Pred mojim vratima... u kišnoj noći jednog ljeta...

Listao je novine... koliko samo stranica za 8. godina...

Pored njega je bila slika djevojke koju je crtao... a, ni sam nije znao zašto.

Ništa o toj djevojci nije bilo logično.

Prošla su 2. mjeseca otkad dolazi u štampariju i traži bilo kakav trag o djevojci koja mu je posjetila misli. Uzima primjerak novina od prije 8. godina... proljeće 2008. godine.

Lista stranicu po stranicu... najednom mu se pogled zadrža na jednom članku.

Tu uz članak nalazila se  slika i gotovo se jedva moglo razaznati ko je na slici.

Bilo je nekoliko mladih djevojki...

Uzeo je crtež gdje je nacrtan lik djevojke... gledao je čas u novine... čas u crtež. 

Ugledao je kako među njima gotovo skrivena stoji Bada.

Bio je siguran da je to ona... da... to je ona... izgovorio je naglas.

Nije obratio pažnju na ljude koji su ga začuđeno gledali.

Pročitao je da je ta djevojka nestala prije nekoliko dana u večernjim satima... a, vidjeli su je u ulici badema.

Od te večeri ne zna se ništa o njoj... tragovi što postoje su nejasni.

Mladić je uslikao članak i odjurio je prema ulici badema. 

Nije u svojim mislima čuo njen glas... 

ali nešto je vodilo njegovu ruku dok je kredom crtao po ulici njen lik... stajala je na kiši...

Tog trenutka nije znao zašto crta i kišu... jer, ona je bila poput sunca u njegovim mislima. 

Neko ko ga je vratio iz lutanja... samotnih sati. Nije on njoj udahnuo život... već ona njemu.

Vratila ga je iz ponora... rekla mu da čovjek uvijek ima izbora...

Bilo je 18h kad je stigao kući. 

Sjedio je za stolom lagano ispijao kafu kad je najednom počela padati kiša.

Krupne kapi udarale su od okna prozora... vjetar je njihao drveće... bilo je to olujno nevrijeme.

Baš kad se spremao za spavanje... čuo je kako neko kuca na vrata.

Prvo je pomislio da mu se učinilo... krenuo je prema sobi...  ali ovaj put je sasvim jasno čuo da neko kuca. Čudno... ko bi u ovo doba i to još po ovakvom vremenu stajao pred mojim vratima.

Otvorio je vrata... vidio je nju... 

Stajala je pokisla... iz njenih očiju suze su se pomješale s' kapima kiše...

Njeno lice bilo je poput badema... gledao je u živi crtež koji je crtao svojim rukama.

Te stotinke njihovog susreta mjerile su se svim danima čekanja.

Bada... ali kako... stani osim kiše i ovog nevremena sve mi je nestvarno.

Dotaknuo je svojim rukama njeno lice... 

Nema šta... stvarna si. 

Jesam... došla sam na kafu prijatelju... kao što sam obećala.

Izvini, molim te... zapetljao sam se. 

Dođi u moj dom... ne bih da mi kisneš. 

Tresla se od hladnoće... od straha... čitao joj je u očima...

Njeni obrazi bili su boje cvijeta badema.

Kapi kiše su njenu dugu kosu pretvorile u valove... padala je po ramenima... 

Imam odjeće u ormaru... ti pronađi nešto... iako si sva sitna... a, ja kao što vidiš nisam.

Uzmi neki džemper da se zgriješ...

Za to vrijeme skuhaću kafu... ili bi radije čaj...

Kafa je sasvim u redu.

Napravim ti i večeru iako nisam vješt u kuhinji... 

Blago se nasmijala... 

Kad je ušla u trpezariju nije mogao a, da ne primjeti kako... njen pogled miluje... njena riječ s' usana smiruje. Htio je zaštiti... znati šta joj se dogodilo... 

Kako je uopšte došla do njega... gdje se nalazila svih tih 88. dana... koji su u ovom vremenu 8. godina.

Nije želio dotaknuti njena sjećanja... koja su joj očigledno bila duboko u duši... a, znao je da se tamo na prstima kroči... i da rijetki tamo stižu.

Sjedi... prijatna ti večera... pridružiću ti se u ispijanju naše kafe...

Hvala ti... ne samo na ovoj odjeći.. već na svemu... nije lako primiti u svoj dom stranca... nekog za kog ne znaš je li ti samo dio mašte... ili nešto što je stvarno.

Nisam vjerovao da će večeras padati kiša... ljeto je... ovdje su ljeti kiše rijetkost... a, o olujnom vremenu da i ne govorim.

Nacrtao si me kako stojim na kiši... tom ulicom sam do tebe došla...

Ostavimo to za kasnije sad večeraj... gladna si i umorna.

Večerali su u miru... razmjenili nekoliko riječi... 

Sjeli su na kauč... na Tv je išao neki film... biće iz 80-ih godina.

Uzmi deku... noć će biti hladna... 

Ušuškala se u deku... njena kosa je bila kao svila... duge trepavice su gotovo skrivale ljepotu njenih očiju. 

Kao da joj je neko utkao crte lica... pisao je kroz stihove... a, meni dao da je nacrtam... 

Iz misli ga prenu njeno pitanje.

Jesi li nešto pronašao o meni?

Jedan jedini trag je članak iz novina izašao prije 8. godina... u tvom prostoru to je tačno 88. dana koliko si mi rekla da se nalaziš u ulici badema. Taj vremenski paradoks je čudan.

Pokazao je sliku članka... Ovo si ti... kako piše bila je to audicija za talentovane plesače.

Gledala je u sliku kao da je čekala da slika progovori da izvuče na površinu blokirano sjećanje.

Samo obrisi... tako magloviti putovali su njenim umom... u ladici gdje spakujemo neka sjećanja... ostavimo je zaključanu... a, ključ sakrijemo od sebe.

Govori li ti slika nešto?

Da bar jednu riječ kaže... da mi nešto pokaže...

Stani... ovaj čovjek na slici on mi je poznat... nešto u vezi njega mi je čudno.

Znaš li ga...

Ne znam ga... ali, smo se sreli. 

Imam neki osjećaj u vezi tog čovjeka... ali nimalo nije prijatan.

Daj da ja pogledam... Krećem se u krugovima umjetnika... možda ga poznajem.

Jer, kad sam gledao sliku obratio sam pažnju na to jesi li ti tu?

Ti ga se ne sjećaš... ali Bada ja ga poznajem iz viđenja.

Da... sad se sjećam... crtao sam stripove za njega...

Vidio sam ga na salonu stripa... pozdravili smo se i zahvalio se na dobro odrađenom poslu.

Ali kakve veze on ima s' tobom, to ne znam.

Ne znam prijatelju... ali sve je povezano.

To kako sam ja doputovala do tebe mislima... ima neke veze.

Osjetila sam da si dobar čovjek ali nije to samo zbog toga.

Neko se igra sa nama... neko je planirao naš susret prije nas.

Bada sjeti se svega što nije blokrano u tvom sjećanju.

Znam da nije lako.

Nije lako... vjeruj mi... to je kao da iznova na stare ožiljke upšiem nove.

Ne znam samo zašto su mene odabrali... da li je ovo neki projekt ili šta već.

Ali igrati se nečjim sjećanjima... zarad ideje nekog uma je ambicija jedne osobe.

Mi smo figure na šahovskom polju.

Obećavam ti da ću sve saznati... pomoći ću ti da se vratiš svom domu.

Već sutra krećem u novu potragu saznaću gdje se nalazi taj čovjek za kog ti i ja vjerujemo da stoji iza cijele priče. Ono što još ne znamo je razlog zbog kog smo postavljeni u igru.

Sad bi trebali na spavanje... inače ćemo budni zoru dočekati.

Spremio sam ti krevet... ja ću spavati ovdje u dnevnoj sobi...

Obukla je moju pidžamu... bila je smješna jer je bila nekoliko brojeva veća... dugi rukavi sakrili su njene nježne ruke i dlanove... duge nogavice skrivale su njena mala stopala...

A ispod su izvirivale moje kućne papuče veće za bar pet brojeva...

Kako je samo slatka bila...

Ličila je na djevojčicu... koja je odrasla za tih nekoliko dana jer, je život tako htio.

Spavaj sad... Laku noć Bada.

Laku noć prijatelju kom još ne znam ime...

Laku noć...  

I da zovem se... Marin.

Imaš neobično ime...

Znam... 

Zaspala je... mjesec je krišom provirivao iza zavjese da obasja njeno lice.

Vješto je otkrivao sve ono što mom oku bi skriveno... na njenom čelu koje je skrivala dugim šiškama bilo je nešto napisano... rekao bih kanom... na nekom nepoznatmo jeziku...

Stajao je jedno vrijeme i gledao tu ljepotu koju je donijela jedna kišna noć... noć koja će ostati u njegovom sjećanju. 

Ugasio je svijetlo i krenuo niz hodnik ka dnevnoj sobi.

Sutra je novo jutro i novi dan... još jedan dan smo bliže da saznamo ko je Bada i da pronađemo biser u školjki njenog sjećanja...

Nastaviće se...

Autor teksta: Milena Vujinović

Dragi prijatelji ovo je drugio dio priče: Školjka sam koja biser krije

Do sljedećeg nastavka: Veliki pozdrav.

Slika je preuzeta sa sajta: Unsplash