Noćas neću spavati... tebe ću gledati

Vrućina je tog dana bila  velika da su kroz slojeve odjeće dopirale sunčeve zrake.

Cipele su postale teške, snaga se mješa sa željom.

Jedna je na izmaku druga daje nadu.

Naleti vjetra su sve jači... prašina ne odustaje. 

Gdje god da pođeš i da se okreneš vidiš boju koja je sakrila ostale boje.

Jesi bolje?

Jesam... jedino me oči još bole... a rana je tiha kao ovaj pusti grad.

Vrijeme je da ti kažem priču o mojim roditeljima. 

Moj otac... on je otišao zbog zadatka. Rekao je prijatelju da me čuva i da ću uz njegovu porodicu odrastati bolje nego da sam s njim. O majci ne znam gotovo ništa. 

Znam da je otac imao jednu sliku koju je nosio sa sobom. Gledao bi je krišom od mene. 

Nije mnogo govorio o njoj. 

Samo da su se voljeli i da me nije ostavila već je otišla da bi me sačuvala. 

Na moja pitanja o majci otac je zbunjujuće odgovarao. Od mene su oboje otišli da bi me čuvali. 

Zato ostanem i čuvam ljude.

Još ima priča s tvojih usana koje se ne pričaju.

Ima ih...

Neka stoje tu gdje jesu ne trebaš ih meni govoriti.

I sam nosim u sebi ono što se ćuti...

Noćas je koncentracija prašine u zraku veća nego prije. Pomješala se s polenom.

Nošene iz pustinje snagom vjetrova trebale bi pomješane u atmosferi donijeti kišu ili snijeg. 

Nešto se događa a mi to još ne vidimo. Pred očima nam je cijelo vrijeme.

Tebi jeste pred očima ja tek mutno vidim kockice od zavoja.

Samo ti sačuvaj humor koji imaš u sebi.

Zavoj ćemo zamjeniti kad nađemo prenoćište.

Noć se lagano spuštala nad gradom skrivala je i otkrivala naše tragove.

Napuštena je većina kuća i zgrada.

Ne znaš ima li unutar tih građevina čovjeka.

Prilazimo napuštenoj prodavnici prazne rafe tek nekoliko kutija konzervirane hrane.

I u jednom uglu stoji tegla marmelade. Vraća me u djetinjstvo i neke dane kad smo bezbrižno sjeidli za stolom i radovali se još jednoj kriški hljeba s marmeladom od jagoda.

Sad nema stola već pult za kojim je radila neka vrijedna žena. 

Ostala je tek hrpa papira na kojim pišu računi. Nema ni hljeba ljudi odavno rade domaći hljeb. 

Dođi podjelićemo hranu, pitke vode nema jedino ove što je ostala u cijevima ali bolje i to nego da žeđ vlada.

Večerali smo, sparina je bila nepodnošljiva. Ventilator je ostao pokriven prašinom i nije radio.

Svijetlo nismo smjeli upaliti jer bi nas neko pronašao. Imala sam jednu baterijsku lampu. 

Skirili smo se u ostav trgovine. Skinula sam mu povez s očiju. Stvorili su se nabori na kapcima. 

Vidjela se boja očiju, crvenilo se povlačilo.

Bolje si. Noćas možeš spavati bez zavoja, oči su postale otpornije.

Neću spavati provešću noć u tome da te gledam.

Baterija je pri kraju ti gledaj u moje oči u ovom mraku.

Vidio sam te oči i bez da sam ih svojim očima gledao.

Zagrlila me je i zaspala mi u naručju.

Poljubio sam je u čelo... čeznuo sam za njom.

Skupili smo se jedno uz drugo i tako smo zaspali.

Stigao je i mene san i tog se zadnjeg sjećam...

Jutro... nakon noći...

Otvaram oči... na očima mi zavoj.

Jaka svijetlost prodire kroz kockice zavoja.

Ovo nije trgovina u kojoj smo ostali nas dvoje.

Mladiću jeste dobro?

Ko... ste sad pa vi?

Ne brinite na sigurnom ste.

Gdje je ona?

Na koga mislite?

Na djevojku koja je bila pored mene.

Kad smo vas pronašli bili ste sami, spavali ste, pa smo vas stavili na nosila. 

Pričali ste u snu nepovezane rečenice. To smo pripisali vašim povrijedama.

Šta ste joj uradili?

Ponavljam, bili ste potpuno sami. Osim vaših tragova nije bilo tragove ženske osobe.

prašina odaje svaki trag. Da je ona bila s vama mi bi je pronašli.

Stanite... djevojka me spasila, zalječila mi rane. Ona me vodila kroz sve kilometre.

Moguće je da ste zbog rane i iscrpljenosti imali trenutke koji graniče sa snovima.

Nećete me uvjeriti u priču koju ste složili.

Odmorite se... ovdje imate sto i stolicu. Doručak će uskoro.

Gdje se ja to nalazim, bar to mi recite.

Rekao sam na sigurnom ste... u centru za zbrinjavanje ljudi koji su prošli kroz zabranjene zone.

trebamo provesti ispitivanja da vidimo kakave poslejdice je ostavila na vas crvena prašina.

Očigledno je da mi ne želite reći istinu... ili bar ne poptunu.

Zatvorio je vrata imao je hladan izraz na licu koje ne odaje ništa. 

Ne vjerujem mu niti riječi.

Ona je bila sa mnom, sam ne bih mogao doći ovdje, vjerujte jedva sam se kretao.

U poljima pamuka prašina boje makova.

Nema znakova osim ovih na usnama.

I dodira njenih dlanova još mi nježnost njena rane cjeliva.

Duša osjeća da je bila dio mog naručja.

Nedostaje mi dio mene... nedostaje mi u suton zagrljaj te žene.

Znam da si tamo negdje... ne mogu te oni pronaći. Čuvaj mi se.

Gledao je u staklo.

Nije znao da je s druge strane stakla ona. 

Oče... hoće li on ikad saznati?

Ne dijete moje... vi se ne smijete nikada više sresti.

Zašto oče... evo ti i ja smo se sreli. Rekao si svom prijatelju da odlaziš i da se ne smijemo vidjeti.

Znam kćeri moja, ali ti i on ne možete biti zajedno.

Volim ga oče. 

Proći će te ta zaljubljenost. Vas je povezala situacija u kojoj ste se sreli. Ti si empata i vežeš se za ljude, spremna da im pomogneš i da sebe dovedeš u opasnost. 

Ti njega ne voliš istinski, već voliš to što si ga spasila.

Oče ti si se promjenio, nisi onaj čovjek koji je čitao priče i rekao da se borim za ljubav i svoje snove. 

Voljećeš jednog dana ali to ne može i neće biti on.

Znaš nešto samo mi ne govoriš.

Znam njegovu prošlost. On je uticao na puštanje velike količine prašine, pomogao je u usmjeravanju prema ovom dijelu planete.

Ne vjerujem u to. Ima on svoju prošlost to znam...

Je li ti rekao sve?

Nije... treba mu vrijeme da se otvori i da ispriča priče koje ne idu lako s usana.

Ostajem pri odluci. Kroz nekoliko dana on će otići u našu bazu pustićemo ga. na slobodu pod uslovom da se više ne vrati ovdje i da te ne traži.

Ćutala sam, a u sebi sam govorila plan pomoću kog ću ga izvući i zajedno ćemo otići.

Prije toga zaustaviću crvenu prašinu. Znala sam da osoba pored mene nije moj otac... već hologram.

Stavila sam dlanove na staklo... s druge strane bili su njegovi dlanovi.

Osjeti on da sam tu negdje. 

Osjete se duše... a tad se stakla lome i zidovi ruše... da se zagrle oni koji se vole.

Nastaviće se...

Autor teksta: Milena Vujinović.

Ovo je četvrti nastavak priče: Gledaš me u oči... a kad me ti u oči gledaš sve znaš.

Slika je preuzeta sa sajta: Unsplash

Do sljedećeg nastavka: Veliki pozdrav prijatelji.