Školjka sam koja biser krije

Jesi budan prijatelju?

Budan si... dobro je. Ne pitaj ništa ni sebe ni mene.

Jer, trenutno ništa ovdje nije logično.

Samo pogledaj crtež koji je na tvom stolu...

To si ti crtao. Na tom crtežu sam ja...

Ti si mi udahnuo život olovkom na papiru.

Hvala ti što si me spasio... jer, ostala bih zarobljena da tvoje ruke nisu crtale moj lik.

Ne brini sve je u redu... 

Moj glas se projektuje kroz tvoj um.

Ali je realan... realniji od tvojih dana koje provodiš u besciljnim lutanjima.

Znam da ti je čudno sve ovo što ti govorim... ali ja zaista postojim.

Zovem se Bada...

Ne znam ko mi je dao ime... kažu da je bilo prišiveno na majici kad su me pronašli...

Da... neko je rukom izvezao na tkanini moje ime.

Jedna mudra žena mi je rekla da je to ime persijskog porijekla... i kad ti to ime daju znači da će tom dijetetu trebati istrajnost i hrabrost da ga vode kroz život.

Bila je u pravu... što mi je život pokazao i dokazao. 

Prošlo je 88. dana... Merkur je obišao svoj krug oko sunca... a, taj najmanji planet može da se ispusti u u Atlanski okean. Letjela sam iznad Atlanskog okeana...samo mislima...

Svaki dan bi po jedan badem stavila u teglu i tako znam koliko je vremena prošlo.

Toliko dana sam ovdje... 

Bljeskovi sjećanja u mom umu me vrate na neka mjesta... 

ali nije to česta pojava da bi sa sigurnošću znala ko sam zapravo ja.

Inutucija i mašta su dva dara koje sam rođenjem dobila. 

Ovdje gdje živim ne može se doći... nema puta do mene.

Promaja od vjetrova... zavara tragove... 

Misliš da se može proći kroz trnovite staze bez da te opaze... vjeruj mi nije moguće.

Ovdje gdje živim procvjetalo je drvo badema... ja sam ti neuhvatljiva.

U stablu badema skrivena je tajna ponovnog rađanja... a, ja sam ponovo rođena.

Obnovljeni su u meni svi podaci... i ne znam koliko sam zaista ja ona koja sve ovo unutar sebe osjeća.

Kao da su mi prišili tuđa osjećanja... vezali za mene... želim skinuti te tragove sa moje kože... ali ne može.

Kažu kad se ljuska badema razbije tajna se otkrije.

Školjka sam koja biser krije... onaj biser što se niže na nisku... 

Dopire sunčeva svijetlost kroz jednu pukotinu na krovu... pa mi lice ozari...

Ima tih stvari koje čovjek sve i da hoće ne može da zaboravi.

Plešem u martinkama... sve je ovdje od mraka... samo mjesec kroz onu istu pukotinu proviri... 

pa me gleda kao da žmiri.

Oko mene su zidovi od cigli zidani samo za mene. 

Sa svih strana iznad zida od cigli su stakla...

Treba domišljat biti da znaš kako ovdje provoditi vrijeme. 

A ovdje je gorko-slatko baš kao što su i plodovi badema.

Znaš badem podsjeti na snjegove jer, već u januaru cvijeta... i čudesna je ljepota tog drveta i njegovog cvijeta. Prolazim između redova tog visokog drveta... naraste 8. metara. 

Pa svojim krošnjama mene krije. 

Otporno je na mrazeve... baš kao što sam i sama postala otporna na hladnoću ljudi.

Naučiš... taman i da ti se ne uči... sve ova koža trpi... pocjepano krpi... 

Znaš kako me obraduju kapi kiše što kroz onu pukotinu na krovu padaju po meni.

Samo plešem... pokretima ruku... dugom i valovitom kosom... onda kiša stane a, sunce mi doputuje.

Sve je ovdje tako čudno... i kad sam već pustila da sve ide onako kako ide... onda...

onda si na tvom stolu olovkom liniju po liniju spajao u moj lik.

Osjetila bih svaku nacrtanu konturu lica... kao da me vjetar miluje dok snena ležim pod drvetom badema... jer, ovdje nema kreveta da glavu nasloniš na jastuk pa da u zemlji snova počneš iznova...

Ovdje te bude samo ako na trenutak snovima odlutaš. 

Zato te molim crtaj moj lik... crtaj sve ono što me vodi izvan ovog svijeta... 

daleko od bademovog drveta.

Znam da je duboko u meni skrivena tajna mog indetiteta...

Ti pokušaj pronaći na osnovu slike bilo šta o meni... bilo šta... svaki trag će mi dobro doći.

Ta mudra žena mi je rekla da ne smijem odustati od toga da saznam ko sam.

Ovdje trebaš biti neko kog ništa ne dotiče... a, u meni je toliko ljubavi i topline da ne mogu protiv sebe.

U meni vrišti tišina da bude izgovorena... u meni se buni svaka suza koju puštam niz lice.

Suze žele biti smijeh. Smijem se ja samo da ne vide... jer, ne mogu biti ono što oni žele.

Ne mogu nositi ispod odjeće slojeve hladnoće... onako kako oni hoće.

Suviše sam svoja... a, to rijetko ko ovdje razumije.

Da bar znam kako sam stigla ovdje... sve sama pokidana sjećanja.

Znaš... nekad kad zatvorim oči pa vidim neke slike... ništa ne mogu povezati. 

I ono što povežem na to se nadoveže nešto što nije dio mene... ali je u mom sjećanju.

Ti ne možeš doći do mene... samo me crtežima možeš dovesti do tebe.

Pusti olovku da ide po papiru... crtaj moj lik kao neki strip.

Čuvaj sve crteže tako ću doći do tebe.

Ono što sam ti rekla o sebi je sve što znam od te mudre žene. 

Nakon tog razgovora više se nismo vidjele. 

Rekla je da nije sigurno. E da... znam i to da plešem...nevjerovatno dobro... a, niko me nije učio.

Bar mislim da nije... 

Ne znam ni kad sam rođena ni koliko mi je godina... ništa ne znam prijatelju.

Piši po crtežu... samo ti piši... 

Smiješ se... Ti mene ne vidiš... ali ja gledam kroz tvoje oči.

Ne birni ne živim u tvom umu... nisam proizvod tvoje mašte.

Sve ti je neobično jer, ti nikad nisi crtao... kao što ni ja nisam plesala.

Moguće je da sam negdje u budućnosti... za koju ti ne znaš... gdje je tehnologija daleko odmakla.

Možda sam te i ja sama pronašla... jer, osjetim da imaš dobru dušu.

Kako bilo da bilo sreli smo se. Otiđi do štamparije gdje se štampaju novine i pronađi arhivu... pronađi dio sa starim novinama... ponesi moju sliku... ali traži novine unazad nekih 8. godina... 

Ne znam zašto ali inuticija mi tako govori.

A rekoh ti to je dar koji imam. Vjerujem tom daru.

Sad bih trebala ići... uskoro će u provjeru da li smo svi na svojim mjestima.

Evo i ja sjedim za stolom... baš kao što ti sjediš. 

Skuvaj nam kafu... i zamisli da sjedim preko puta tebe... i da zajedno pijemo tu kafu. 

Jer, jednog dana ćemo je piti prijatelju... obećavam ti... a, što obećam ispunim.

Budi mi dobro i ne brini... sve će dobiti svoj smisao... znam.

Pozdravljam te... do skorog viđenja...

Mladić je i dalje sjedio za stolom... bio je u čudu... jer, je prije nekoliko trenutaka mislima pričao s' jednom djevojkom. Uzeo je olovku i crtao... crtao je put s' obje strane puta drveće badema... a, putem je kročila djevojka ne, iz sna... već iz nekih drugih svjetova i planeta... da slikao je nju kako pleše i šeta...

Crtao je danima slike za svaki dan po jedna slika... na kraju ih je bilo 88... toliko je djevojka bila u tom prostoru... tom nekom vremenskom vakumu... 

Nije mu se javljala nakon onog dana... Čekao bi je svako jutro... ali ni traga ni glasa...

Vjerovao je da je ona dobro... i tom mišlju se vodio... onog dana kada je krenuo do novina da pregleda njihovu arhivu... Jedan gospodin je mladiću donio hrpu novina unazad 8. godina... 

Mladić se blago osmjehnuo i rekao... ovo će potrajati... krenuo je listati novine koje su izašle u tom vremenskom periodu...

Znao je samo jedno da neće stati i odustati dok je u vrijeme svog vremena ne vrati...

Nastaviće se...

Autor teksta: Milena Vujinović

Slika je preuzeta sa sajat: Unsplash