Nosim svijetlost na dlanovima, smijeh na usnama

Pričam priče onako kako umjetnik pronađe u džepu starog kaputa poneku zapisanu ceduljicu. 

Ono parče papira što je naškrabao dok je sjedio pored prozora i gledao buđenje novog dana.

Misli koje su se same zapisivale i koristile olovku kao detektora duše.

Gledam na sat ako mislim stići prije nego u okrugu primjete da me nema... vrijeme je da krenem. 

Ustajem, hodam na vrhovima prstiju, skoro sigurna da je utonuo u san. 

Ne možeš tako lako pobjeći samo mi potvrđuješ da nešto skrivaš. 

Još malo će sati svijetla, a trebam potražiti hranu. 

Dođi.. sjedi ovdje... imam nešto hrane.

A neka hvala... radije ću sama potražiti hranu.

Onda idem s' tobom.

Ne, nema potrebe za tim.

Rekao bih da ima. Iako dobro skrivaš svoje vještine, prepoznao bih sistem učitelja uvijek.

Gledaš me začuđeno... znam ga, bio sam jedan od boljih učenika. 

Reci mi zove li još uvijek učenike fotonima. 

Da, tako zove svoje učenike. 

Dobro to smo riješili a, sad nastavi s' pričom tamo gdje si stala dok si gledala kako da se iskradeš kad me uhvati san. Te tvoje namjere sam pročitao na prvu kartu koju si izvukla iz džepa.

Pričaj mi o okrugu.

Okrug je nastao prije svega što se dogodilo. Učitelj je gradio godinama botaničku baštu ne znajući da će unutar nje živjeti ljudi. Pripremao je za naučno-istraživački eksperiment. 

Kad je zavladala pustoš mi smo pomogli ljudima da dođu do okruga.

Ta priča o nosicima svijetlosti je još jedna od ideja učitelja zar ne.

Ne želim da me ljudi tako zovu. Rekla sam da pomažem ljudima. 

Ugradili su nam senzore ispod dlanova tako se lakše krećemo u mraku, a rijetko ko nas može primjetiti. 

Dodirom na senzor pojavi se svijetlo.

Oni nam pomažu da pronađemo signale gdje bi se ljudi mogli nalaziti. 

Znaš da nam se svijetlost rasipa u atmosferi.

Znam, zato je čuvamo što je više moguće.

Nastavi priču o mjestu gdje živiš...

Sve je od stakla, zgrada je zidana naknadno, da bi ljudi mogli imati svoje prostore gdje će spavati i boraviti u satima mraka. Vidimo nebo ali nije to kao ono nebo koje smo prije gledali. 

Prije bih znala staviti deku i zaspati pod vedrim nebom. Ujutro bih se probudila, a oko mene bile bi bubamare. Miris jutra, kapi jutarnje rose. Sve to mi nedostaje.

Sve je to u tebi ne može ti nedostajati ti živiš te dane.

Ljepo je tamo znaš, to su mala čuda prirode stavljena u staklo i mi ljudi smo čuda jer smo uspjeli da se spasimo kad je zavladao mrak. 

Evo i mene opstao sam u tom mraku, kao što vidiš od prirode su ostali samo tragovi prašine i jedna pustinja. 

Stavljam ovaj pijesak pustinje na dlanove moje i čekam da sunce izađe pa sve gledam da će iz pijeska izrasti biljka, neki cvijet, a pijesak curi kroz prste. To ti je školska drugarice tako ovdje.

Što školska... nismo bili u istom razredu.

Nismo... ali nas je učio isti učitelj, njegove metode se koliko vidim i danas ne razlikuju od onih u mom vremenu.

Dok ti i ja pričamo ovdje život se događa u ovom našem razgovoru, ovoj pustoši oko nas gdje iz prašine može nastati novi život. Tamo gdje sad spavaju djeca i ljudi u botaničkoj bašti. 

Sati se događaju kazaljke ih vode, događaju se susreti, putevi spajaju ljude. 

Ovo nebo iznad nas gleda naše korake, sluša naše riječi svijetlo i mrak... svi dišemo isti zrak. 

Plačeš li ponekad, dozvoliš li tim slanim kapima u moru duše svoje da izađu kroz oči i spute se niz to nježno lice da ga umiju ljepotom duše.

Da... pustim suze čovjek sam.

Smiješ li se, dozvoliš li tim usnama da osmijeh uljepša sate mraka da on bude svijetlost nekome kog sretneš u prolazima našeg svijeta?

Da... smijem se da i druge nasmijem.

Mudra si i smirena osoba, takvi ljudi su danas potrebni svijetu u kom živimo.

Znam da se pitaš u sebi zašto nisam u okrugu? 

Ne mogu biti dio svijeta gdje je sve određeno pravilima, gdje je osjećati zabranjeno. Sve je dobro dok se slažeš sa pisanim pravilima na tabli koju vidiš svaki put kad se otvore vrata te botaničke bašte.

Dođi da ti nešto pokažem. Sagradio sam skromni dom od stvari koje sam pronalazio po napuštenim kućama i zgradama. Nastanio sam se u ovu praznu kuću, vjeruj u njoj kao da još žive ljudi. 

Ostavio sam slike na zidovima, čak nisam pomjerao ništa, jednog dana će se možda vratiti. 

Čuvam im dom ko god ti ljudi bili.

Vjeruješ u to da će se sve vratiti u prvobitno stanje. 

U prvobitno stanje ne, jer, kad se jednom nešto promjeni, ono više nije isto. 

Tako je i sa ljudima školska.

Znam, ljudi su posebna priča. Ali školski i mi smo ljudi.

Jesmo, samo oni rijetki ljudi koje danas možeš u kapima tako rijetke kiše pronaći.

Mi sanjamo, a usuditi se sanjati dok očima gledaš 3 sata svijetlosti i 21 sat polumraka ili mraka priznaćeš da je to hrabrost.

Nego sjedi da nešto pojedeš, dug je put pred tobom.

Ti nećeš poći sa mnom?

Ne, ostajem ovdje, nekad naiđu ljudi pa im pomognem pošaljem ih u vašem pravcu.

Čudno?

Šta je čudno, to što ostajem ovdje, a druge šaljem u okrug.

Vidiš školska mnogo toga u vezi mene je čudno. Upravo ja sam pomogao učitelju oko senzora. 

Tad sam bio baš mlad pun entuzijazma da mjenjamo svijet. Kad sam vidio gdje sve vodi, samo sam se okrenuo i otišao. Kad odem ne vraćam se i stojim iza svojih riječi.

Razumijem te.

I ti si neko ko se odupire pravilima, iskradaš se dok drugi spavaju, tvoja duša traži slobodu.

Odabrala si peridot u kutiji, a to su posebni ljudi.

Kako ti to znaš?

Mnogo toga znam, iznenadila bi se.

Nisam posebna, i ja sam kao svi ljudi.

O, ali nisi draga moja, još ćeš ti učiti o sebi.

Odabrana si, a za to postoji razlog.

Zapamti ovo, ljudi su divna bića, ako to žele biti, često puta ih drugi ljudi povrijede i oni postaju ranjivi, bježe od sebe, od ljudi. 

Zato je  ovaj novi svijet koji gledamo kroz prozore ono što smo mi sami izgradili.

Šta je to sa nama ljudima?

Dobro pitanje, odgovori su razni svaki čovjek ima odgovor o sebi. 

Samo treba pogledati unutar svog bića.

Hvala ti na obroku i vodi, trebala bih krenuti.

Možda se sretnemo?

Sve je moguće školska. Učitelj nije u okrugu on je izvan grada, ako se sretnemo na granici pustoši i okruga samo puhni u ovaj rog i znaću da si ti.

Čuvaj se, i ne vjeruj svemu što kažu. Čak i o meni možeš čuti priče. 

Nisi me upoznala mnogo, ali jesi sasvim dovoljno da tvoja pametna glava zna razlučiti šta je istina, a, šta nije.

Ne govori zbogom, samo doviđenja.

Kako znaš šta sam htjela reći?

Jednostavno znam, osjećam, zato sam ovdje gdje jesam.

Odlazila sam koracima škoski je ostajao sve dalji njegova silueta se udaljavala, okretala sam se i vidjela kako me pozdravlja. Sve dok nisam zamakla iz predjela pustinje.

Čudan čovjek pomislih u sebi, a šta u ovom vremenu drugo može i biti nego čudno, tajanstveno i mistično.

Spakovah svaku njegovu riječ u memoriju i pohitah ka okrugu, svijetlost izlazi a, to znači da su ljudi već izašli u bašte.

Ulazim kroz otvor i krećem se tim stazama, imitacijama ulica i dišem zrak koji je toliko drugačiji od onog iz pustoši, pa ipak kako se tamo više osjeti sloboda nego ovdje gdje smo sigurni.

Da li smo uopšte i sigurni ovdje gdje jesmo?

Mnogo pitanja sam postavljala, i primjećivala sam sve ono o čemu mi je školski pričao.

Jedan pogled ka nebu koje je plavo ali ne kao prije.

Čujem smijeh, nasmijem se i kažem danas sam ovdje, sanjam u ovoj buri nemirnih mora.

A snove nam ne mogu uzeti ni mrak, ni pravila.... niti ljudi.

Naši snovi su samo naši... a ovo moje biće se ne plaši, ne... svaki sloj kože želi i može izaći iz zatvorenih krugova, disati i pisati... da baš tako.

Ako sam izvan zidova, jer oni tako vide, onda to znači da još ni sama nisam svjesna svoje unutrašnje snage. Čudna sam, jesam čudna sam onima koji ne vide ono što vide ljudi koji pomažu.

Nosim svijetlost, ali ne onu iz senzora već onu u srcu.

Ta svjetlost, savlada mrak...

Ne znam čuje li me neko preko radio stanice... ali govorim svaki dan u nadi da me neko čuje.

Ako slušaš ti čovječe, dijete vjerujte... sve ovo će sutra biti juče.

Šaljem signal iz okruga, ako ste sami, ako ne znate gdje krenuti, krenite srcem bilo da odete do pustopljine ili da stignete ovdje vi ćete najbolje znati koji put odabrati.

Gledam zelene površine, plavo nebo... gledam ljude i spremna sam za promjene koje osjećam i vidim.

Znam da ćemo se školski i ja sresti... uskoro... jednostavno znam.

tad će se mnoge stvari promjeniti... kad bi ljudi samo znali koliko je u njima snage... toliko toga možemo, samo kad pogledamo istinski svijet oko nas... i kad znamo svijet u nama...

Nastaviće se...

Autor teksta: Milena Vujinović

Slika preuzeta sa sajta: Unsplash