Škrinja, švelja i špajz

Nosila je u rukama jednu teglu... dobre riječi bi u nju stavila. Pa ih poput svitaca pustila da lete... da donesu svijetlost ovom kutku planete. Da prođu kroz nemirne ulice, da ljude sjete... da su još djeca koja na dlanovima čuvaju svitce. Svoje rane bi sakrila da ih ne vide dok kroz grad ide. Vratila bi konac tamo gdje se tkanina rastavila da hladnoća ne bi dopirala i rane dotakla. Da ništa ne kaže oči njene govore... vidjelo se na licu njenom... da je život učinio jakom ženom. Nježna kao zora rana... na njenim usnama istina teče. U sebi je nosila dobrotu... u životu vidjela ljepotu... a, život je nije mazio... život je nije pazio. Ipak... i kad korak nije lak... išla bi... udahnula bi zrak za jedan korak koji će drugi pokrenuti. Skupila bi šake i pravila korake...  Kao da je na svoja stopala obula sve cipele svijeta... sve torbe na ramena svoja stavila... Od čega li je sazdana... od rana što koža ne može da izbriše urezane tragove ostaviše...  što život... što ljudi. Dok on...

Bijaše to juli, pjevali su slavuji.  U prostoru našeg stana tišina je parala platno paravana. Na našim usnama ljubav i čežnja bi u jedno da se spoje... eh milo moje... Držao si me pjesmama budnu noć cijelu pisao stihove perom i mastilom po tijelu. Još su tu na mom ramenu... zapisani tragovima ljubavi... dahom vremena, riječima u moju kožu utkani... julski dani. Večer je rekla dobra ti noć mjesecu... u dodirima što se dijele... na usnama koje se žele... Ako pogledaš u moje oči da li umiješ pročitati... ono što ne smiješ pitati. Ti znaš da u njima ima neka toplina... ti znaš da se osim usnama smijem i očima. Znaš da sanjam i pomalo svojeglavo idem ivicama stvarnosti... jer, tamo ću tebe sresti...  obećavam ti da ću te u polja suncokreta odvesti. Nestašni su pramenovi moje kose i moje oči sanjara koliko god da se činim neobična... sasvim sam obična.  Uvijek svoja ne idem protiv vjetrova... pustim da mi zamrse kose. Smijem se u sebi da ne bih otkrila tebi ono što dobro znaš.....

Bada... spavaš li... To više ni sama ne znam. Ni šta je stvarnost... ni šta je san.  Gdje su uopšte granice između te dvije ravnoteže unutar nas ljudi. Jesi li uspio pronaći čovjeka sa slike? Jesam... Pričao sam s' tim čovjekom saznao sam nešto... nešto što će promjeniti tvoj život. Kad te vidio na audiciji za ples nije mogao vjerovati jer, si ga posjetila na ženu koju i danas voli. On poznaje moju majku? Da... njih dvoje su se zavoljeli... ona je jedan od najvećih talenta koje je vidio.  Rekao mi je da je plesala nevjerovatno a, kad je vidio kako ti plešeš znao je da si dijete njegove voljene. Bada... on je tvoj otac. Ne... stani to ne može nikako biti. Bada, ti se ne sjećaš gotovo ničeg.  Znam, ali ne može neko svoja sjećanja... staviti u moja.  I doći samo tako u moj život i reći da je moj otac. Slušaj me... (stavio je svoje dlanove na njene obraze i gledao u dva oka... dva badema.)  Tvoja majka je otišla prije 8. godina... i ostavila te. Ti si blokirala sva ...

Listao je novine... koliko samo stranica za 8. godina... Pored njega je bila slika djevojke koju je crtao... a, ni sam nije znao zašto. Ništa o toj djevojci nije bilo logično. Prošla su 2. mjeseca otkad dolazi u štampariju i traži bilo kakav trag o djevojci koja mu je posjetila misli. Uzima primjerak novina od prije 8. godina... proljeće 2008. godine. Lista stranicu po stranicu... najednom mu se pogled zadrža na jednom članku. Tu uz članak nalazila se  slika i gotovo se jedva moglo razaznati ko je na slici. Bilo je nekoliko mladih djevojki... Uzeo je crtež gdje je nacrtan lik djevojke... gledao je čas u novine... čas u crtež.  Ugledao je kako među njima gotovo skrivena stoji Bada. Bio je siguran da je to ona... da... to je ona... izgovorio je naglas. Nije obratio pažnju na ljude koji su ga začuđeno gledali. Pročitao je da je ta djevojka nestala prije nekoliko dana u večernjim satima... a, vidjeli su je u ulici badema. Od te večeri ne zna se ništa o njoj... tragovi što postoje ...