Suton je... zagrli me...

Stojimo ispred zgrade... oko nas je sve crveno.

Čudno je da boja ljubavi pada po nama... kao da želi da nam kaže da smo zaboravili voljeti i ona je tu da nas podsjeti.

Crvene čestice na našoj odjeći. Sreća je u tome što ne prodiru kroz vlakna. 

Na rukama nosimo rukavice šake su osjetljive.

Oči reaguju na ovu prašinu... na licu ostaju tragovi ali ne bole kao što oči mogu boljeti.

Nosim naočare s posebnim staklima.

Njegove oči su osjetljive i ne smijem skinuti zavoj jer bi mu vid mogao biti trajno oštećen.

On još ne zna u kojoj je opasnosti.  

Vidim mu grč posred lica. 

Od bola koji osjeća i želi skriti od mene. 

Možeš li ići?

Mogu ne brini, ti ionako osjetiš moj bol.

Osjetim.

Boli... odaje lice... i oči bi odale da ih možeš vidjeti ispod ovog zavoja.

Neka zavoja, osjetljive su ti oči nakon toliko dana koje si proveo u tami.

Nešto mi ne želiš reći. 

Ako ne kažeš svakako će osjetiti moje tijelo.

Brineš se za mene... 

Ne brinem rekla sam ti... čuvam te.

Mene čuvaš... mene ni sreća ne čuva...

Niko nije ni mislio na mene, brinuo o meni ili me čuvao.

Nemoj tako.

A kako mogu drugačije?

Ovdje sam i izvući ćemo se odavde... čuješ li?

Čujem te... jeste da imam zavoj preko očiju... ali nemam preko ušiju.

Vidiš... ima humora u tebi u ovom haosu našao si jedan trenutak smijeha.

Tako i treba.

Je li djevojko ti imaš nesputani duh u sebi?

Imam... ljubav i sloboda su me vodile do tebe.

Uskoro bi trebao doći autobus... ali nas dvoje nemamo kartu. 

Ima li neko drugo riješenje?

Ima... da idemo pješke.

Znao sam da nije jednostavno.

Nije ni najmanje.

Reci mi biraš li uvijek duge i uzane staze?

Biram ih jer to je jedini put koji slijedi moje biće.

Dovodim te u opasnost... ako te neko vidi sa mnom povrijediće te.

Prešla si toliki put da bi me pronašla.

Ne brini ne mogu me povrijediti. 

Nemaju šta više slomiti... optička sam praznina gledana njihovim očima.

Vjetar nosi crveni prah  koji pada na naša lica... oči ga peku, hoće li uspjeti?

Ne.... ne smijem misliti o tome. 

Znaš li da je mjesečina odbijena Sunčeva svijetlost?

I da mi mjesec ne vidimo u plavoj boji po noći jer tad naš vid koristi štapiće u mrežnici oni ne prikazuju boje.

Čemu sad ta definicija?

Sjetila sam se jednog predavanja i znaš kako odgovori nekad dođu prije nego li čovjek postavi pitanje sam sebi.

Dobro... vjerujem da sad slijedi logično objašnjene.

Mi bi trebali pričekati mrak i tada se kretati. Jer sve dok gledamo prema suncu crvena svijetlost nam je više vidljiva samim tim smo više izloženi opasnosti. 

Plava boja se rasprši kad sunce zalazi... a crvena boja ide direktno ka očima posmatrača. 

S druge strane količina čestica prašine je veća po noći. 

Zato je dobro da su nam oči zaštićene. 

Gdje da čekamo mrak... znaš da se ne možemo vratiti nazad.

Ko zna koliko je kamera i senzora u tim prostorima i možda smo već viđeni i traže nas.

Nisam ni rekla da se vraćamo... jer ne vraćam se kad jednom krenem drugom stazom.

Sad znam zašto su tebe poslali po mene.

Ti imaš bistar um i ne dozvoljavaš da bilo šta skrene pažnju tvom zadatku.

Ti za mene nisi zadatak... i to dobro znaš.

Vjerujem ti.

I nemaš drugog izbora nego da mi vjeruješ.

Imaš ti u sebi i onu hladnu notu. Ne znam gdje si prošla obuku ali su te dobro pripremili.

Nisam nigdje prolazila obuku sve što znam naučio me očev prijatelj s kojim sam odrasla.

On je obećao mom ocu da će me čuvati. Odrasla sam s njegovom porodicom i djecom.

Moj otac je znao da dolazi vrijeme crvene prašine i upozoravao je sve naučnike samo ga nisu slušali.

Njima je to bila teorija na papiru... a danas žive praksu te teorije.

Izvini... a tvoj otac gdje je on?

Ne bih sad pričala o tome. Jednog dana da... samo sad ne.

Sad misli trebaju biti u smjeru našeg spašavanja.

Ovdje u blizini je bila jedna stara knjižara tu sam imala običaj kupovati knjige.

Znam da ima jedan prolaz koji vodi do prostorije gdje možemo biti sigurni.

Idemo polako drži oči zatvorene jer će čestice manje prodirati do očiju.

Disao je otežano imao je kratak dah i gubio je snagu sa svakim korakom. 

Nadam se da u prostoriji ima nekih ljekova koji su preostali od prošlog puta kad sam trebala pomoć.

Inače... on će biti u opasnosti.

Idemo slijepim ulicama i tražimo puteve koji vode ka vidljivom skloništu za njega i mene.

Jesi sigurna da smo blizu?

Sigurna sam, pamte ove oči svaki dio grada. Noćima sam lutala ovdje bila sjena nekadašnjeg vremena. Sad ti izgledam kao heroj iz nekog stripa. A daleko sam od toga vjeruj mi.

Samo sam uporna i dajem srce i dušu za ljude koje volim.

Jesi ti to prešla onaj jedan korak do toga da me zavoliš?

Jesam, znaš ti to zar ne.

Ali eto voliš čuti s mojih usana te riječi.

Osim riječi jesam... nisam čuo da si rekla neke druge riječi.

Neka te dvije riječi tebe drže budnim.

A mogla si ih reći i sad.

Biće ti milije da ih čuješ kad pređemo ovaj dio puta i budemo na sigurnom.

Držim te za riječ...

Drži ti mene za ruku a za riječi ne brini što obećam to je tako.

Suton je... bar me zagrli da odagnaš ovaj bol koji osjetim.

Dođi... siguran si u zagrljaju.

Koliko vidim kroz naočare ovo je jedan od najljepših sutona koji sam ikad vidjela.

Tvoje oči su moje... one me vode kroz ovo putovanje.

Kao da vidim zalazak sunca prepričan tvojim usnama i gledan tvojim očima.

I znaš... ljepo je vidjeti svijet očima kojim ga ti gledaš djevojko.

Uskoro će mrak... kasnićemo nekoliko dana za ostalima ali nemamo izbora. 

Tebi treba odmor i da ti saniramo rane. 

Suton nestaje u daljini... mrak prekriva čestice prašine ili one prekrivaju mrak ne mogu reći sa sigunošću.

Ono što mogu reći je da je stara knjižara još uvijek tu i da se ključ nalazi na istom mjestu.

Odlazimo s druge strane zgrade i otključavam već zahrđala vrata.

On jedva stoji na nogama.

Stigli smo... ostani budan... ne smiješ zaspati.

Na mojoj ruci trag krvi.

Rana mu se otvorila... ne mislim o tom što bi mu se moglo dogoditi.

Mislim o tome da me na policama gdje su stajale knjige čeka lijek za njega.

Ulazimo... nekako ga uspijem prenijeti do stolice... njegove noge nemaju snage.

Uzimam vodu i stavljam nekoliko kapi na njegove usne.

Lagano skidam zavoj s očiju.

Nije dobro... ne... poluotvorene oči su crvene samo se nazire smeđa boja očiju... tih očiju koje volim.

Biće ovo duga noć.... noć crvene prašine i neke tišine... samo da on bude dobro... vjerujem u to...

Nastaviće se...

Autor teksta: Milena Vujinović

Drugi dio priče: Gledaš me u oči.... a ti kad me u oči gledaš sve znaš... 

Do sljedeće priče.... nastavka... Veliki pozdrav dragi prijatelji.

Slika je preuzeta sa sajta: Unsplash