U tim skrivenim očima...
Bada... spavaš li...
To više ni sama ne znam. Ni šta je stvarnost... ni šta je san.
Gdje su uopšte granice između te dvije ravnoteže unutar nas ljudi.
Jesi li uspio pronaći čovjeka sa slike?
Jesam...
Pričao sam s' tim čovjekom saznao sam nešto... nešto što će promjeniti tvoj život.
Kad te vidio na audiciji za ples nije mogao vjerovati jer, si ga posjetila na ženu koju i danas voli.
On poznaje moju majku?
Da... njih dvoje su se zavoljeli... ona je jedan od najvećih talenta koje je vidio.
Rekao mi je da je plesala nevjerovatno a, kad je vidio kako ti plešeš znao je da si dijete njegove voljene.
Bada... on je tvoj otac.
Ne... stani to ne može nikako biti.
Bada, ti se ne sjećaš gotovo ničeg.
Znam, ali ne može neko svoja sjećanja... staviti u moja.
I doći samo tako u moj život i reći da je moj otac.
Slušaj me... (stavio je svoje dlanove na njene obraze i gledao u dva oka... dva badema.)
Tvoja majka je otišla prije 8. godina... i ostavila te. Ti si blokirala sva sjećanja od tog trenutka.
Prije 88. dana bila je audicija za plesače. Te večeri ti si nestala... i nema tragova o tebi...
Pojavila si se u mom umu... vodila moje ruke da crtaju po papiru olovkom tvoj lik.
Gotovo da su tvoje usne na crtežima govorile riječi... sve sam mislio da si samo lik mojih stripova.
Mi umjetnici odveć smo ljudima čudaci... pa sam sebe prozvah čudakom.
A kišna noć te je dovela meni. Kad sam otvorio vrata... upitah sebe jesam li otvorio korice stripa i ušetao se među listove i stranice... da nisam možda i sam nacrtan...
Nakon razgovora sa čovjekom shvatio sam da si stvarna kao kapi kiše one noći...
kao sunce koje je jutros izašlo.
Jednom sam napisao: Znam da dolaziš ti... ona koju čekam... a, nekako znam da smo se već sreli.
Neću zamišljati susret s' tobom neka se sam zamisli. Neću pisati redove koji će biti tragovi do tebe.
Vidiš nisam te pisao... ali sam te crtao...
Ostavio sam taj papir u ladici i čitao bih ga s' vremena na vrijeme.
Onda si došla ti... da me vratiš meni... jer, sam nisam umio... a, došla si baš meni da ti pomognem...
da saznaš ko si.
Bada... trebali bi otići do ulice badema... spremio sam nam doručak i skuhao ti kafu.
Onako kako ti voliš...
Te minute za stolom su bile dani... bez riječi... njen pogled koji je odlutao negdje izvan ovog prostora... jer, postalo je tijesno u koži... kad je saznala da je ostavljena... da ima oca... da je blokirala sjećanja.
Za nju tako snažnu izvana, a, nježnu unutar njenog bića bio je to vrtlog u kom se našla...
Tog trenutka akd je izašla iz mog doma... osjetio sam da i dom želi da ostane... jednako kao što sam i sam želio. Opet... znao sam da djevojka poput nje ne može ostati... zato jer, ja tako želim.
Krenuli smo iz mog doma... Držao sam njenu rukom svojom rukom.
Rekla mi je... samo me nemoj pustiti...
Uz tebe sam... neću te pustiti.
Ona je bila toliko svoja da sam na trenutke mislio kako će ona biti ta koja će pustiti moju ruku i opet nestati kao one noći i ostaviti me da njeno lice gledam kroz skice...
Opirala se tome da je drugi oblikuju prema svojim željama, da joj mjenjaju život... nigdje se nije uklapala... a, dah je dobrote... odraz istinske ljepote.
Ljepa kao bademov cvijet... ona je jedan poseban svijet... a, u taj svijet nije puštala ljude.
U njoj sam vidio snagu koju rijetko čovjek može vidjeti.
Njeni koraci su vodili moje, znala je ona da će doći do promjene kad stignemo kod bademovog drveta. O, znala je ona, više nego što sam mogao i zamisliti... iza tog blokiranog sjećanja čuvala je sve ono što je čini nježnom...
Kad smo stigli u ulicu prišla je bademovom drvetu... Plodovi badema već bijahu stigli.
Na granama drveta bili su svi crteži koje sam slikao danima za nju. Visili su o nitima konca...
Vjetar ih je nosio čas ljevo... čas desno... ona na crtežima... ona u mislima... ona pored mene.
Nešto divlje i slobodno ima u njoj... privlačila me je misterija koja je bila u njoj... u tim skrivenim očima ispod pramenova kose.
Ponovo je rođena na mojim papirima... kako da je pustim sad kad sam je pronašao...
A vratila mi je moj život u moje ruke... znam da me gledala kao prijatelja... nije me mogla voljeti.
Te granice je odavno već postavila... prihvatio sam ih... ali lomio sam se u sebi...
Bilo mi je na usnama da joj sve kažem... pa šta bude biće... opet zaustavio bih se...
jer, bi ona otišla kad bi čula te riječi. Šta sam mogao nego da je gledam... očima punim ljubavi...
ljubavi koja će ostati u meni...
Znam da će ljudi koji budu čitali ovu legendu o djevojci Badi reći... zašto joj nisam rekao šta osjećam.
Zato jer, one žene koje su poput školjke a, njihovu ljepotu vidite i bez da školjku otvorite... svoje i slobodne... ako ih povrijedite one odlaze... to nisam želio.
Njen biser bila je njena divlja priroda... a, tako pitoma duša....
Uzela je dvije sjemenke badema i stavila ih na moje dlanove...
Marine, prijatelju moj... posij ove sjemenke badema.
Kroz neko vrijeme iz njih će izrasti dva stabla.
Prati dok rastu i jednog dana vidjećeš nešto posebno kad budeš prošao ovom ulicom.
Posijali smo zajedno sjemenke... Onda je ona uzela mene za ruku i išli smo od crteža do crteža...
Svaki je dotaknula svojom rukom i rekla... ovako osjetim tvoju dušu...
tvoje poteze olovkom... tvoje misli dok si me crtao.
O, kako sam samo želio da joj priđem da mojim usnama dotaknem njene... i da tako postojim u tim zajedničkim trenucima... u fluidima naših bića... fuziji dodira.
Njeni dugi umjetnički prsti dotaknuli su moje lice... rekla je čuvaj se...
Znao sam da treba ići...
Dođi da te prijatelj zagrli...
Zagrlio sam je... nikad sretniji nisam bio nego u tom trenutku.
Prijatelju reci onom čovjeku... mom ocu... da ga razumijem... kao i moju majku...
Ja sam ćerka mog oca... ja sam dijete svoje majke... oni su dio mene...
Sad kad ih razumijem... razumijem sebe... znam ko sam... moja blokirana sjećanja... sklananju maglovite odraze... u misli mi dolaze sva ona jutra... dani... noći... dugi 8. godina...
Zahvalna sam ti na pomoći...
Ne... Bada, hvala tebi...
Plesala je tom ulicom... sunce je plesalo sa njom... plesala su stabla badema... moja duša je plesala... u mojim očima suze su htjele izaći na slobodu... ipak... poslao sam osmijeh da je prati na stazama života...
Izrasla su dva stabla badema... Jedna grana njenog badema... spojila se s drugom granom mog badema... uviše se jedna oko druge... i tako stvoriše oblik srca...
Gledali su ljudi to čudo koje se do tog trenutka nikad vidjelo nije...
Ona je znala da će nešto posebno izrasti... baš kao što je izraslo i naše prijateljstvo... kao što je izrasla moja ljubav prema njoj.
Još uvijek crtam stripove... nekad popijem kafu sa Badinim ocem... pričamo o njoj...
Rekao mi je da je jedna od najboljih plesačica na akademiji... da pleše u pozorištu... i da je... da je voljena ii voli... Bio sam sretan zbog tog divnog i čudesnog bića što mi je došlo u život.
A u isto vrijeme osjetio sam neku sjetu u sebi...
Meni nije bilo pisano po stripu da budem taj koga voli... koji je voli...
Crato bi je... znam da živi skai pokret... svaku skicu koju olovkom nacrtam na papiru... zahvalan sam toj djevojci... koja dobrotu u sebi nosi...
Danas kako legenda govori... Bada je svake godine dolazila kod dva stabla badema... ostavila bi neki znak kog bi Marin pronašao i znao bi da je to od nje.
Ostavio bi joj novi crtež... koji je visio nitima konca na dvije spojene grane.
Tako su nekako njih dvoje uvijek bili povezani... to je bila njihova kafa... njihov razgovor baš kao i one kišne noći kad mu je došla na vrata... i donijela sunce...
Kažu da je pronašao dobru djevojku i da ima veliku porodicu... ali Bada je uvijek imala posebno mejsto u njegovoj duši i srcu... on je njoj udahnuo novi život... ona je njemu vratila vjeru u ljubav.
Zaista... čudni su susreti ljudi... zato budite otvorenog srca... jer, ljudi su tu da prenesu poruke...
Recite šta vam je na usnama... mislima... osjetićete kad, kako i kome...
Ovo je završni dio priče: Školjka sam koja biser krije.
Hvala vam dragi prijatelji što ste pratili ovu priču u nastavcima.
Do sljedeće priče: Veliki pozdrav.
Slika je preuzeta sa sajta: Unsplash
Video sa YouTube-a
Reamonn: Supergirl
Primjedbe
Objavi komentar