Ukrašću ti poljubac s' usana

Na sigurnom sam ali se ne osjećam slobodno. 

Skidam rukavice nakon nekoliko dana i vidim svoje dlanove.

 Gledam kroz otvorene prozore a zatvorena sam u prostoriji. 

Pružam ruke i puštam da po dlanovima padaju mrvice crvene prašine. 

U dodiru s kožom one se tope.

Putovale su iz Sahare  kroz atmosferu kiša i snijeg mjesecima ne postoje na mapi naših pogleda iznad neba. Ko zna možda baš tako biti treba da otope ljudi svoje osjećaje od leda.

Čitam očeve zapise, tražim izlaz i riješenje ove zagonetke u kojoj se nalazimo a iz koje mjesecima ne izlazimo. Nalazim u uglu poruku napisanu sitnim slovima na jeziku samo meni znanom. 

Otac je ostavio poruku za mene. Prevodim značenje ispisanih redova. 

Gledam očeva zapažanja prije nego se sve ovo dogodilo i konačno vidim ono što sam dosad samo gledala.

On još ne zna da sam ovdje.

Vjerujem da je on dobro da je rana i dalje tiha kao ovaj grad. I da su te drage oči... smeđe boje spremne vidjeti pusti grad.

Kako li vodi svoje bitke sam iza ovog stakla koje nas dijeli. Jedno staklo između nas, jedan korak do dva i bila bih kod njega. Izdrži molim te... jak si. Dolazim po tebe. 

Znam da me ne čuješ ali osjećaš da sam ovdje. Ne odustajem dok te ne izvučem odavde...

Otvaram vrata pomoću žice... kapljice znoja idu jedna po jedna niz lice. 

Suze sam pustila da odmore nekad njihovi izvori i unutar duše govore.

Izuvam cipele da ne čuju moje korake. Obuću ih kad budemo vani. Dugi hodnici i bezbroj vrata iza kojih li je on. Znam da su ga odveli iz sobe gdje nas je djelilo staklo.

Nemam ključeve samo žice snaći ću se. Rođena da izlazim iz zagonetki. 

On... njega su toliko puta ljudi povrijedili da rane koje sad sa sobom nosi sjećaju na rane što je čuvao i od samog sebe. Rođen da njegova koža zna otiske tragova kroz ožiljke. 

A opet kad se nasmije vidim ono što krije i sve te njegove samotne noći iznjedrile su dobrog čovjeka.

Ostavljam misli sa strane mislim na njegove rane... na dane što smo ostavili u onoj prašini boje makova... boje ljubavi.

Otvaram vrata vođena intuicijom i šapatom kojim ljubav govori. 

Uvijek korak do tog da ga zavolim... korak do tog da se vrata otvore... da vidim oči te i skinem zavoje...

Otvaram vrata... na jednoj stolici okrenut leđima u polumraku sjedi. Prilazim i vidim kako se trese... zavoj preko očiju. On je...

Ko ste vi... osjetim da je neko ovdje.

Pustite me... želim pronaći djevojku koja me spasila.

Pronašla je ona tebe. 

Je li mene to moje uši varaju ili mi frekvenciju njenog glasa odašilju?

Ne varaju te tvoje uši... ovdje djevojka koju tražiš.

Kako si ušla bez ključeva... nisam čuo tvoje korake... i kako si ti uopšte ovdje?

Ovdje sam došla misleći na trenutak da je moj otac ovdje. Doveli su me prije nego su tebe pronašli.

Kroz razgovor sam shvatila da je u pitanju hologram i da moj otac ne bi rekao riječi koje je rekao čovjek koji je stajao preda mnom.

Izula sam cipele... i ti izuj svoje... obućemo ih kad budemo vani.

Nemamo mnogo vremena trebamo ići.

Slab sam... nemam snage da idem. Rana nije baš dobro... a oči više ne znaju kako je iza ovih kocki od zavoja. 

Osloni se na mene... ne ostavljam te ovdje.

Čekaj da ti samo nešto kažem... izvire iz mene poneka riječ koja se želi reći.

Slušam te...

Kad ona samo jednu riječ kaže... bolovi se povuku... kad me ona uzme za ruke nestanu ove moje muke bijelu zastavu postave... naučio sam da me ljudi ostave.

Hvala ti za ljepe riječi. 

A taj dio o ostavljanju...

Zaboravi te naučene lekcije u ovom svijetu crvene prašine tragovi prošlih godina ne ostavljaju otiske cipela.

Bosi idemo kroz hladne hodnike i kao da osjetimo miris kiše i hladnoću zime a nema ih mjesecima.

Gdje ćemo... znaš li?

Sad vidim i znam... otac mi je ostavio poruku gdje je sve objasnio pričaću ti kad budemo na sigurnom.

Ovdje u očevoj knjizi ima mapa kako da izađemo a da nas ne primjete.

Treba nam auto... pješke ne možemo prijeći put.

On ide teškim koracima snaga na izmaku osjetim to u svakom njegovom koraku.

I moja snaga... i na nju je sve ovo ostavilo traga. Tražim je u vrhovima prstiju... ovakvi poput nas dvoje ne odustaju. 

Ne... ne sad nakon svega što smo prošli... ostani budan... 

Ne mogu spava mi se... umoran sam.

Stigle su me s ovom ranom sve rane kao da im je ova ponovo udahnula život... i ne samo one fizičke rane što koža osjeti već i one na duši.

Slušaj me... prošli smo nas dvoje toliko toga da ovaj jedan korak nećemo predati njima u ruke.

Ne taj korak ćemo zajedno napraviti da budemo slobodni.

Vani smo obuvam mu cipele... obuvam i svoje... prašina je toliko velika da se ne vidi gotovo ništa... postala je magla... crvena magla kroz koju prolazimo.

Auto... vidim auto. 

Ključevi unutar auta spuštam na zadnje sjedište da mu je lakše. 

Gledam ga na retrovizoru.. blijed je... na rubu koji smo već jednom prošli.

Izdrži ljubavi... nije prvi put da smo u ovoj igri koju jedino ljubav svojom snagom može svladati.

Kako se udaljavamo... prašina se lagano povlači.

Iza magle smo... dobro je... oče ti si znao i vjerovao u mene.

Nisi uz mene ali tamo gdje si znaš da tvoja ćerka svojeglavo ide kad drugi odustanu.

Auto je ostalo bez goriva... ionako ne možemo autom do mjesta gdje trebamo stići.

Penjem se tim uzanim putevima... on je na imrpovizovanim nosilima.

Žuljevi na mojim rukama pucaju... zastanem na trenutak... padnem i nekako ustanem... ne zbog njega ne mogu da odustanem...

Na proplanku kuća... kuća o kojoj mi je otac čitao u svojim pričama... postoji zaista.

Otvaram vrata... unosim njega i padam pored njega.

Moja snaga je iscrpila sve zalihe... držim ga za ruke... ne puštam...

Budim se noć je uveliko spustila zavjese i pozdravila protekli dan. Njega čuva san... spava...

Ustajem... pijem vode usta su suha... žuljevi bole i oni na stopalima i oni na dlanovima.

Rane za protekle dane sabiraju svoje utiske prijeđenog puta.

Prilazim uređaju kog je otac izgradio onih godina kad sam bila dijete. 

Tada nisam znala šta danima radi u podrumu naše kuće. Sad vidim svojim očima.

Upisujem na virtualnoj tastaturi brojeve koje je otac ostavio u poruci.

Pokreće se beta svijetlost da u ovoj noći stvori vidljivu svjetlost i otkriva gdje se sve nalazi crvena prašina. Privlači je poput mamca i čestice nestaju.

Trebaće nekoliko dana moguće i mjeseci da nestane crvena prašina... kiša i snijeg će biti znak da je očeva ideja bila ono što nas je spasilo...

Spavao je dva dana i tri noći...

Budi se...

Gdje smo...

Sad smo na sigurnom. Dođi... idemo vani.

Čekaj ne možemo bez rukavica... i odjeće koja nas čuva.

Možemo ne brini...

Skidam zavoj s njegovih očiju.

Gdje su ti naočale... ući će prašina u oči.

Otvori ti svoje oči i pogledaj.

Otvara smeđe oči koje kao da nisu imale rane... i gleda njima s toliko topline da osjetiš ljepotu ljeta iako je već odavno vrijeme zime.

Ali kako je to moguće nema je... nema crvene prašine.

Tako je... više nema tih čestica... skidamo maske s lica... naočale i zavoje.

Suton lagano pada... zagrli me za svaki zagrljaj koji smo godinama čekali a srela nas je baš ta prašina boje makova... boje ljubavi.

Za onaj korak koji te vodio  prema meni da me zavoliš... za rane koje si lječila i kad si svoje nosila.

Zagrliću te.. jer nisi odustala... nisi me ostavila.

Počinje kiša... mogla bi prijeći u toku noći i u snijeg... tamo u daljinama Sahare crvena prašina putuje.

Ulazimo u naš dom... u zagrljaju dok kiša lagano svira svojim ritmom po krovu... usne se usnama predaju. Stapaju se svi trenuci u taj jedan trenutak koji se povezuje dodirima.

Ukrašću ti poljubac s usana onako kako si ga ti meni ukrala.

Ukradi...

Da znaš da hoću...

Volim te za sve korake koje sam prešla do tebe.

Volim te za sve zagrljaje u sutone.

U tim očima iza zavoja... iza nevolja... ljubav sija... kao vodilja za naše poglede.

Kad crvena prašina vođena kilometrima spoji nas dvoje... i dovede mene u naručje tvoje.

Zagrljaj... ono što spaja... što snagu daje... zagrljaj od milja... ljubav je vodilja.

Možda je i crvena prašina od ljubavi istkana... pustinju zagrlila da ne bude sama.

Zagrlila sam tebe ja... zagrlio si mene ti... dvije duše u jedan zagrljaj smo spojili.

Autor teksta: Milena Vujinović

Ovo je peti i završni dio priče: Gledaš me u oči... a ti kad me u oči gledaš sve znaš.

Do sljedeće priče: Veliki pozdrav dragi prijatelji.

Slika preuzeta sa sajta: Unsplash