Škrinja, švelja i špajz

Na sigurnom sam ali se ne osjećam slobodno.  Skidam rukavice nakon nekoliko dana i vidim svoje dlanove.  Gledam kroz otvorene prozore a zatvorena sam u prostoriji.  Pružam ruke i puštam da po dlanovima padaju mrvice crvene prašine.  U dodiru s kožom one se tope. Putovale su iz Sahare  kroz atmosferu kiša i snijeg mjesecima ne postoje na mapi naših pogleda iznad neba. Ko zna možda baš tako biti treba da otope ljudi svoje osjećaje od leda. Čitam očeve zapise, tražim izlaz i riješenje ove zagonetke u kojoj se nalazimo a iz koje mjesecima ne izlazimo. Nalazim u uglu poruku napisanu sitnim slovima na jeziku samo meni znanom.  Otac je ostavio poruku za mene. Prevodim značenje ispisanih redova.  Gledam očeva zapažanja prije nego se sve ovo dogodilo i konačno vidim ono što sam dosad samo gledala. On još ne zna da sam ovdje. Vjerujem da je on dobro da je rana i dalje tiha kao ovaj grad. I da su te drage oči... smeđe boje spremne vidjeti pusti grad. Kako li vodi...

Vrućina je tog dana bila  velika da su kroz slojeve odjeće dopirale sunčeve zrake. Cipele su postale teške, snaga se mješa sa željom. Jedna je na izmaku druga daje nadu. Naleti vjetra su sve jači... prašina ne odustaje.  Gdje god da pođeš i da se okreneš vidiš boju koja je sakrila ostale boje. Jesi bolje? Jesam... jedino me oči još bole... a rana je tiha kao ovaj pusti grad. Vrijeme je da ti kažem priču o mojim roditeljima.  Moj otac... on je otišao zbog zadatka. Rekao je prijatelju da me čuva i da ću uz njegovu porodicu odrastati bolje nego da sam s njim. O majci ne znam gotovo ništa.  Znam da je otac imao jednu sliku koju je nosio sa sobom. Gledao bi je krišom od mene.  Nije mnogo govorio o njoj.  Samo da su se voljeli i da me nije ostavila već je otišla da bi me sačuvala.  Na moja pitanja o majci otac je zbunjujuće odgovarao. Od mene su oboje otišli da bi me čuvali.  Zato ostanem i čuvam ljude. Još ima priča s tvojih usana koje se ne pri...

Na prozorima prekrivenim prašinom i paučinom odsjaj mjeseca. Kao da crta vješto kistovima zvjezdanih tragova sliku na staklu. Gledam te oči koje trpe bol, kapljice znoja se slivaju niz čelo. Rana je na rubu infekcije... on je na rubu snage... a ja  na dlanovima čuvam te rubove i pazim da ne dođe do odrona. Prelazim po policama gdje su bile knjige.  Na prstima ostaje prašina... nije crvene boje. Ovdje nema traga onome što živimo vani. Osim na našoj odjeći tragovi čestica. Novinska hartija će pomoći da nestanu. Sjećam se kad je otac pričao a i pisao u svoju knjigu da će jednog dana doći vrijeme crvene prašine. Čitao bi mi te zapise kao priče za laku noć. Meni to nisu bile bajke koje se čitaju djeci već naučna fantastika koju ćemo osjetiti na našoj koži. Znam da je čitajući jedne večeri rekao slušaj me... kad dođe vrijeme o kom ti govorim zapamti da mogu pomoći hladna voda, deterdžent i sirće.  Napravi tu smjesu i tako možeš otkloniti tragove tih nataloženih čestica... Te mi...

Stojimo ispred zgrade... oko nas je sve crveno. Čudno je da boja ljubavi pada po nama... kao da želi da nam kaže da smo zaboravili voljeti i ona je tu da nas podsjeti. Crvene čestice na našoj odjeći. Sreća je u tome što ne prodiru kroz vlakna.  Na rukama nosimo rukavice šake su osjetljive. Oči reaguju na ovu prašinu... na licu ostaju tragovi ali ne bole kao što oči mogu boljeti. Nosim naočare s posebnim staklima. Njegove oči su osjetljive i ne smijem skinuti zavoj jer bi mu vid mogao biti trajno oštećen. On još ne zna u kojoj je opasnosti.   Vidim mu grč posred lica.  Od bola koji osjeća i želi skriti od mene.  Možeš li ići? Mogu ne brini, ti ionako osjetiš moj bol. Osjetim. Boli... odaje lice... i oči bi odale da ih možeš vidjeti ispod ovog zavoja. Neka zavoja, osjetljive su ti oči nakon toliko dana koje si proveo u tami. Nešto mi ne želiš reći.  Ako ne kažeš svakako će osjetiti moje tijelo. Brineš se za mene...  Ne brinem rekla sam ti... čuvam te. Me...