Škrinja, švelja i špajz

Zamišljam i razmišljam s ove tačke gdje jedino to i možeš da zamišljaš i razmišljaš.  Da maštaš da izvajaš iz te mašte riječi. Slomljenim sjećanjima u staklenim odajama tražim onaj jedan zrak sunčeve svjetlosti što se na polomljenom staklu kao nada pojavljuje. Objasni mi ono što se objasniti ne može.  Šta možeš vidjeti u očima gdje su se i suze slomile pod naletom emocija. Šta možeš vidjeti na usnama koje su se odrekle da ljube. Šta možeš vidjeti kad se u kosu zapetljaju noći koje su samoćom tražile toplinu. Ne možeš izvući na površinu odavno zatvorene snove. Ne možeš im dati krila da lete. Ne možeš ti biti tu kad svi odu. Sjediti u tišini gdje više riječi izgovori zvuk prazne sobe nego što ih ja kažem. Ne možeš ti ostati da zagrliš moje neprospavane noći i da ih razumiješ. Jer kroz vrijeme ne putuješ. Ne možeš sjediti u onoj mračnoj sobi i osjetiti hladnoću koju ja osjećam, a vatra gori u kaminu. Ne možeš vidjeti dubine neistraženih mora u meni. Jedan talas ćeš vidjeti u slom...

Vraćam filmove unazad... pravim korake unaprijed.  Zapisujem sve što vraća sjećanje a onda samo nešto kao da  me probudi iz sna u kome tražim tragove putovanja kroz vremena. Osim ormara kojeg se sjećam znam da ovaj prostor nije moj dom. Otvaram ormar odjeća stoji kao i prije.  Nedostaje tek jedan kaput koji sam nosila tog jutra, tog dana i te noći. Blicevi sjećanja kao fotoaparatom da slikaju isprekidane slike koje ne mogu izraditi u svom umu. Slušam otkucaje sata... isti otkucaji kao u prostoriji u kojoj sam bila. Želim se sjetiti ali neki djelovi sjećanja ne daju da se sjetim. Kao da letim i u letu krila zastanu slete na krošnje da gnijezdo potraže. Zašto volim vozove? U meni se sve govori a ništa se ne kaže. Ostavljam isprekidane linije da ih olovka spoji u meni nešto skriveno i od mene same postoji. Brišem gumicom, a gumica umjesto olovke piše. Koliko god da se trudim sve manje znam, a ne znam sve više. Zašto volim vozove šta je to u mom sjećanju što me vrati na peron...

Zadržaću za sebe ono što želite da vam kažem.  Vidim vam u očima, čitam vam u mislima one riječi koje držite na uglu usana. Označena. Definisali ste me gledajući izvana. Unutar mene u ovoj prostoriji moje duše zalutali bi. Nemate prolaze do zakopčanih džempera ispletenih mojim rukama. Bila sam gladna i žedna svih ovih 365 dana.  Sastavljala sam dan za dan.. produbila bih misli da ne mislim. Krala sam mislima prolaze i zatvarala im vrata. Htjele su izaći, prijeći svaki kilometar ovim mojim stopama. Neki metalni dio kao da postoji u meni.  Otrgnut od toga da osjeća samo hladnoću u sebi da ima. Dobro mi dođe kad treba da se suočim sa ljudima koji ne mogu razumjeti toplinu koja je danas rijetkost u ovom svijetu zaboravljenih. Hoćete da me slomite, da vam kažem sve što nisam nikome rekla. Trebali ste naučiti i znati ako sam dosad bila tiha da od mene sad nećete čuti galamu. Kažem vam... čitam misli. Igrate na kartu moje osjećajnosti i empatije. Zaštitiću sve ljude i ispričati ...

Plešem po zaigranim sjenama nekog vremena, tražim izgovor za susret sa tobom. Još ponekad zapišem stihove pišem ih i zamišljam te oči tvoje. Još gledam spajaju se planine i more. Kradem iz sna sve slagalice da ih spojim u tvoje lice. Gradim neke nove zgrade u kojim stanujemo. Postavljam prozore gradim vrata i prolaze između prvog i drugog sprata. Ostavljam ti doručak na stolu i poruku.  Po cijelom stanu pronalaziš tragove i sjećaš se da sam prolazila kroz sve prostorije sve ti na mene miriše. I ona mandarina pored kamina i ta neobična tišina u kojoj tražiš moj glas.  I pjesma koju puštaš u džuboksu. Zamisliš da sa mnom plešeš Ono mjesto pored tebe kad gledamo filmove sve ti na mene miriše. Tu sam ja. Vodim te kroz ovu priču i naše se ruke u priči dotiču. Naše se usne pronalaze u dodiru dvije pahulje. Zaplićem riječi koje govorim i znam da te volim dahom svemira. Zvjezdanim putanjama iz kojih izranja neka nova nada. I onda se uliva u naše duše. Vrijeme je kiše, završile su suše...