Svijetle sijalice u prozorima... a svijetli li negdje ljubav u ljudima?

Znaš ti jednako kao što i sama znam... ne znaš ti jednako kao što ni sama ne znam.

Učimo svaki dan kad jutrom otvorimo oči. Kad snovi ostanu tamo gdje se sretnu svaku noć sa nama.

Kad stvarne slike ugledamo kad onako od oka u dušu svoju pogledamo.

Znaš onaj pogled kroz prozore i vidiš ljude kako idu ulicama, miris kave (u mom slučaju kakaa) i još jedan dan poslan ljudima da teče.

A dan počinje kad otvorimo vrata i stopama krenemo uobičajenim rutama u kaputima jeseni. 

Ne čini se meni nego stvarno tako biva da čovjek sam od sebe osjećanja skriva.

Zamota u neke svežnjeve pa na ramena stavi ono što nije u srcu, nije u mislima i  nije u glavi.

Želi da zaboravi da izbriše ono što se iznova samo piše.

Kako bi voljeli da sat spava da ga san još nekoliko minuta zadrži pa da nam jastuk još poneku priču čuje da sa nama kao kiša dobuje.

Jesmo li odaslali u daljine iskrene riječi ili ih ne umijemo reći?

Iza maski oči skrivene čuvaju tajne nikom otkrivene. 

Uzima strah veliki zamah da preskoči sve prečke na atletskoj stazi života sve nam liči na kajdanku mi ljudi smo poput nota. Povislice, snizilice, sakriveno lice iza ekrana, iza dana i pred ljudima.

Oči u oči dok se gledaju iskrenost na usnama ljudi nemaju.

Koliko je samo priča u jednom čovjeku, filmovi su to život ih pisao i koliko god brisao osmijehom ono što ga boli, čovjek u samoći noći otvara zatvorena poglavlja knjige koju piše. 

Koliko je slova na tim stranicama, a tek koliko odraza duše na licima. 

Niko suze ne briše nego maramica u ruci koja zna kako se ustaje poslije pada. 

Tada kad se sam sa sobom čovjek suoči kad vidi u ogledalu svoje oči otkriva sve ono što tokom dana zaboravi, a zaboravio nije samo je ostavio sa strane jer, možda mjenja nešto nova zora kad svane.

Točkovi okreću krugove mjenjamo uglove iz kojih gledamo na svijet oko nas. 

Čuje li neko glas običnog čovjeka ili je čovjek, čovjeku postao misao daleka.

Gledamo li ljude u oči dok nam govore ili samo imamo eho riječi koji stvara neke zone dok gledaju ljudi u telefone. Listaju stranice vrijeme teče nekad ne uvide da je dan prošao i da je stiglo veče.

Da su zvijezde na nebu jer imaju potrebu da ljepotu svemira pokažu i da nama ljudima kažu.

Da čuvaju stražu da nebo mjenja ambalažu kad sunce odleti u snove a da se nova ambalaža mjesec zove. Izgubljeni otisci, ostavljeni utisci u nama ljubav stanuje sasvim sama.

Videozapisi na trakama stoje ljudi se boje da vole. 

Nije život film koji gledamo, toliko toga znamo, a opet toliko toga ne znamo. 

Vidimo li sliku na ekranu, je li nam jasan tekst koji pišemo a da zastanemo na trenutak i da samo dišemo. Jedno znam čovjek nije rođen da luta sam. 

Da bude otuđen od svih, da skriva suze na dlanove, da u svoja četiri zida čuje tek glas koji putuje preko televizora. Mnogo je takvih prizora, kad pogledaš u svijetla prozora koliko je samo usamljenih ljudi.

Koliko ih ćuti svoje rane i samo broji dane na onom zidnom kalendaru, gleda u predmete koji ne govore. Naslone tako u noći ljudi glavu na jastuk kažu sebi biće sutra bolje i novo jutro će doći. 

Utonu u san, okreću se kazaljke mjesec broji korake onih koji budni prolaze kroz grad.

Kad spavamo... spavamo li zaista. Ili u toj paraleli između spavam i budan sam postoji neka treća dimenzija, iluzija koju ljudi žive. Kad se okrenu oko sebe vide da su sasvim sami i tako u iluziji prolaze dani. U nekoj osami gdje se traži neko ko će da sasluša sve što u tebi govori tvoja duša.

Svi govore kako treba da se živi kako je iskrenost postala rijetkost, odašilju se citati o ljubavi i mudre poruke, čita čovjek, a prazne mu ruke. To ipak samo duša vapi za ponekom kapi što će ljubav uliti u vene i do srca putovati hoće li ljudi onda ljepotu ljubavi znati. 

Bježe ljudi od toga da vole i da voljeni budu. Ne pitajmo ih zašto je to tako.

Ako žele reći će nam sami ne znamo mi kakvi su im dani. 

Koliko su ih povrijedili ljudi i ostavili tragove koji nigdje ne idu a opet negdje vode.

Postoje ljudi koji imaju toliko ljepote u sebi, a ranili su ih drugi mnogo puta.

Ispod njihovog kaputa kuca srce puno ljubavi. Kad ih vidiš hladne fronte i snjegovi u pogledu.

I nikad... ali nikad ne biste rekli da su oni blago ovog svijeta i da im duša prostranstvima ljubavi šeta.

Lutaju ljudi, traže i kad nađu često ne vide da postoje ljudi koji melem na dlanovima nose.

Ne oni dalje nastave i ko li će znati zašto im koraci ne umiju zastati, zašto li kriju da se pored nekog od srca smiju kao nikad dosad u životu. Da je neko uvijek tu i kad oluje prolaze kroz atlesku stazu života i kad je sve pisano kao melodija od najljepših nota.

Oni samo odu... ne vide ljepotu vodomara koji sleti na vodu i svojim bojama probudi ljubav u nama.

Prijatelji su danas tako rijetki i ljubav je rijetka postala. Jesmo li zaboravili biti ljudi, živimo li neke priče svoje a ne vidimo da i drugi ljudi u našim pričama postoje.

Svijetle sijalice u stanovima, kućama i domovima... svijetli li negdje ljubav u ljudima?

Ko zna koliko ljudi dok pišem ove redove suze niz lice pusti, koliko ih sad osmijeh na licu ima.

Neki čudan osjećaj u grudima, neka tjeskoba vlada u onim ulicama grada kojim hode.

Znamo li slušati kad nam govore, gledamo li u oči ljude, ili smo samo fizički prisutni tamo dok u mislima lutamo.

Ovaj svijet ima neko ubrzanje, sve su niti postale tanje i daje se na znanje da ljubav znači zagrljaj i razumjevanje. Ako to negdje budete sreli, onda ste sretan čovjek bili to prijatelji ili to ljubav bila sreća je kad možete biti ono što jeste a da vas niko ne mjenja po svojim mjerilima.

Budite izvan šablona, daleko od toga da otuđeni budete od svijeta.

Sve što osjećate recite iskreno bez da skrivate u sebi, jer sve što je tvoje ostaje u tebi.

One riječi koje želite reći ako prećutite zaključane biće u duši oluje praviće.

Samo ih pustite neka sa usna teku budite ljepota života kao što vodomar pokaže svu ljepotu u letu.

Danas su ljudi otuđeni, zaboravljeni i povrijeđeni. Boje se da nekog vole jer bi opet mogli biti povrijeđeni. Mnogo toga se u ovom vremenu krije ni prijateljstvo ni ljubav ništa isto više nije, ne može ni biti jer, sve je drugačije. Žive se iluzije, a film život nije. Iskrenost je zaista rijetkost. 

Nekad se ljudi reći boje osjećaje svoje pa ih samo ostave nedorečenim i odu u svoje zidove i praznu sobu. Gledaju u ekrane žive život koji ne postoji, a trebamo samo biti ovdje i biti svoji. 

Trebamo se probuditi i vidjeti da je stvarnost oko nas... ne tamo gdje stranice listamo... nisu to filmovi koje gledamo jer tamo gdje dišemo, gdje kavu pijemo tu odistinski živimo.

Priča inspirsana čovjekom današnjeg vremena, tehnologijom i ljubavi koja u čovjeku postoji... nekad je ljudi potisnu jer ostanu sami, povrijeđeni i zaboravljeni ali ona ih budi da budu opet ljudi.

Autor teksta: Milena Vujinović

Dragi prijatelji... veliki pozdrav i budite svoji, iskreni i čudni.

Slika preuzeta sa sajta: Unsplash.