Živahni duh i blaga priroda su kao vatra i voda

Slušam taktove prirode, izvan pustopoljine i botaničke bašte. 

Kreativni gremlini u mojoj glavi ne spavaju, budni su i stalno smišljaju nove ideje.

Čuje se moj glas preko frekvencije putuje do ljudi. 

Znam neki su sami, prepušteni sebi i novom svijetu.

Odveć smo naučili da zakrpimo sve uzmemo u ruke ostatke konca neka stoji u džepu da nas sjeti. 

Kotrljamo dane u onim rijetkim satima kad svane, a onda mrak opet nastane. 

Kaput je dobro on razašiva sve ono što ruka ušiva. 

Pravi raspored časova mojim mislima, postavlja ih u klupe da sjede na stolici koliko traje jedan čas. 

Kad zazvoni za kraj časa misli jure hodnicima koji ne postoje ali još u sjećanju stoje. 

Nekoliko fenjera u zgradi govori da ljudi nisu zaspali. Ovo traje tri godine, a ne nazire se rješenje.

Ostati zatvoren u botaničkoj bašti ne može biti riješenje. 

Učitelj već mjesec dana nije dolazio, povukao se u planinu. 

Tamo je inače odlazio prije svega, ali bi se kroz nekoliko dana vratio. 

Moje biće govori da nešto trebamo mjenjati, nosilac svjetlosti je samo ideja, mi smo tu da bi pomogli ljudima. 

Ta misao... a biće da je svemir pisao... u meni probudi onu nadu što tinja poput vatre. 

Uzimam svoju torbu, pakujem stvari i izlazim izvan staklenog svijeta, gledam krošnje olistalog drveta čuvam tu sliku u mom umu. 

Rog je uz mene, kad dođem do granice pozvaću školskog, javiće se, znam da će se javiti...

Trebam pomoći ljudima izvan okruga, ovdje su ljudi sigurni, umjetnik u meni traži slobodu.

Živahni duh i blaga priroda su kao vatra i voda. U meni oboje jedno drugo uključuje i isključuje. 

Peridot nosim u jednom od džepova mog kaputa. On sve o meni zna... čak i više nego što sama o sebi znam.

Nekad se umorim, čovjek sam... koža diše, venama teče svaki dio mene prije i mene sad.

Znam da sam svojeglava, da upornost koju imam izdržava sve. 

Maske ne nosim, nosim ovu kožu na mom licu jedini sloj koji otkriva sve. 

Neka vas ne čudi ljudi što ću stajati sasvim sama u maglama pustopoljine, što ću ići kroz mrak, uporedo sa vjetrovima dok prašina ide u oči. Rukama ću obrisati prašinu što po licu crta znakove, nosiću svjetlost dok mrak ne nestane, čekati da se dan i noć u istim razmacima vrate. 

Staviću na nevidljive stolove vidljive karte. Izvući ću konce iz kaputa taman razašila sve šavove ali neću odustati. Učitelj je to trebao znati, jer isuviše sam izvan zidova i table sa pravilima da bi ostala u staklenom svijetu. Ispod dlanova pustiću svjetlost da ide kroz noć u ovoj noći odlučila sam krenuti i ne mislim stati jer su sati mraka... samo mi treba onog nekadašnjeg svijeta... onog zraka koji dišem. 

Onih planina koje su snjegom prekrivene i da se sjetim one mene iz tog vremena. 

Treba mi taj osjećaj koji se sadašnjim povezuje čovjek ide istim koracima  kad izuje cipele i kad ih obuje. Tako je prošlo vrijeme u ovo došlo i mene našlo. Dahom ću odagnati prašinu, sunce će izaći kroz tminu. Idem nosim radost ovom svijetu što je zaboravio na ljude koji su negdje sami, koji gledaju u svaku kap kiše. Idem dok prašina oko mene po izlozima piše. Ostavljene stvari sve je zastalo a još je tu... nije nestalo. Čujem samo vjetar i gledam listove kako ulicama umjesto ljudi prolaze. 

Zarobljeno je sve u vremenu od prije tri godine. Nema straha u meni ima samo ona misao kreni. Dolazim do granica između botaničke bašte i pustopoljine uzimam rog i njime pozivam školskog. P

o proračunu stići će kroz tri sata. Sjedam kod velike kapije iz daljine čuje se pjesma od Green Day... Bulevar slomljenih snova.

 Na svoje dlanove što svijetlost imaju stavljam slomljene snove spojiću ih.

Prolaze minuti... otkucava treći sat i vidim siluetu kako se približava kapiji. 

Školski.. čuo je rog, nismo se vidjeli tri mjeseca. Prilazi mi vidno iscrpljen, ne pitam ništa odveć mi je jasno da pustoš ostavlja tragove na čovjeku. Rijetko se ljudi tamo mogu sresti.

Školska... vidim da si srušila zidove govorim figurativno. 

Preoblikovala si misli kojim su te učili. 

Znaš pomalo si apstraktna u tome i jeste čar tvoje ličnosti. 

Zato im nisi bila jasna, nepojmljiva si ti za njih. 

Ti svijet doživljavaš emocionalno... uz to si empata. Drago mi je da si odlučila otići iz okruga.

Ti pripadaš samo sebi ne voliš da te stave u svijet pisanih pravila. 

Poštuješ ih ali... sloboda ti je neprocjenjiva. 

Volim ljude poput tebe... ti mali nosiocu svjetlosti. 

Nisam nosilac svjetlosti...

Ali jesi... vjeruj mi. Meni si je donijela one večeri. 

Sve ovo što ti govorim govorim ti na prijateljski način.

Naravno... drugačije i ne mislim.

U tebi školska postoje vatra i voda često se udruže... nekad ti nije lako pomiriti ta dva elementa.

Zasad dobro balansiraš. 

To isto mogu reći za tebe školski... pričali su priče o tebi baš kao što si rekao. 

Slušala sam šta govore, vraćala film unazad i pustila u umu naše razgovore. 

Ima poneka istina o tebi... ali si ti mnogo više od onog što o tebi govore i što o tebi piše.

Hvala školska što mi vjeruješ. I da mi ne vjeruješ tom ništa ne bih mogao.

Od mene ćeš uvijek sa mojih usana čuti iskrenost. Zato nisam opstao tamo... previše me sve gušilo u grudima i onda vidiš da nisam onaj koji može ostati dugo na jednom mjestu sa takvim ljudima.

Shvatam te negdje sam i sama takva.

Šta će se dogoditi sa granicom pustopoljine i okruga?

Ti i ja ćemo školska skloniti kapiju i otvoriti prolaz ljudima. 

Jer, ove dvije nove zemlje jedna bez druge ne mogu opstati. 

Oni će kroz neko vrijeme shvatiti da smo to uradili ti i ja. 

Pustićemo da sami vide da ovako više ne može i ne ide.

Mi ćemo hodati do najdaljih daljina ako treba da pronađemo ljude i vratimo dan i noć u njihovo vrijeme. Jesi spremna da budeš gladna i žedna, da negdje poželiš odustati a znaš da to ne dolazi u obzir? Da spavaš na kiši, da snjegovi i mrazevi stvaraju otpor našim koracima... da sunce za vrijeme koje provede na nebu grije svom snagom.

Spremna sam.

Jesi sigurna?

Sigurnija nego ikad.

Neće biti nimalo lako, bićeš toliko umorna da ćeš cipele moliti da stanu, čak nećemo ni spavati jer prolazićemo divljinu, a zvjeri ne spavaju.

Znam da neće biti lako.

Ja sam već odavno ojačao... ti imaš snagu ali si bila zaštićena i tvoja koža nije baš otporna na sve ono što je danas priroda.

Ne brini za mene... ipak sam ona koja je odabrala peridot... spremna sam na surovu prirodu na misteriju pred nama.

Dobro... koliko je mirne vode u tebi, tolike su vatre nade jače.

Uzeli smo svoje rance stavili ih na ramena i krenuli... 

Iz njegovog starog vokmena čula se pjesma... Bulevar slomljenih snova.

Proći ćemo kroz bulevare... kroz staze od kamena jedno drugom nasloniti glavu na ramena jer tamo gdje ćemo spavati nema jastuka. Nema tople deke da se pokriješ, ni hrane i vode za stolom... već ono što nam dobri ljudi budu dali kao dar ili što pronađemo sami. 

Učitelj je znao da ću otići iz okruga čula sam kasnije od jednog prolaznika da se vratio u okrug. 

Znao je da ćemo se školski i ja sresti. Kao da je to negdje planirao. 

Ova dva fotona kako nas je zvao su dvoje ljudi koji putuju i sastavljaju snove. 

Kažu da se pustopoljina spojila sa okrugom iz botaničke bašte i da tamo gdje je bila prašina raste trava... a, tamo gdje raste trava dođoše tragovi prašine i više kiše.

Ljudi vidješe da su sami mrak dozvali a svijetlo sakrili. Jesmo li nešto naučili... naučila nas je priroda i nosilac svjetlosti djevojka iz koje tinja vatra i voda i jedan čovjek otuđen od svih...

Putuju njih dvoje i prolaze baš sve ono što su znali kad su na put krenuli... ta vjera koja ih vodi... daje krila pticama... daje krila slobodi. Vrati se dan i noć isto vrijeme podjeliše i novi svijet leti opet.... leti svojim krilima zahvaljujući dobrim ljudima... njih dvoje prelaze put i sreću ljude... mjenjaju kutke svijeta. Postoje ljudi koji su svijetlost drugim ljudima... ne mogu se često sresti... ali ćete ih prepoznati... tako što im duša dobrotu kroz oči odašilje. 

Ovo je završni dio priče: Stanica snova ispod šešira

Autor teksta: Milena Vujinović

Slika preuzeta sa sajta: Unsplash