Naši pogledi se znaju
U toj sobi gdje tišina vodi njegove usne... a, ja čekam da progovore... da mi kažu ko je on i zašto smo se sreli... tu gdje svijetlo odaje treptaje očiju... e tu se sve one tajne kriju.
Vatra u kaminu je gorjela... u tim iskrama žara kao da se otvara portal u neizbježna saznanja koja će biti izgovorena s njegovih usana.
Znao je on... dobro je znao da je moja duša odveć kidana danima koje sam potisnula.
Pazio je šta će reći... jer nije smio taknuti ono što se ne dotiče... ma koliko da je želio napisati ostatak priče. Šta god ti kažem o tebi... ti to već znaš... samo čuvaš u nekom dijelu uma... čuvaš da se ne bi sjećala. Ono što ću ti reći o sebi... već znam kako ćeš ti to vidjeti...
Pronašao sam te kilometar daleko od tvornice... gladnu, žednu i ozeblu...
Taj dan sam stigao na novo radno mjesto kao mlad i učen čovjek.
Dobio sam jedan od stanova iznad tvornice.
Odnio sam te na ovim rukama koje si gledala kako pišu po papirima...
Da si tada znala ne bi me ni gledala...Vidio sam kako krajičkom oka tražiš susret naših pogleda...
a, ti si vidjela da ne želim da se sretnu tvoje i moje oči...
Da se vratim u vrijeme prije naših dana u onoj kući...
Nekoliko sati si se tresla... govorila si riječi koje nisam mogao povezati.
Nisam oka sklopio tu noć... nije ti bilo dobro... Većinu vremena si spavala...
Niko nije znao za tebe... nisi mnogo govorila... a, što bi i rekla nisi se sjećala jasnih slika.
Donosio sam ti ono što preostane u kuhinji od hrane. S' vremenom sam naučio kuhati.
Smijala bi se mojim dogodovštinama kad bih skuhao nešto.
Kad si se oporavila i vratila ti se snaga ti si me znala iznenaditi ručkom.
Prošla su tri mjeseca kako sam te skrivao... noću bih te obučavao za rad u tvornici.
Nisam znao tada... da si ti pobjegla iz tvornice...
Jedno jutro sam rekao da sam pronašao djevojku koja je obučena za rad na zahtjevnoj mašini.
Kad si ušla unutar tvornice svi su gledali u tebe... gledali su kao da te dobro znaju.
Kasnije sam tek shvatio da si trebala ostati skrivena tajna...
Vrijedno si radila... mirna, tiha...
A onda... onda sam pokazao onu stranu koju nisi znala da imam.
Ta tvornica nije bila mjesto za tebe... tu si najviše rana imala na tim svojim nježnim dlanovima... brala si pamuk na plantažama. Bila si gladna, žedna... i šta sam ja uradio vratio sam te ponovo na te plantaže... samo da niko ne bi znao da se poznajemo više nego što sam htio priznati sebi... ljudima.
Tu stranu sam imao u sebi... dolazio sam do granica koje niko ne bi mogao razumjeti.
Nisam osjećao ljubav ni prema sebi... ni prema drugima... ostavljao sam bez riječi, objašnjenja... odlazio. Dan kad sam te sreo... kad sam te vidio onako bespomoćnu osjetio sam potrebu da prvi put u životu nekog zaštitim. Sad dok te gledam znam zašto baš ti... jer ti imaš u sebi ono što ja nemam. Imaš ljubav. Ti si bila znak meni... putokaz za jedno odlutalo srce iz mojih grudi...
da to si ti bila... i još uvijek jesi. Potisnula si me duboko u tvojoj duši tamo gdje ne mogu doći do tebe gdje te ne mogu povrijediti.
Dobro si to uradila... jer imati sjećanje na mene kakav sam bio prema jednom divnom biću koje me pratilo poput djeteta, osjećalo sigurnost kraj mene... to sjećanje je najbolje potisnuti.
Ti si bio taj koji me ostavio one noći samu na planataži... to si bio ti zar ne?
Da... to sam bio ja.
Znao si šta sam prošla rekli su ti... pružila sam ti ruke... spasio si me da bi me mogao ostaviti. Nalazila sam se usred ničega nisi mi rekao ni gdje smo.
Kad sam krenula ka autobusu nije bilo ni autobusa ni ljudi.
Znaš li... ne ti ne znaš koliko mi je trebalo da se vratim... izgubila sam se...
Lutala sam danima iscrpljena od svega... našli su me dobri ljudi... sjećanje na to vrijeme sam potisnula u dubinu svog bića. Pronašla sam stan i posao... a, onda sam srela tebe... ne znajući ko si.
Promjenio si se...
Ostavio sam te da te spasim mene samog... one tvornice koja ti je iznova donosila rane na dlanove.
Nisam čuo za tebe godinama... zaboravljao sam sve... ti se nisi mogla zaboraviti.
Prazan stan... a, po prvi put i praznina u meni. Nedostajao mi je smijeh jednog bića.
Od tog dana sam lutao tražeći tebe... jer tako bi pronašao i sebe. Bio sam sa tobom mislima.
Tada sam počeo pisati u nadi da će te život postaviti na moj put. Tako je i bilo.
Kad si me vidjela nisi se sjećala mog lika... iako ti je intuicija govorila da me znaš.
Došao sam na ideju da te vodim neobičnim stazama da ti uljepšam dane prije nego ti kažem ko sam.
Ne tražim da oprostiš... zaboraviš... razumiješ... nemam pravo bilo šta od toga tražiti od tebe.
Knjiga se napisala... ti ćeš svojim riječima voditi ka raspletu... za mene ćeš biti djevojka koja se jednom sretne u ovom svijetu a, koja svojom dobrotom ostavi dobrotu u meni.
Oni naši trenuci gledanja kroz prozor ostaju samo naši... ti kroz jedno okno... kroz drugo okno ja...
Zato je moj pogled bježao od tvoga... a, život je naše poglede uporno sretao... da bi vidjela... da bi vidio.
Gledala sam u njega... gledala borbu koju je vodio sa sobom... a, riječima na papiru i slikama na tapetama pobjeđivao sam sebe.
Tad su sa mojih usana krenule riječi... zaustavili smo vjetru let... prosuli iz čaše vodu... htjeli smo da odu od nas osjećaji koji govore naglas. A, vjetar je nastavio let... voda se vratila u čašu.
Osjećaji su ostali tamo gdje su nastali i još više su govorili... Znam zašto smo se sreli...
Ne da bi ljubav osjetili...
Ti pišeš slova u knjizi od snova... tvoje oči tajnu skrivaju... naši pogledi se znaju.
Znaš nisu srodne duše samo one koje su u ljubavi... ne, srodne dušu su spoj dvije nesavršenosti koje kad se sretnu pronađu dio koji su tražile... a, koji im nedostaje.
Biti čovjek i razumjeti onog ko te spasio... ostavio... tražio... ko je sam sa sobom borbu vodio.
To hoću... i mogu. Uspio si sam sebe pobjediti.
Ono što ti nikako nisi mogao znati ni sanjati je to... da sam s' namjerom baš ja tog dana bila na putu...
Išao si u onom tvom kaputu... sjećam se svega... tvog šala i rukavica... tvog lica...
Ljudi gledaju samo ono što na svojoj koži osjećaju... a , ne znaju šta osjeća onaj ko preko puta njih stoji... kakvi su otisci na njegovoj koži.
Sve što si prošao u tebi je... tu ostaje... i čini te upravo takvim kakav si sad.
Čovjek... učen i mlad... neko ko u sebi ima pregršt mana i vrlina. Ostavljao si... nisi se vraćao... ispisanim listovima si plaćao osjećanja. Nisi ti više onaj iz onih dana... ti si sad onaj iz ovih dana.
Bila sam ti putokaz... pokazala izlaz i prolaze... dotaknula nježnim rukama tvoje obraze...
Pogledao me u sjeni sobe... i rekao riječi bez probe.
Ko si ti?
Tvoj sam znak jednog dana... odabrana da ti vratim ljubav koju imaš u sebi.
Ja sam lik iz tvoje priče... slika na tapetama... prijatelj kog imaš za sva vremena... jedna djevojka...
koja zna da pročita u očima... što ni papiri ispisani ne bi znali.
Tvoja sam srodna duša koja te kao prijatelj sluša i sjedi pored prozora... čeka sa tobom da dođe zora.
Hvala ti što si me vodio kroz sve budne snove... što sam te tražila riječima i slikama.
Stvorio si priču koju smo zajedno pisali... upravo se dopisuju nove rečenice i sad stvarno piše da se priča završava... a, za tebe i mene počinje jedno prijateljstvo...
Ovu knjigu sam napisao da bi ti imala sva prava na nju...
Ja trebam ići dalje... putujem to je moja priroda... mirna sam i nemirna voda... čovjek koji piše... čovjek koji hoda.
Nikome ne govori o meni... dolaziću u onu kuću kad god budem mogao. I gledaćemo ti i ja kroz okna prozora... kroz ona stakla... gdje si svojom dušom... moju dušu dotakla.
Vatra u kaminu je i dalje pucketala... mi smo znali zašto smo se sreli...
znao je ko sam... znala sam ko je...
Prespavali smo tu noć... jutro nas je probudilo... spakovali smo stvari spremni da svako svoj put nastavi.
Svaki susret trag ostavi... i ne trebaju to biti samo priče o ljubavi između dvoje... i one prijateljeske priče postoje... one koje ljude još više povežu... koja nam kažu i pokažu ono što nam nedostaje...
Kad poklonimo jedni drugima te djelove slagalice... svako svojim putem putuje... ali se uvijek prijatelj sa prijateljem sastaje.
Sretnemo se nas dvoje baš u onoj kući gdje je pisao slova u knjizi od snova... gdje njegove oči tajne više ne skrivaju... i gdje se naši pogledi znaju...
Autor teksta: Milena Vujinović
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi prijatelji.
Slika je preuzeta sa sajta: Unsplash
Vatra u kaminu je gorjela... u tim iskrama žara kao da se otvara portal u neizbježna saznanja koja će biti izgovorena s njegovih usana.
Znao je on... dobro je znao da je moja duša odveć kidana danima koje sam potisnula.
Pazio je šta će reći... jer nije smio taknuti ono što se ne dotiče... ma koliko da je želio napisati ostatak priče. Šta god ti kažem o tebi... ti to već znaš... samo čuvaš u nekom dijelu uma... čuvaš da se ne bi sjećala. Ono što ću ti reći o sebi... već znam kako ćeš ti to vidjeti...
Pronašao sam te kilometar daleko od tvornice... gladnu, žednu i ozeblu...
Taj dan sam stigao na novo radno mjesto kao mlad i učen čovjek.
Dobio sam jedan od stanova iznad tvornice.
Odnio sam te na ovim rukama koje si gledala kako pišu po papirima...
Da si tada znala ne bi me ni gledala...Vidio sam kako krajičkom oka tražiš susret naših pogleda...
a, ti si vidjela da ne želim da se sretnu tvoje i moje oči...
Da se vratim u vrijeme prije naših dana u onoj kući...
Nekoliko sati si se tresla... govorila si riječi koje nisam mogao povezati.
Nisam oka sklopio tu noć... nije ti bilo dobro... Većinu vremena si spavala...
Niko nije znao za tebe... nisi mnogo govorila... a, što bi i rekla nisi se sjećala jasnih slika.
Donosio sam ti ono što preostane u kuhinji od hrane. S' vremenom sam naučio kuhati.
Smijala bi se mojim dogodovštinama kad bih skuhao nešto.
Kad si se oporavila i vratila ti se snaga ti si me znala iznenaditi ručkom.
Prošla su tri mjeseca kako sam te skrivao... noću bih te obučavao za rad u tvornici.
Nisam znao tada... da si ti pobjegla iz tvornice...
Jedno jutro sam rekao da sam pronašao djevojku koja je obučena za rad na zahtjevnoj mašini.
Kad si ušla unutar tvornice svi su gledali u tebe... gledali su kao da te dobro znaju.
Kasnije sam tek shvatio da si trebala ostati skrivena tajna...
Vrijedno si radila... mirna, tiha...
A onda... onda sam pokazao onu stranu koju nisi znala da imam.
Ta tvornica nije bila mjesto za tebe... tu si najviše rana imala na tim svojim nježnim dlanovima... brala si pamuk na plantažama. Bila si gladna, žedna... i šta sam ja uradio vratio sam te ponovo na te plantaže... samo da niko ne bi znao da se poznajemo više nego što sam htio priznati sebi... ljudima.
Tu stranu sam imao u sebi... dolazio sam do granica koje niko ne bi mogao razumjeti.
Nisam osjećao ljubav ni prema sebi... ni prema drugima... ostavljao sam bez riječi, objašnjenja... odlazio. Dan kad sam te sreo... kad sam te vidio onako bespomoćnu osjetio sam potrebu da prvi put u životu nekog zaštitim. Sad dok te gledam znam zašto baš ti... jer ti imaš u sebi ono što ja nemam. Imaš ljubav. Ti si bila znak meni... putokaz za jedno odlutalo srce iz mojih grudi...
da to si ti bila... i još uvijek jesi. Potisnula si me duboko u tvojoj duši tamo gdje ne mogu doći do tebe gdje te ne mogu povrijediti.
Dobro si to uradila... jer imati sjećanje na mene kakav sam bio prema jednom divnom biću koje me pratilo poput djeteta, osjećalo sigurnost kraj mene... to sjećanje je najbolje potisnuti.
Ti si bio taj koji me ostavio one noći samu na planataži... to si bio ti zar ne?
Da... to sam bio ja.
Znao si šta sam prošla rekli su ti... pružila sam ti ruke... spasio si me da bi me mogao ostaviti. Nalazila sam se usred ničega nisi mi rekao ni gdje smo.
Kad sam krenula ka autobusu nije bilo ni autobusa ni ljudi.
Znaš li... ne ti ne znaš koliko mi je trebalo da se vratim... izgubila sam se...
Lutala sam danima iscrpljena od svega... našli su me dobri ljudi... sjećanje na to vrijeme sam potisnula u dubinu svog bića. Pronašla sam stan i posao... a, onda sam srela tebe... ne znajući ko si.
Promjenio si se...
Ostavio sam te da te spasim mene samog... one tvornice koja ti je iznova donosila rane na dlanove.
Nisam čuo za tebe godinama... zaboravljao sam sve... ti se nisi mogla zaboraviti.
Prazan stan... a, po prvi put i praznina u meni. Nedostajao mi je smijeh jednog bića.
Od tog dana sam lutao tražeći tebe... jer tako bi pronašao i sebe. Bio sam sa tobom mislima.
Tada sam počeo pisati u nadi da će te život postaviti na moj put. Tako je i bilo.
Kad si me vidjela nisi se sjećala mog lika... iako ti je intuicija govorila da me znaš.
Došao sam na ideju da te vodim neobičnim stazama da ti uljepšam dane prije nego ti kažem ko sam.
Ne tražim da oprostiš... zaboraviš... razumiješ... nemam pravo bilo šta od toga tražiti od tebe.
Knjiga se napisala... ti ćeš svojim riječima voditi ka raspletu... za mene ćeš biti djevojka koja se jednom sretne u ovom svijetu a, koja svojom dobrotom ostavi dobrotu u meni.
Oni naši trenuci gledanja kroz prozor ostaju samo naši... ti kroz jedno okno... kroz drugo okno ja...
Zato je moj pogled bježao od tvoga... a, život je naše poglede uporno sretao... da bi vidjela... da bi vidio.
Gledala sam u njega... gledala borbu koju je vodio sa sobom... a, riječima na papiru i slikama na tapetama pobjeđivao sam sebe.
Tad su sa mojih usana krenule riječi... zaustavili smo vjetru let... prosuli iz čaše vodu... htjeli smo da odu od nas osjećaji koji govore naglas. A, vjetar je nastavio let... voda se vratila u čašu.
Osjećaji su ostali tamo gdje su nastali i još više su govorili... Znam zašto smo se sreli...
Ne da bi ljubav osjetili...
Ti pišeš slova u knjizi od snova... tvoje oči tajnu skrivaju... naši pogledi se znaju.
Znaš nisu srodne duše samo one koje su u ljubavi... ne, srodne dušu su spoj dvije nesavršenosti koje kad se sretnu pronađu dio koji su tražile... a, koji im nedostaje.
Biti čovjek i razumjeti onog ko te spasio... ostavio... tražio... ko je sam sa sobom borbu vodio.
To hoću... i mogu. Uspio si sam sebe pobjediti.
Ono što ti nikako nisi mogao znati ni sanjati je to... da sam s' namjerom baš ja tog dana bila na putu...
Išao si u onom tvom kaputu... sjećam se svega... tvog šala i rukavica... tvog lica...
Ljudi gledaju samo ono što na svojoj koži osjećaju... a , ne znaju šta osjeća onaj ko preko puta njih stoji... kakvi su otisci na njegovoj koži.
Sve što si prošao u tebi je... tu ostaje... i čini te upravo takvim kakav si sad.
Čovjek... učen i mlad... neko ko u sebi ima pregršt mana i vrlina. Ostavljao si... nisi se vraćao... ispisanim listovima si plaćao osjećanja. Nisi ti više onaj iz onih dana... ti si sad onaj iz ovih dana.
Bila sam ti putokaz... pokazala izlaz i prolaze... dotaknula nježnim rukama tvoje obraze...
Pogledao me u sjeni sobe... i rekao riječi bez probe.
Ko si ti?
Tvoj sam znak jednog dana... odabrana da ti vratim ljubav koju imaš u sebi.
Ja sam lik iz tvoje priče... slika na tapetama... prijatelj kog imaš za sva vremena... jedna djevojka...
koja zna da pročita u očima... što ni papiri ispisani ne bi znali.
Tvoja sam srodna duša koja te kao prijatelj sluša i sjedi pored prozora... čeka sa tobom da dođe zora.
Hvala ti što si me vodio kroz sve budne snove... što sam te tražila riječima i slikama.
Stvorio si priču koju smo zajedno pisali... upravo se dopisuju nove rečenice i sad stvarno piše da se priča završava... a, za tebe i mene počinje jedno prijateljstvo...
Ovu knjigu sam napisao da bi ti imala sva prava na nju...
Ja trebam ići dalje... putujem to je moja priroda... mirna sam i nemirna voda... čovjek koji piše... čovjek koji hoda.
Nikome ne govori o meni... dolaziću u onu kuću kad god budem mogao. I gledaćemo ti i ja kroz okna prozora... kroz ona stakla... gdje si svojom dušom... moju dušu dotakla.
Vatra u kaminu je i dalje pucketala... mi smo znali zašto smo se sreli...
znao je ko sam... znala sam ko je...
Prespavali smo tu noć... jutro nas je probudilo... spakovali smo stvari spremni da svako svoj put nastavi.
Svaki susret trag ostavi... i ne trebaju to biti samo priče o ljubavi između dvoje... i one prijateljeske priče postoje... one koje ljude još više povežu... koja nam kažu i pokažu ono što nam nedostaje...
Kad poklonimo jedni drugima te djelove slagalice... svako svojim putem putuje... ali se uvijek prijatelj sa prijateljem sastaje.
Sretnemo se nas dvoje baš u onoj kući gdje je pisao slova u knjizi od snova... gdje njegove oči tajne više ne skrivaju... i gdje se naši pogledi znaju...
Autor teksta: Milena Vujinović
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi prijatelji.
Slika je preuzeta sa sajta: Unsplash
Primjedbe
Objavi komentar