Ptice se vjetru odupru krilima

Pronašla sam ga tog hladnog jesenjeg jutra kako spava na ulici. 

Imao je staru jaknu na sebi, cipele koje su bile veće bar za dva broja.

Otvorio je oči... u tim očima sam vidjela rub svih snaga i njega kako stoji na tom rubu spreman da se pusti. Prilazim njegove usne su ispucale od žeđi, lice su vjetrovi učinili izrezbarenim. 

Njegove šake su zamotane zavojem od stare majice... obe šake privijene uz grudi.

Kao da tako manje bole i da će bol samo spakovati kofere i otići.

Prilazim mu i odmotavam zavoje. 

Suze se otimaju bolu i krenule bi iz očiju niz lice. Stisnuo je vilicu i drhti. 

Boli te... proći će... treba vremena ali proći će.

Čistim mu rane na dlanovima i zavijam ih. Jak si ti, jači nego što možeš i zamisliti.

Sjedam pored njega iz torbe vadim flašu vode. 

Na flaši piše poruka: Neka srce bude tvoja zvijezda vodilja. 

Jedan sendvič se našao tog jutra u torbi. 

Stavljam u njegove ranjive dlanove i kažem popij vode i pojedi bar malo da imaš snage. 

Ćuti... gleda me očima kao da se dijete u njemu probudilo iz godina gdje je strah bio svakodnevica njegovog djetinjstva. Nema snage da govori... gledam kako ljudi idu pored nas, a pored njih se život događa. Sjedim na parčetu kartona, on ispija vodu do posljednje kapi i jede sendvič. 

Danima nije jeo... iscrpljen je i neispavan. 

Nema mirnog sna pod vedrim nebom, uvijek je jedno oko budno, dok drugo spava.

Odrazi prošlih dana izlaze na površinu, a kad prošli dani posjete sadašnje

riječi se vrte kao zvrk i nikako da stanu tamo gdje trebaju biti. 

Pogledao me i jedva čujnim glasom rekao... hvala. Pružila sam mu ruke da ustane. 

Nisi ti jaka toliko da možeš podići ne samo mene već sve moje terete koje nosim. 

Težak sam kofer za nositi. Samo se ti osloni na mene i ne brini.

Tebi sam tek oslonac da ustaneš ti ćeš sam svojim nogama ići pored mene.

Izvinite što sam direktan ali ko ste Vi?

To ko sam ja nije važno, važno je da tebi bude bolje.

Meni da bude bolje... ovo lice koje gledaš odavno je reklo da nema volje.

Ustani polako idemo u jednu šetnju... vodim te put tvoga doma.

Vidite me prvi put u životu, kako znate gdje živim... gdje sam živio.

Samo vjeruj. Tvoj dom ti nedostaje koliko god da si bio u pravu što si otišao onog jutra.

Ptice se vjetru odupru krilma čime da se odupre čovjek u ovim vremenima. 

Tu sam misao zapisala kad sam te vidjela kako spavaš na kartonu. Iznad tebe letjela je ptica.

Krenuli smo niz ulicu koja mu je bila dom... njegovo utočište od svega što je ostavio.

Vratimo se u tvoj dom, znam da ti se tamo ne ide i da se očima sva sjećanja u zidovima vide.

Ključ je na istom mjestu gdje si ga ostavio kad si odlazio. 

Otključaj vrata... kiša samo što nije počela.

Diši... sjećanje se reflektuje kroz poznate predmete. 

Sve je ostalo onako kako si ostavio onog jutra kad si zatvorio vrata i rekao da ideš. 

Vraćam te u taj trenutak. Nemoj molim te da me vratiš tamo gdje svi tereti čekaju da ih nose moja pleća odveć mi je teška ova vreća koju imam. 

Ti si već u tom danu... sjediš u fotelji i pitaš se u svoja četiri zida ima li neko uvida u sve to što prolaziš. Osjeća li neko svaku tvoju noć bez sna da li neko zna bol koja razdire i prodire kroz pore tvoje kože... kažeš sam sebi ovo srce može... može sastaviti polomljene dijelove i spakovati u kofere čežnje. 

Neke su priče neizbježne i same pozovu olovku da bude svjedok ispisanim riječima... gledam ga vidim mu suze u očima.

Kad ide svi su tu, kad ne ide ljudi te ne vide. Nikog nema da te zagrli. 

Pogledaj kišne kapi padaju niz prozore. Stvaraju ilustraciju ti živiš jednu te istu situaciju.

Izlaziš vani jesenje su kiše spetembar ih piše. Poneku kap uhvatiš na dlanove i pitaš se hoće li stati ili stati kiša neće. Voz u 12h i 55min za muzej sreće kreće, ti si u kupeu br: 5...

Uzdišeš i provlačiš šake kroz kosu toneš u dubinu svojih misli, na papiru precrtavaš ispisane redove. Pocjepana sjećanja, imaginarna osjećanja slažeš kao odjeću u ladice sjećanja. 

Ostavljaš ih iza sebe sve one elastične spojeve pritisne i zategne sjećanje. 

Ti čekaš da prestane djelovanje i onda šteluješ emocije što su ti ostale ali i dalje lupkaju kapi kiše od oluke. Niti si sat... niti igračka... čovjek si.

Kad  odjeću obučeš na tijelo koža se odupire svemu što joj ne dozvoljava da diše. 

Odvajaju se šavovi jesu li osjećaji unutar tebe tvoji kakvi su to slojevi i spojevi ispod njih jedan uzvičnik... jedno ptanje i tri tačke ostavljene da dopišeš sve što sojećaš i dišeš.

Sam... potpuno sam sjediš na fotelji za jedan korak bliže želji da izađeš i jednostavno odeš od samog sebe. Samo što se od sebe ne može otići koliko god da trčiš sebe ćeš opet stići i u korak sa samim sobom ići. Otišao si, ali ne od sebe... otišao si od zidova, obećanja koja čekaju svoj red da se ispune, otišao si od ljudi koji nisu bili iskreni. Pustio si sve i upisao rane na dlanove. 

Niko nije krenuo za tobom ostao si sam sa sobom. 

Ne razumiju ljudi nekad ni sami sebe zato ne brini što ne razumiju tebe.

Duge su to noći zapisane u samoći, otimaš im poneku minutu da bi duže trajale i prekrojile bar neko odijelo. Kako da se odijela prekroje kad ljudi skroje sve ono što nisi a oni zapišu kao tvoje.

Pogledaj sve prostorije čuješ li tvoj glas kako se smije, viidš li sebe u jednom kutku sobe gdje kao uplašeno dijete vidaš rane svoje. 

Vidim, ali zašto me vraćaš u te dane koje sam ostavio ovdje ni glad ni žeđ nisu teški toliko koliko to da dišem slobodno. Ostavili su te kao dijete i otišli, znam da si odrastao u domu.

Kako ti sve to možeš znati?

Nije važno kako znam... važno je da nisi sam.

Ali jesam sam gdje su ni danas ne znam. 

Ne pitam se više zašto su otišli... nisu se dovoljno voljeli... tako ni mene nisu mogli voljeti. 

Ne mogu mjenjati njhove odluke mogu samo zalječiti moje dlanove i biti drugačiji od njih.

Iako znaš sve njihovo u sebi nosim. Raširim ruke kao da imam krila i letim dok piri jugovina.

Ona kiše najavi ne zaboravi. Sve što sam ostavio iza sebe to sa sobom nosim samo što vani dišem, ne bole ove rane toliko stari su to stanari. Nešto od žuljeva dok skupljam stari otpad, nešto od ljudi.

Ravnoteža je to drugarice. I ovo moje izrezbareno lice i puste ulice... i moje srce što je zvjezda vodilja.

Živim ti ja sve to zbilja. 

Hrabar si.

Ne, nisam hrabar... kažu mi da sam dobar mladić... a, samo sam jednostavan.

Ne bih rekla da si jednostavan... ti si rijetkost u ovom svijetu.

Nekog bi te rane boljele i potonuo bi s brodovima što kroz pukotine vodu pustiše.

Ti vjeruješ jače i više.

Nasmijao se... zabilježila sam taj trenutak u vremenu vidjela mrve sreće u kapima kiše i njegovom pogledu.

Jednog dana na vrata mi je došao mladić... nosio je ručne radove i 

prodavao ih da bi pomogao djeci u domu. Tad kod sebe nisam imala novaca i on mi je poklonio jedan rad s' osmijehom na licu. Zapamtila sam taj osmijeh.

Rekao mi je poklanjam ti ovaj rad samo ostani uvijek tako nasmijana.

Sad kad sam vidjela tvoj osmijeh reći ću ti... ostani uvijek tako nasmijan.

Čekaj mladić koji je prodavao ručne radove izrađene od drveta?

Da... baš tako izrađene od drveta i to vjerujem da je on radio.

Gledao je prema meni... i pokazao svoje dlanove.

Taj mladić... taj mladić bio sam ja.

Znam da si bio ti. Kad sam vidjela tvoj osmijeh prepoznala sam te.

Kako si znala da me pronađeš... jesi me tražila?

Prošle su godine... sačuvala sam osmijeh kroz svo vrijeme i pitala sam se nekad gdje je taj mladić koji me u svim ne baš lakim trenucima posjetio da ostanem uvijek nasmijana.

I onda nas je život sreo. Kad sam te vidjela kako ležiš na kartonu suze su mi krenule... nisam znala da si to ti? Te tvoje rane dušu diraju, i kad sam ih zavijala osjetila sam bol koju proživljavaš.

I znala sam da negdje duboko unutar tebe postoji priča koja se rijetkima priča.

Svi ljudi svoje priče koje liče, ali su različite.

Život je znao da putanje naših koraka dovede do iste ulice.

Znao je... život uvijek zna... nešto je ipak i do čovjeka.

Ne brinem ja za tebe... jak si ti... nesalomiv... div dobre duše.

Znaš vjerujem da je dobro dijelo koje si ti učino za mene napravilo krugove da me dovede do tebe.

Kiša je prestala i vrijeme je da idem polako.

Ideš... ostani bar na čaju.

Biće vremena za čajeve i za razgovore... moje srce je zvijezda vodilja... i ono osjeti kad neko treba pomoć na ovoj planeti... vidiš ona ptica što leti odupre se vjetru krilima... znam odgovor čime da se odupre čovjek u ovim vremenima... treba samo raišriti ruke i slušati šta srce govori.

Ti si dobro... rane će se zacijeliti same... oept si u svom domu... hrabri čovječe.

Ostaj mi dobro... vidjećemo se... kad ni sami ne bi mogli pretpostaviti... svemir će tragove uvijek ostaviti... tako se pronađu ljudi... samo sretan i zahvalan budi.

Čudno je zar ne... kad neko osjeti sve dobro u tebi i postane utočište tvoje... kad se dobra dijela sa dobrim dijelima spoje.

Autor teksta: Milena Vujinović

Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi prijatelji... budite sretni i zahvalni.

Slika preuzeta sa sajta: Unsplash