Čudna je ta snaga u ženama

Nosila je u rukama jednu teglu... dobre riječi bi u nju stavila.

Pa ih poput svitaca pustila da lete... da donesu svijetlost ovom kutku planete.

Da prođu kroz nemirne ulice, da ljude sjete... da su još djeca koja na dlanovima čuvaju svitce.

Svoje rane bi sakrila da ih ne vide dok kroz grad ide.

Vratila bi konac tamo gdje se tkanina rastavila da hladnoća ne bi dopirala i rane dotakla.

Da ništa ne kaže oči njene govore... vidjelo se na licu njenom... da je život učinio jakom ženom.

Nježna kao zora rana... na njenim usnama istina teče.

U sebi je nosila dobrotu... u životu vidjela ljepotu... a, život je nije mazio... život je nije pazio.

Ipak... i kad korak nije lak... išla bi... udahnula bi zrak za jedan korak koji će drugi pokrenuti.

Skupila bi šake i pravila korake... 

Kao da je na svoja stopala obula sve cipele svijeta... sve torbe na ramena svoja stavila...

Od čega li je sazdana... od rana što koža ne može da izbriše urezane tragove ostaviše... 

što život... što ljudi.

Dok ona dobrim dijelima u ljudima ljubav budi.

Osmijehom druge nasmije, zagrli svijet sa svoje ruke dvije pa ugrije duše ozeble.

Niko i ne zna šta je bola njena koža proživjela... još rane zarasle nisu...

Pričaju legende, pišu agende... a, ona ne živi kako kažu da treba... već dugu i uzanu stazu bira... 

njene su ruke kao krila leptira.

Kad bi stigla u svoju sobu odvila bi rane... nove zavoje stavila i zaspala.

Nisu ožiljci ti koji bole... to je sve ono što koža duboko upije i do duše putuje... a, dušu ipak ne dotakne.

Duša čista ostane... nevina poput dječijeg osmijeha.

Letjele su lastavice... negdje oko 7h ujutro budna ih je gledala kroz prozor... letjela je s' njima...

A svako jutro još jedan ožiljak na njenim krilima ima...

Još jedan zavoj više na svoju kožu dodaje pa obuče kaput sa nekoliko džepova.

U svakom džepu ispisane poruke... jake su njene ruke.

Ispod kaputa... niko znati ne mora šta je sakrila odjeća. 

Jer, njen bol samo ona osjeća... a, tu je da pomogne ljudima.

Rekla bi jastuku da joj dozove mirnu noć i snove da je ne bude bolovi... već da spavaju... 

samo da joj krila ne diraju. Još se rane cjelivaju...

Nije ona tek tako odabrana jednog dana kad se sve promjenilo... ne, znali su da ima snagu vjetrova... 

da je iz nekih dalekih svijetova... da ta snaga u jednoj krhkoj ženi plijeni...

A željela je obična biti... sasvim obična kao i svi drugi ljudi...

Skupila je sve u svemu... bol i snagu... prašinu i tišinu... riječi sa usana... i postane nekad tako tijesno ispod kože... da kroz rane krenu sjećanja na godinu iza... godinu ispred.

I sve pomješa svoj red... eh kad pod prstima osjetiš svaki bol... znaš da si heroj u priči toj.

Nebo plamti... ljeto je... gleda kroz prozor zgrade... daleko si moj grade.

U čašu vode sipa nade pa ih popije... da se razliju po venama... čudna je ta snaga u ženama...

Jednog dana dok je dobre riječi darovala ljudima prišao je jedan mudar čovjek...

Pitao je... dijete drago što tako mlada slijediš ulice nemirnog grada.

Znam da gledaš lastavice... još nisu sigurne u svoj let... a, ti vjeruješ u svijet što naglavačke kreće se.

U tebi su svijetovi... neki novi letovi... i sve svoje ožiljke nosiš hrabro.

I kad suza iz oka ide... ljudi je ne vide... kad ljubav i dobrota iz tvoga oka sijaju... da li je ljudi prepoznaju.

Slušala je tog mudrog čovjeka... doputovao je iz daleka... piše knjige o biljkama i zvjezdama... kaže da svaka biljka pokaže čovjeku tajnu neku.... da svaka zvijezda u očima našim sniva... da ovaj svijet toliko ljepote otkriva ako znamo da volimo.

Slušala je mudre riječi... razgovor rane liječi...

Rekla je... poštovani gospodine... život Vas je doveo baš na ovaj put... zna to moj kaput i poruke u njemu zapisane... sve vaše riječi su na bijelom papiru drvenom olovkom opisane.

Nekad osjetim ljudske emocije i kad vidim čovjeka... pročitam kako se osjeća.

I tačno znam koja dobra riječ im može pomoći... pa je pustim iz tegle ove... da odleti ka tom čovjeku.

Da, dijete drago... sve znam.

Onda znate da oni koje su učili bolovi imaju empatiju prema ljudima.

Da ta vjera koja u njima tinja... bude njihov znak koji ih vodi.

I ne... oni ne staju... padnu... golim rukama se penju uz planine... traže uporište... bolovi vrište... razdiru.

Ali takve jake duše ne odustaju... one ustaju... a, vjerujte lako nije.

Znam da nije lako, isto sam prošao tako...

Sve mi prođemo... sami sebi dođemo... kad drugi odustanu, jer ne mogu biti uz nas.

Ostanu oni koji te vole... i kad se smiješ i kad te rane bole.

Mi sebe sami bodrimo... sami bitke vodimo, a nisu to bitke... sve su to lekcije... detekcije.

Opažamo pojave... kad nam srce i duša dojave... izdvajamo signale... 

U tim signalima čestice postoje... u jedno se spoje... u nama se nekad sve boji... osjetimo strah.

Nadvlada ga ona ispijena nada iz čaše što se razlije po biću... i sve smo bliži otkriću kako će nam svaka noć bez bolova proći. Tako se liječe ove rane moje... a da bole, bole...

U svakom bolu tražim dozvolu da izađem iz njega... da let lastavica jutrom gledam.

Ne dam... da te urezane neravnine osim ljubavi u meni nose neke druge rime...

Ne... ja mjenjam ožiljcima ime... dodirom dobrote... opraštam ljudima i tebi živote.

Opraštam jer, toliko ljubavi imam u sebi da ne mogu zamjeriti živote tebi...

Niko nije kriv... niti može biti... ožiljke ne treba skriti od sebe... jer ja živote volim tebe.

Slušao je mudar čovjek njene riječi... i shvatio da zaista riječ sa njenih usana lječi...

Ostani ono što tvoje biće u tebi tka... ostani jaka žena... i za nevrijeme i za vrijeme.

Za ovaj svijet pusti poput lastavica i ponekog svitca da tvoja dobrota leti... rijetki će kao ti svijet očima ljubavi vidjeti.

Pružila je jednu ruku tom gospodinu... a, drugom rukom iz tegle izvadila riječ dobrote.

Izvolite... ponesite sa sobom riječ ovu...

Bila je to riječ... milosrđe...

Hvala ti dijete...

Vidite prišli ste meni... da mi pomognete... dalje ćete putovati ova riječ nek vas prati...

Dijete moje... htio sam pomoći tebi... a, ti si više pomogla meni.

Zato se ta riječ odabrala... jer, onaj koji dobro pokazuje... kao i onaj koji dobro prima... blagoslov je svima.

Uz pozdrave čovjek dalje putuje... ona ostaje da vjeruje...

Kažu da je ona nešto kao dobra vila... ali je stvarna bila...

Kažu da je heroj iz neke bajke... ali ona čini stvarne korake...

I još kažu da u njenim očima svemir stanuje... a, ona na planeti Zemlji putuje...

U ljubav vjeruje... rane svoje zaliječila je... 

i odlučila je... misija je njena da bude ona žena što dobro drugima dariva...

Jer ne znamo mi baš kako se neko osjeća preko puta nas što sjedi... s' druge strane ekrana... iza prozora kuće ili stana... Ne znamo mi količnu sreća ni rana... ni lakoću i težinu dana...

Ne znamo to... ali jedno znamo... dobrotu, dobrotom uvećamo...

zato čuvajmo svijet u kom putujemo... čuvajamo one koje znamo i ne znamo... jer smo vezani i povezani kao što su to noći i dani...

Znajte gdje god da ste... čak iako jeste... ipak niste sami...

Još je tamo i dobrotu dijeli... voli život i ljude... živi ljubav bezuslovno... i svoja je... jednostavno svoja... 

Kad idete kroz ulice i vidite čovjeku lice sjetite se priče ove... možda budete sreli djevojku koja dobrotu

dijeli... a vi isto tako nastavite trag dobrote ostavite.

Autor teksta: Milena Vujinović

Do sljedeće priče dragi prijatelji: Veliki pozdrav... i da znate svu snagu svijeta u sebi imate... 

Slika preuzeta sa sajta: Unsplash