko drugi prati...
Učim igrati... ne uči se kad igra krene... ne u hodu... treba zadržati u čaši vodu... žedan biti... a, znaš da tu vodu ne smiješ piti.
Prostor bez svijetla... fenjer otvara poneki ugao...
Slike ispred mene... slike iza mene... osvijetlim ih dotaknem rukom...
Kad ih rukom dotakneš slike kao da su žive... u tri dimenzije...
Na slikama svaka emocija moja... nekad u boji... nekad bez boja...
Koja planeta je moja... Neptun... moguće jer baš kao što on nije jasan nisam ni ja... Izvana jedna... unutar mene druga stanja... skrivene emocije... da... nisam s ove planete... nisam iz ove priče...
Svaka od tih slika me dotiče... otvara one listove koje sam negdje ostavio... nisam ih bojio... nisam se usudio. Uvijek bih se u istom krevetu a, u drugom prostoru budio zato jer spavam... mijenjam prostore ostavljam sebe daleko od sebe... i sad hodam gledajući ove slike slušam tebe... ne vidim te... tek ti čujem glas...
Pomislim kako sam suviše u pustinji bez kiše... kako sunčeve zrake mom umu ostaviše zagonetke...
Odgovori su u srcu... da... trebam samo utišati um da bi mogao čuti svoje srce... hoću li onda prepoznati ovo lice... i da li ću to biti zaista ja...
Ona... skrivena iza ogledala odgovor zna...
Smije se... zavodi moj um tim smijehom... vodi me utjehom za žedna usta... a, voda stoji na stolu.
Ne... neću odustati... neću vodu popiti... radije ću žedan biti... a, sebe osloboditi.
Slike prolaze prsti moji u svakoj od njih nalaze odraz mene.
Ko gradi moje uspomene... ko me toliko poznaje... ko je djevojka koja se smije iza ogledala.
Glasom me mami u mojoj galami... gdje ne čujem sam sebe... zašto su poslali tebe.
Ona ne odgovara... gleda me... samo šapne poneku riječ... kao da ni ona tu ne želi biti... otišla bi... ali zna kako je... pa me ne želi samog ostaviti.
Upola spavam... a, oči otvaram s' kim razgovaram jer znam da nisam sam...
Čujem ti glas iza ogledala... budna si... ni ti nisi zaspala.
Jesi li me čekala... jesi li znala da ću doći kao što dolazim svake noći.
Znala si inače ne bi tu bila... ti si fenjer ostavila... ako sam ja zaboravio tebe... ti sigurno nisi mene zaboravila.
Ti si svijetlost ovog mraka... ti si dašak vjetra na mom licu... vodiš iz mraka... vraćaš me tamo gdje trebam biti.
Stojiš iza ogledala... nevidljiva meni... svojstveno je to ženi... da je ne možeš vidjeti... osim ako ona to ne želi.
Ne brini ovakvi poput mene ne smiju ni zavoljeti. Teško je mene voljeti... pa sebi ne dam za pravo da nekog zavolim. Sad želim samo biti izvan igre ove... probuditi se u svom krevetu u mom prostoru.
Stavi fenjer na ormarić pored kreveta... nasloni glavu na jastuk... pusti pjesmu br: 3... pjesma: Idi... dok traje pjesma... gledaj slike koje si pronašao... osjeti ono što one govore... utišaj um... pojačaj srce i znaćeš odgovore.
Pjesma je krenula... slike su me vraćale... na trenutak suze dozvale... osmijeh stavile na usne.
Tonuo sam... a, plivao na površinu... slušao sam njen glas... iza ogledala... ona me je gledala.
Čujem glas... ovaj put neko drugi mi govori...
Ustani... vidiš koliko je sati...
Otvaram oči... pjesma... slike moj krevet... moj prostor.
Neko povlači zavjesu otvara prozor.
Dozivam sebe u taj trenutak... prepoznajem svoj kutak.
Vidim čovjeka kako čeka... njega ne poznajem...
Znam da me ne poznaješ ona me tebi poslala... ona ne može izvan sobe iza ogledala.
Pruža mi kasetu s pjesmama... slike... a, te slike su providne... kao da su slikane na ledu... koji ne može da se otopi.
Na noćnom ormariću stoji fenjer.
Onaj fenjer koji me vodio prošle noći... ili ko zna kad... ko zna koliko je vremena prošlo...
Ustajem iz kreveta odlazim do vrata... otvaram ih... još sam u nekom nestvarnom filmu.
Dobrodošli u godinu kojoj znam broj... dobrodošli u vrijeme koje ide naprijed... dobrodošli gdje god da ste pošli... vjerujem da ste pronašli ono što ste tražili.
Jer putovali ste sa mnom kroz priču ovu... znate li kako se vaše emocije zovu... znate li ko ste... i gdje ste? Znate, zar ne... čudne su putanje snova... odvedu nas ispred ogledala... a, iza ogledala se neko uvijek skriva... a, ja sam siguran da je ona tamo stvarno bila.
Sad kroz ulice ne tražim moje lice u drugim licima.. tražim njeno... nisam ga vidio... čuo sam njen glas. Vjerujte njen glas oslikava njen lik... kad bih je sreo znam da bi zastao pred njom... gledao bi je neko vrijeme... kad bi nešto rekla sa usana... kad bi čuo njen glas... bio bih siguran da nisam ništa od onih dana sanjao... već bi znao da sam bio tamo... kad bi je sreo samo...
O, kad bi je sreo... ne bi ništa među nama bilo... znam da ne bi... jer, mene se ne treba voljeti...
Ne da ne umijem... ne da se usudio ne bi... već... kako da vam kažem... meni je lutanje... postalo i ostalo sve što smijem... jer toliko sam skupio znački na srcu mom da više mjesta nema za nove...
Pa eto sanjam snove... fenjerom svijetlost tražim... a, opet vjerujem šta drugo čovjek može... ispod slojeva sopstvene kože...
A, s' druge strane ona se pojavila da mi spoji rastavljene rane... da mi put pokaže... da... biće da je to.
Jer nekad sretenete ljude koji su tu prostor u vašem vremenu... onaj dašak nade... pa te podsjete...
da još u tebi iza dima vatri ima...
Da još uvijek uprkos svemu nosite u sebi ljubav vatrenu... onu koja ne očekuje... već onu koja sve od sebe daje... koja traje...
Slušate mene... običnog mene... a, svi vi ipak znate koliko ljubavi u sebi imate...
Ne odustajte... vjerujte... i uvijek fenjer kao svijetlo vaše duše imajte u rukama... pronađite u vašim slikama... svaku emociju koja se sakrila... i dozvolite sebi da volite... samo dozvolite...
Autor teksta: Milena Vujinović
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi prijatelji.
Slika preuzeta sa sajta: Unsplash
Video sa YouTube-a
https://www.youtube.com/watch?v=seqLQT0hPTQ
Primjedbe
Objavi komentar