Škrinja, švelja i špajz

Znaš ti jednako kao što i sama znam... ne znaš ti jednako kao što ni sama ne znam. Učimo svaki dan kad jutrom otvorimo oči. Kad snovi ostanu tamo gdje se sretnu svaku noć sa nama. Kad stvarne slike ugledamo kad onako od oka u dušu svoju pogledamo. Znaš onaj pogled kroz prozore i vidiš ljude kako idu ulicama, miris kave (u mom slučaju kakaa) i još jedan dan poslan ljudima da teče. A dan počinje kad otvorimo vrata i stopama krenemo uobičajenim rutama u kaputima jeseni.  Ne čini se meni nego stvarno tako biva da čovjek sam od sebe osjećanja skriva. Zamota u neke svežnjeve pa na ramena stavi ono što nije u srcu, nije u mislima i  nije u glavi. Želi da zaboravi da izbriše ono što se iznova samo piše. Kako bi voljeli da sat spava da ga san još nekoliko minuta zadrži pa da nam jastuk još poneku priču čuje da sa nama kao kiša dobuje. Jesmo li odaslali u daljine iskrene riječi ili ih ne umijemo reći? Iza maski oči skrivene čuvaju tajne nikom otkrivene.  Uzima strah veliki zamah da...

Pronašla sam ga tog hladnog jesenjeg jutra kako spava na ulici.  Imao je staru jaknu na sebi, cipele koje su bile veće bar za dva broja. Otvorio je oči... u tim očima sam vidjela rub svih snaga i njega kako stoji na tom rubu spreman da se pusti. Prilazim njegove usne su ispucale od žeđi, lice su vjetrovi učinili izrezbarenim.  Njegove šake su zamotane zavojem od stare majice... obe šake privijene uz grudi. Kao da tako manje bole i da će bol samo spakovati kofere i otići. Prilazim mu i odmotavam zavoje.  Suze se otimaju bolu i krenule bi iz očiju niz lice. Stisnuo je vilicu i drhti.  Boli te... proći će... treba vremena ali proći će. Čistim mu rane na dlanovima i zavijam ih. Jak si ti, jači nego što možeš i zamisliti. Sjedam pored njega iz torbe vadim flašu vode.  Na flaši piše poruka: Neka srce bude tvoja zvijezda vodilja.  Jedan sendvič se našao tog jutra u torbi.  Stavljam u njegove ranjive dlanove i kažem popij vode i pojedi bar malo da imaš snage....

Slušam taktove prirode, izvan pustopoljine i botaničke bašte.  Kreativni gremlini u mojoj glavi ne spavaju, budni su i stalno smišljaju nove ideje. Čuje se moj glas preko frekvencije putuje do ljudi.  Znam neki su sami, prepušteni sebi i novom svijetu. Odveć smo naučili da zakrpimo sve uzmemo u ruke ostatke konca neka stoji u džepu da nas sjeti.  Kotrljamo dane u onim rijetkim satima kad svane, a onda mrak opet nastane.  Kaput je dobro on razašiva sve ono što ruka ušiva.  Pravi raspored časova mojim mislima, postavlja ih u klupe da sjede na stolici koliko traje jedan čas.  Kad zazvoni za kraj časa misli jure hodnicima koji ne postoje ali još u sjećanju stoje.  Nekoliko fenjera u zgradi govori da ljudi nisu zaspali. Ovo traje tri godine, a ne nazire se rješenje. Ostati zatvoren u botaničkoj bašti ne može biti riješenje.  Učitelj već mjesec dana nije dolazio, povukao se u planinu.  Tamo je inače odlazio prije svega, ali bi se kroz nekoliko dana...

Pričam priče onako kako umjetnik pronađe u džepu starog kaputa poneku zapisanu ceduljicu.  Ono parče papira što je naškrabao dok je sjedio pored prozora i gledao buđenje novog dana. Misli koje su se same zapisivale i koristile olovku kao detektora duše. Gledam na sat ako mislim stići prije nego u okrugu primjete da me nema... vrijeme je da krenem.  Ustajem, hodam na vrhovima prstiju, skoro sigurna da je utonuo u san.  Ne možeš tako lako pobjeći samo mi potvrđuješ da nešto skrivaš.  Još malo će sati svijetla, a trebam potražiti hranu.  Dođi.. sjedi ovdje... imam nešto hrane. A neka hvala... radije ću sama potražiti hranu. Onda idem s' tobom. Ne, nema potrebe za tim. Rekao bih da ima. Iako dobro skrivaš svoje vještine, prepoznao bih sistem učitelja uvijek. Gledaš me začuđeno... znam ga, bio sam jedan od boljih učenika.  Reci mi zove li još uvijek učenike fotonima.  Da, tako zove svoje učenike.  Dobro to smo riješili a, sad nastavi s' pričom tamo gdj...