Kad su se usne srele i zaplele

Na prozorima prekrivenim prašinom i paučinom odsjaj mjeseca.

Kao da crta vješto kistovima zvjezdanih tragova sliku na staklu.

Gledam te oči koje trpe bol, kapljice znoja se slivaju niz čelo.

Rana je na rubu infekcije... on je na rubu snage... a ja  na dlanovima čuvam te rubove i pazim da ne dođe do odrona.

Prelazim po policama gdje su bile knjige. 

Na prstima ostaje prašina... nije crvene boje. Ovdje nema traga onome što živimo vani.

Osim na našoj odjeći tragovi čestica. Novinska hartija će pomoći da nestanu.

Sjećam se kad je otac pričao a i pisao u svoju knjigu da će jednog dana doći vrijeme crvene prašine.

Čitao bi mi te zapise kao priče za laku noć. Meni to nisu bile bajke koje se čitaju djeci već naučna fantastika koju ćemo osjetiti na našoj koži.

Znam da je čitajući jedne večeri rekao slušaj me... kad dođe vrijeme o kom ti govorim zapamti da mogu pomoći hladna voda, deterdžent i sirće. 

Napravi tu smjesu i tako možeš otkloniti tragove tih nataloženih čestica...

Te misli ostavljam sa strane... ovdje negdje je kutija s ljekovima...

Da... još uvijek stoji na istom mjestu.

Otvaram, jedna boca povidona, zavoji i antibiotik kom je rok odavno istekao.

Ovo je jedina pomoć koju imam. 

On ne može izdržati put pred nama ako ne zalječim ranu i zaustavim infekciju.

Stavljam povidon osjetim pod prstima kako mu se mišići grče od bola. 

Stisnuo je usne zubima.

Osjetim bol koja mu prožima biće. 

Nema snage da govori... traži je negdje u davnim borbama koje je vodio sam sa sobom i ljudima.

Ko bi rekao iza hladnoće koja se nazire kad te čovjek vidi... krije se jedna topla i nježna duša.

Bolje si... čim je humor na usnama.

Humor na usnama, a ti u ovom bunilu od bolova hodaš po mojim mislima.

Čuvaj te misli one će ti pomoći da izdržiš ovaj dan. 

Antibiotici ne mogu djelovati odmah... a i rok im je istekao.

Taj podatak si mogla preskočiti.... ili bar malo ublažiti istinu.

Gdje si pronašla povidon?

U kutiji koju je očev prijatelj ostavio na policama gdje su nekad bile izložene knjige.

Mislio sam da je crvena prašina prodrla na kožu.

Nije... ne brini još uvijek ne može tako lako proći kroz vlakna. 

Ona samo u direktnom dodiru s kožom stvara ožiljke.

Isto kao što dodir tvoje ruke direktno otklanja bolove.

Pusti sad to... čuvaj snagu.

Ne držim ništa da bih mogao pustiti.

Da nije ove rane bila bi sad u mom naručju... i da znaš ne bih te pustio.

Ne pušta se ono što je srcu priraslo.

Znam...

Ne znaš... jer da znaš sad bi me poljubila... da prođe bar bol na usnama žednim poljupca.

Priznaj da želiš taj poljubac... priznala si da me voliš.

Ili ne želiš da osjećaji prema meni budu iznad toga da me spasiš.

Empatija prije ljubavi... zanimljiva si.

Evo ja priznajem da namjerno govorim sve što govorim samo da vidim dva crvena obraza na tvom licu... iako nam je crveno sve oko nas. Ali ta nijansa crvene boje mi se sviđa.

Dobro... vidim da ti nije do poljubaca... a ni do razgovora o njima.

Pričaj mi priču koja se krije iza svega ovog što sad živimo. Da lakše zaspim i da antibitoik može odraditi svoj posao.

Crvena prašina je pojava koja  prije nego padne na zemlju putuje stotinama... čak i hiljadama kilometara nosi je vruć vjetar. U tim južnim strujanjima... kako je tada govorio moj otac. 

Obično se pomješa s kišom i kažemo da pada krvava kiša.

Krvava kao moja rana... opet mi krv prolazi kroz zavoje.

Ne obraćaj pažnju... proći će.

Nastavi dalje...

Znaš, nekad si nemoguć...

Ne... moguć sam, samo ti voliš držati rastojanje između fluida koji struje među nama.

Da i ja malo popunim priču... dodam fiziku.

Ozbiljna si... dobro. Evo biću i ja.

Dolazi do kondezacije vazduha i on postaje bogat parom.

Dolazi do toga da se lomiš, želiš da me zagrliš i poljubiš onako kako me gledaš.

Djevojko... nismo u filmu... tamo poljupci dođu na kraju a poslije nema priče... jer kako da prikažu realnost u kojoj ništa nije idealno. Kod nas ništa nije idealno kao što vidiš i sama... mi smo izvan filmova.

Volim te malo postaviti u zagonetku, zapetljati ti misli... vidim da nije lako.

Sad te puštam da završiš priču.... biću tih kao mjesec... biću ti svijetlo u ovoj noći.

Pojava pustinjskog pijeska u boji ljubavi znala je biti pomješana i sa snijegom i tako bi ga obojila.

Ono što se nama dogodilo izvan je svih pravila koja se događaju u prirodi.

Ne znam kako je u ostalim područjima jer smo ovdje izolovani od svega.

Zašto ne pada kiša već mjesecima i čini se kao da ljetu nema kraja ove godine.

Već odavno smo kalendarski u doba jeseni.

Zapravo mogli bi očekivati i snijeg u ovo vrijeme godine.

Zaspao je...

Bio bi budan da sam ga poljubila. Romantični mudri lisac.

Čujem te... samo se pravim da spavam. 

Ali poslije riječi koje su moje uši čule... zaspaću kao malo dijete...

Prilazim prozoru... vani sam. 

Stavljam smjesu koju mi je otac rekao i zaista nestaju tragovi crvene prašine. Djeluje i na ulici. 

Dosad to nisam mogla izvesti jer nije bilo sirćeta ni u zalihama koje su ostale u prodavnicama nedostajala je ta komponenta. Neko kao da ne želi da ode ovo vrijeme crvene prašine...

Ovu noć je bolje spavao. On ne zna ništa i bolje je da ne zna.

Ne mogu mu ispričati neke priče koje se još ne smiju reći s ovih usana.

Zna da ga volim.

Dobro jutro naučnice... čitaš nešto. Šta bi ona drugo nego samo gledala u knjige. 

Pogledajte svojih ruku dijelo doktorice za rane... i one na koži i one u ljubavi. Ljubav lijeći ja sam primjer tome. Rana je bolje. 

Za nijansu... još si u opasnosti.

Ne može ona nego reći istinu, može li malo nježnije.

Opusti se... bio sam u tim stanjima tvrda koža kroz koju ništa ne prolazi.

Iskreno nisam neko kog je lako voljeti... ali pustim da mi neko priđe blizu.

Kao da... što smo bliže otkrivanju razloga ove pojave ti si mi dalja.

Znam da me voliš, osjetim to. Samo ne želiš da se pustiš. Držiš se čvrsto na ringišpilu i kad stane. 

Ne boj se... nećeš pasti... stojiš čvrsto na zemlji... ringšpil se ne vrti.

A tebi se u mislima vrte krugovi...

Prilazim mu i zaustavljam riječi s usana poljupcem.

Ko bi žene razumio pitanje koje će se pitati hiljadama godina pred nama i neće biti odgovora.

Za crvenu prašinu hoće.

Mada ovog trena puštam ringišpil jer si me zavrtila dobro... priznajem.

I zar to nije moglo da se dogodi sinoć u onoj romantici mjeseca.

Ne bunim se... samo kažem. Jutros bi brojali na listi poljubac više.

Nego ta knjiga na stolu koju si čitala ko je pisac.

Moj otac...

Kad si sinoć zaspao pronašla sam je zabačenu u stvarima. 

Kao da sam razgovarala s ocem i slušala opet kako mi priča priče o vremenu koje sad živimo.

Našla sam važne podatke koji će nam pomoći u daljim koracima.

Krećemo sljedeće jutro... znam da još uvijek nisi dovoljno jak... zaostajemo već, a svaki dan se broji.

Znam... zbog mene smo u zaostatku.

Ne gledaj to tako.

Mogla sam ja biti ta koja nas zaustavlja.... ti bi pomogao meni.

Ne ostavlja se onaj ko se u dušu useli.

Ostavljamo sklonište u kom smo pronašli blago za mene... očeva knjiga... kao da je on uz mene.

Sjećam se stone lampe uz koju je pisao da mene ne budi. Olovke koja je slušala rubikone njegovih misli i samo slovima govorila na papiru što njegovm um vizionarski čuva.

Vrućina je bila velika već u rano jutro kad smo krenuli.

Dalji smo za neke priče koje mu sad ne mogu reći... a bliži smo za dodir osjećaja izgovorenih kad su nam se usne srele i zaplele.

Na ulici ostaju crveni tragovi naših stopa i karakteristični otisci naših cipela.

Oni pričaju priču o tim česticama... koje su nas na neki način upoznale.

Da nije bilo njih da li bi smo se sreli?

Puste ulice... i lete čestice crvene boje... kao što se one spajaju tako su i nas odlučile da spoje.

Pronaći skrivenu ljepotu u ovom svijetu kakav je sad je umjetnost.

Čeka nas nastavak avanture... mi nju ne čekamo mi idemo prema avanturi.

Nastaviće se...

Autor teksta: Milena Vujinović

Treći dio priče: Gledaš me u oči a ti kad me u oči gledaš... sve znaš...

Slika je preuzeta sa sajta: Unsplash

Video s YouTube

https://www.youtube.com/watch?v=LBMXephwd6w