Škrinja, švelja i špajz

Jesi budan prijatelju? Budan si... dobro je. Ne pitaj ništa ni sebe ni mene. Jer, trenutno ništa ovdje nije logično. Samo pogledaj crtež koji je na tvom stolu... To si ti crtao. Na tom crtežu sam ja... Ti si mi udahnuo život olovkom na papiru. Hvala ti što si me spasio... jer, ostala bih zarobljena da tvoje ruke nisu crtale moj lik. Ne brini sve je u redu...  Moj glas se projektuje kroz tvoj um. Ali je realan... realniji od tvojih dana koje provodiš u besciljnim lutanjima. Znam da ti je čudno sve ovo što ti govorim... ali ja zaista postojim. Zovem se Bada... Ne znam ko mi je dao ime... kažu da je bilo prišiveno na majici kad su me pronašli... Da... neko je rukom izvezao na tkanini moje ime. Jedna mudra žena mi je rekla da je to ime persijskog porijekla... i kad ti to ime daju znači da će tom dijetetu trebati istrajnost i hrabrost da ga vode kroz život. Bila je u pravu... što mi je život pokazao i dokazao.  Prošlo je 88. dana... Merkur je obišao svoj krug oko sunca... a, taj na...

Gledaš me... a, ne znaš me. Tražiš me... nisam tu...  Nemaš me na dlanu svojih iluzija...  Znaš šta su ćilibari... odraz topline i ljubavi... Ćilibari... bosih nogu smo hodali... po žaru od ljubavi... zaboravi. Led smo dotakli... a, da koraka nismo odmakli. Pričam ti dok te san lovi tamo gdje nisu pusti snovi... ploviš rijekama zagledan u daljine. Znam da voliš kestenje i dane jesenje... vukove i snjegove...  Sjedim na stolici preko puta sjediš ti... govore li pogledi jesu li u dušu dvogledi. Čitam riječi koje ćutiš... pišem ih po stolu... Teče noć... da teče ova noć jesen putuje ka zimi... samo zažmuri znam da večeras dolazi ljeto...  Zima se uvukla pod prstima... ne brini u dušu se nije nastanila. Tu stanuje toplina... Evo me ispred kuće gledam ka nebu i tražim onu zvijezdu koju si poslao... znam da je tu negdje iza mojih snova što tako stvarno dotaknu obraze pa me probude kad je najljepše spavati. Ta noć se još prepliće sa ovim noćima u kojim dozivam pahulje iz on...

Je li sad u ovom trenu... ili prije... bilo ili bilo nije? Jesi li čuo moj glas ili ti se učinilo... možda se u nama snilo i nije ništa ni bilo. Možda smo samo kao izgubljena djeca zalutali dok smo se skrivali. Možda smo bili suviše svoji... a, to ne ide. Možda smo za ljubav ovu... odabrali neku čudnu liriku... moj poetiku. I tako... dok pjesmu recituješ... negdje dušo putuješ... Hodam... gitara preko ramena... rekli bi zaista neobična žena... Iza mene lete akordi napisani na bijelim papirima. Letim slomljenim... a, zaraslim krilima. Neka pjesme putuju neka ljubav donesu ljudima... Uvijek sam bila i ostala ona koja vjeruje čudima... Sati između noći i jutra. A  ko će da odsvira što osjetismo ti i ja... da li neko zna? Ne brini... pišem riječi pjesme... a, ti otpjevaj ako ih u mojim mislima pročitaš. Ako te neka sjena noćas plaši ne traži je u čaši koja istinu govori. Na rubu srca... u odrazu mog lika u tvom sjećanju... nekad neke stvari tiho nestanu...  a, duboko u nama ostanu...

Još gledam sutone... zamišljam prijatelja kako ulazi u moj dom... Vidio je stope od pijeska... ima tragova vode na brodskom podu. Gledam druga kako gleda prema djevojci... Čitam mu misli... Ljepa je ona...  kao da je nastala od valova... u plavoj haljini...  vidim je u daljini...  a, blizu sam nje. Smijem se... ne zna da je zaista nastala od morske pjene... pa je sad u liku žene. Ona je djevojka sutona... njoj se ne prilazi... jer kad ispuni svoju misiju ona odlazi. Osjeti jugo na svom ramenu... ne zna da sam to ja... prijatelj kojem je bila učitelj. Prošla je kroz ovo sve... išla ispod valova... sate sa ruke neko je pročitao za nju... Ona je u mom domu... ja sam u sutonu... Kad bi joj šapnuo nešto znala bi da sam ipak tu... ali ne mogu... Vrata po vrata su otvarali i zatvarali... kutiju pronašli... Moje pismo u kutiji i broj sati... krenuli su čitati. Svaka pročitana riječ ispisala bi se na mojoj koži... a, svako slovo se jednom ranom minulih dana broji... Sutone... znač...