Ko će da odsvira šta osjetismo ti i ja...

Je li sad u ovom trenu... ili prije... bilo ili bilo nije?

Jesi li čuo moj glas ili ti se učinilo... možda se u nama snilo i nije ništa ni bilo.

Možda smo samo kao izgubljena djeca zalutali dok smo se skrivali.

Možda smo bili suviše svoji... a, to ne ide.

Možda smo za ljubav ovu... odabrali neku čudnu liriku... moj poetiku.

I tako... dok pjesmu recituješ... negdje dušo putuješ...

Hodam... gitara preko ramena... rekli bi zaista neobična žena...

Iza mene lete akordi napisani na bijelim papirima.

Letim slomljenim... a, zaraslim krilima.

Neka pjesme putuju neka ljubav donesu ljudima...

Uvijek sam bila i ostala ona koja vjeruje čudima...

Sati između noći i jutra. A  ko će da odsvira što osjetismo ti i ja... da li neko zna?

Ne brini... pišem riječi pjesme... a, ti otpjevaj ako ih u mojim mislima pročitaš.

Ako te neka sjena noćas plaši ne traži je u čaši koja istinu govori.

Na rubu srca... u odrazu mog lika u tvom sjećanju... nekad neke stvari tiho nestanu... 

a, duboko u nama ostanu.

Karikature u muzeju emocija postanu... rijetko ih se sjetimo.

U praznoj sobi nema slika... nema tvog lika... navika pokuca na vrata otvorim ih... a, nikog nema.

To se samo sjećanje sprema u ladice...

Čuje se zvuk pisaće mašine... jedini osjećaj zvuka u planini tišine.

I pišu se rime... nemaju ništa s' time što u srcu mom je urezano tvoje ime.

Idu dani samo teku traže misao neku... neku misao koja ima smisao.

A ništa smisla nema tek jedna teorema govori u odbranu neka stvari ovako ostanu.

U stanu miris cimeta noćas će sletjeti jedna kometa... gledaćeš kroz prozor... gledaću i ja... udaljeni kilometrima... tada će se sresti pogleda dva.

Ići ćemo svako svojom ulicom a, naše stope će se pratiti... naše misli će šaputati a, ljubav će ćutati.

Ni riječi neće reći.

Proći ćeš pored uličnog svirača... melodija koju svira tišinu nadjača.

Biće ti poznate riječi i slike koje pjeva... sjetićeš se Sarajeva.

Sjetićeš se i samo ćeš nastaviti da se krećeš... ono što osjećaš ti reći nećeš.

Proći ćeš kroz sva naša mjesta gdje smo prolazili... zapečatićeš sve u trenutke... sakriti u vremenske kutke.

Kad dođeš u prazan stan... otvorićeš kutiju s' našim slikama... gledaćeš dane u daljine odaslane.

A ja ću obući tvoj džemper što na tebe miriše... padaće kapi kiše... u stanu će postati sve tiše... a, ruka će dušom vođena pjesmu da piše.

Ko kaže da smo se sreli i da smo se voljeli... ne... to samo vrijeme u ladice ljubav slaže.

Ruke se traže ali se ne nalaze... dani odlaze sat ih okreće kao što okreće kazaljke.

Sviraću noćas na gitari one riječi koja duša na papir ostavi.

Sjedićeš u tami sobe bez potrebe da nešto kažeš... a, osjetićeš sve kao i ja... i sve ćeš čuti... ali eto tebi se noćas ćuti.

Zagrljajem te čuvam... onako iz daleka... ti sve to znaš... a, tišinu biraš.

Noćas kad se budu čuli koraci uz stepenice... kad ti neko pokuca na vrata... kad vidiš djevojku da pred vratima stoji... to samo sjećanje njen lik kroji.

Sviraće i pjevaće pjesmu koju ti je napisala... nije to dah vremena... to je do tebe doputovala ljubav njena. Ona još uvijek... a, to tvoje srce zna... stanuje u stanu br: 52.

Sve što govorim u pjesme pretvorim... komponujem prema srcu mom... e, šta je u srcu tvom.

Šta li se u srcu tvome skrilo... šta je trag ostavilo... toliko duboko... 

Kad te probude koraci što su niz stepenice krenuli... kad te noć podsjeti... da je ljepo voljeti... kad vidiš mjesec kako sunce traži da ga zagrli... jer su se jednom davno zavoljeli... koliko god sati da ih dijeli... jedno- drugo isto žele... riječi spajaju.... tišine dijele.

Moj poetiku... ne traži u ljubavi matematiku... književnost ispisanih riječi rane liječi...

Slušam te... ti samo reci... ono što kažeš pjesmama koje slušaš svaki dan... ona jedna kaseta... iz nekih davnih godina... Ako ne možeš reći... napiši slovima... odsviraj notama... tu sam uz tebe...

Znam... sve znam... ne govore se neke riječi možda ni književnost ne liječi...

Možda usne ćute jer, ako kažu otići će od tebe neko ko ti je srcu drag... neko ko je bez da si pomsilio da je to moguće ostavio trag. Neko ko je uspio otkriti skrivene težnje srca što se tišinom brani...

Pa u tom strahu koji se često pojavi čovjek nedorečene stvari ostavi... jer, je lakše otići nego iskreno reći.

Kažem ti možda je sve ovo bilo... ili bilo nije... možda će tek biti... 

Ispred tvojih vrata napisanu pjesmu ću ostaviti... pa kad mjesec sunce zagrli... a, ti pođi prema vratima... pročitaj pjesmu dušom pisanu... u onom tvom stanu...

Zaliječi riječima ranu... neke stvari nestanu... a, duboko u nama ostanu.

I reći će ti da su me sreli kako sviram... pričaće ti o meni... o jednoj sasvim običnoj ženi...

Sjetićeš se možda ne tren samo da se dušo ti i ja pjesmama znamo...

Autor teksta: Milena Vujinović

Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi prijatelji.

Slika preuzeta sa sajta: Unsplash.