Pet daljina sjete... jedna blizina ljubavi...

Još gledam sutone... zamišljam prijatelja kako ulazi u moj dom...

Vidio je stope od pijeska... ima tragova vode na brodskom podu.

Gledam druga kako gleda prema djevojci...

Čitam mu misli... Ljepa je ona...  kao da je nastala od valova... u plavoj haljini... 

vidim je u daljini...  a, blizu sam nje.

Smijem se... ne zna da je zaista nastala od morske pjene... pa je sad u liku žene.

Ona je djevojka sutona... njoj se ne prilazi... jer kad ispuni svoju misiju ona odlazi.

Osjeti jugo na svom ramenu... ne zna da sam to ja... prijatelj kojem je bila učitelj.

Prošla je kroz ovo sve... išla ispod valova... sate sa ruke neko je pročitao za nju...

Ona je u mom domu... ja sam u sutonu...

Kad bi joj šapnuo nešto znala bi da sam ipak tu... ali ne mogu...

Vrata po vrata su otvarali i zatvarali... kutiju pronašli...

Moje pismo u kutiji i broj sati... krenuli su čitati.

Svaka pročitana riječ ispisala bi se na mojoj koži... a, svako slovo se jednom ranom minulih dana broji...

Sutone... značim li nekome... ili sve treba biti po tvome... po njihovom... 

Evo pogledaj ispod moje kože... može li ovo biti robot... reci mi može li...

Kad se noću mreže udruže pa traže ravnoteže... kad se na pristaništu mog broda sidro sveže... 

kad skupim na dlanove pijesak i pustim ga da teče. 

Kad odaslam još jedan dan na spavanje reći ću sutone tebi...a i samom sebi.

Ono sam što jesam drugo bio ne bi... ne bih ni umio... sve sam razumio još od ranog jutra kad bi sa morskom vodom lice umio... kad bi pogledao sunce i ugledao ptice... 

Svojim krilima na ovim hridima dale su mi let... 

Tonuo sam... tonuo... mislima sebe dozvao... eh, da sam znao... da sam na ovim dlanovima imao sve... a, unutar mene uvijek krene neki lom.

Ostavio sam iza sebe prašinu moje ulice... na hlačama prišiveni džep... na onoj boci punoj vode odvrnuo sam čep... stavio školjke i morsku vodu... možda tako odu od mene riječi usidrene.

Na ofingeru sako stoji... e, kako se u meni spojiše dvije strane valova...  obale mojih žalova... uvala mojih nemira... 

Da li ti je sada prijatelju jasno... što ostavih moj dom... i što krenuh morskom obalom.

Kad mi tako krene od ruke... pristajem u luke... imao sam more izgovora... a, sad samo iskrenost stvorenu od valova.

Osamio sam se... previše... toliko puta me povrijediše... ostaviše da budem sam... kako mi je bilo samo ja znam. Znaš da je sve bilo usporeni snimak... a, ukus jutarnje kafe gorak... koliko god da sam je sladio... još više je gorka bila. 

U neporednoj blizini tog ništavila bila su to neka čudna pravila na zidu napisana. 

Bojio sam zidove a, riječi bi izlazile... prodirale bi kroz boju... tražio sam neku paralelu svoju.

Unutrašnja opiranja... vanjska previranja... nit sve tanja pucala je po šavu čekanja.

Odlazio sam... a, htio sam da mi neko kaže da ostanem. 

Znaš nekad ljudi odluče da odu da bi im neko rekao da ostanu... a, meni to niko nije rekao.

Samo sam čekao... a, u čekanju bila je praznina... ona najveća koju čovjek osjeća... 

Da bar mrvu razumjevanja neko pruži...

Ta jedna mrva bi dušu gladnu nahranila... 

Ali niko... niko da mi ruku pruži... a, ja sam patio... zato sam otišao da bih shvatio... a, shvatio sam... kad su mi sutoni postali moji dlanovi...

Ti djevojko znaš o čemu govorim.

Otišao sam koracima mojih cipela... u majici sastavljenoj iz nekoliko dijelova... a, svaki taj dio suzama sam prišio. Da... to sam ja... čovjek što suze ima... bez da ih skriva...

Ima i smijeha na ovom licu... 

Čujem prijatelju vaše glasove... sve do mene putuje... vraćam se kući...vidiš tragove pijeska i vode.

Stajao sam kraj prozora... tren prije toga bio sam pored mora...

Njih dvoje gledali su u mene... 

Bio sam tamo... ti djevojko znaš kakve su to ljepote... sutoni... more se preliva preko rtova...

Želiš ostati... svaki suton gledati...  ali te uvijek prati ono što te domu vrati.

Sjedio bih na hridima i svoje brodove... čuvao od oluja... od morskih struja.

Sirene su mi prilazile... u nadi da sam odabrani kapetan za njihovu pjesmu koja opija...

Udahnuo bih miris mora... slušao priče vjetrova... slušao svoju dušu.

Šetao sam plažama... pričao sa ražama... sa morskim konjicima... slušao melodije od talasa... 

Vratio sam se... sad znam... da ljudi odu kad žele i kad ne žele... i da sa tobom neke trenutke podjele.

Ne mogu biti drugačiji... ne mogu živjeti po pravilima sa zidova ispod krovova gdje ljubavi nema...

Ne mogu... 

Zato mogu pogledati jednu blizinu za odsviranu tišinu... pa tišini pokloniti glas... da taj glas poput onih sirena pjeva za nas.

Mogu priznati sebi da se u mom biću sve slomilo... i da se nakako sastavilo... tragove je ostavilo nije ožiljke izostavilo. I ostao bih tamo vjerujte da bi ostao... nisam jači postao... samo sam otkrio u sebi da imam krila... i da ispod ove kapuljače koju često nosim da bih lice skrio... čovjek može da plače i da se smije. Mogu ljudi da odu da sruše svu ljubav koju si sa njima gradio... mogu... ali ljubav ostaje uvijek u nama... Gradio sam kule od pijeska... sa svakom kulom izgrađenom rukama... iznova sam zidao temelje ljubavi. Nisam robot... nisam se pretvorio u mehanizam koji ne osjeća... kožu čovjeka skriva ova odjeća.

More tiho odašilje sunce u snove... vidim galebove... stojim bosih nogu u pijesku... s' gitarom u ruci...

dišem... pišem... pjevam... tamo u letu galebova... pet daljina sjete... jedna blizina ljubavi... trista stopa u pijesku koje vode ka domu... akordi nemira... mir sviraju... sutoni u meni čovjeka čuvaju.

Postoji ta slika mog lika... sunce je u zenitu... dodiruje plavetnillo mora... ptice lete... oblaci kao da su se spustili da surfuju kroz talase... Svjetlost se rasipa... nebo postaje ljubičasto... preklapaju se boje u blizini hrozonta mješaju se sa plavom iz nebeskih visina...

Tad ti prijatelju u meni daljina postaje blizina.

Opisujem ti ljepote koje tamo postoje... gdje se suton i more u jedno spoje...

Tamo gdje onaj jedan pedalj pogledom u dalj nije mjera naših unutrašnjih atmosfera... mjere nema unutar čovjeka koji ljubav u sutone ne čeka... već ljubav u sebi nosi.

Nije lako... rekao sam ti već prijatelju... o, nekad je tako teško vjeruj mi.

Spajati polomljeno a, neki dijelovi nedostaju... u tim šupljinama bez prostora ožiljci ostaju.

Vrijeme ih ne lječi... ne spaja... ono ih samo prekroji... pa imaš osjećaj da ih neko spoji.

Taj neko ko je fenjer za tvoj mrak... za zatvoreni prostor tvoj zrak...

Taj neko ko se ne čeka... već u one prazne prostore stavi one izgubljene dijelove.

Sutoni su me naučili... more me naučilo da je u meni sve odlučilo ostati dosljedno sebi... jer, da sam drugačiji... onda to ne bih bio ja.

Djevojka sutona odlazi... sutra neki novi putnik dolazi...

Ostajem u svom domu zahvalan sutonu... jer nekad treba proći mjesta daleka... bez da se čeka... već da se krene... tako sam ja pronašao odistinskog mene.

Ljudi se pretvore u robote navika... a, roboti nisu... ljudi su...

Imaju ljudi tih pet daljina sjete...što se jednom blizinom ljubavi u najljepše sutone pretvori.

Završetak priče...

Autor teksta: Milena Vujinović

Ovo je drugi dio priče: Jedan pedalj pogledom u dalj... Pet daljina sjete... jedna blizina ljubavi.

Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi prijatelji.

Slika preuzeta sa sajta: Unsplash