Škrinja, švelja i špajz

Putujem Svemirom... dalekim galaksijama.  Pričam o tebi stelarnim vjetrovima. Hladno je sunčeve zrake dušu ugriju. Jedan tvoj zagrljaj i ništa više ne treba iznova se budim i rađam u tvojim očima.  Tamo u beskraju Svemira. Putnici smo ti i ja.  Kao lika dva iz filma naučne fantastike. Dok putujemo brodom držimo se za ruke. Tamo negdje u Svemirskoj bašti zvjezdanom prašinom crtam tvoj lik izmaštan u mašti. To te grlim ja... Zvjezdana djevojka sakrivena u bepućima Svemira.  Noćas ću da se sakrijem u tvoj svijet. U tvoj zagrljaj kao na dlanove mala ptica. I da spavam sigurna od svega. Da se sakrijem u okrilju planeta i budem dio tvog svijeta. Znaš da gledam satelite kroz prozor u ovoj svemirskoj stanici i čuvam tvoj dar u ruci. Znam koliko si ljubavi utkao u to malo čudo Napravio si mapu tvog svijeta. Izradio si je od drveta. Rekao si mi kad god poželiš mala samo uzmi u ruke ovu mapu i pogledaj gdje se nalazim. Negdje u galaksijama naših susreta. Pogledaj u sateleite on...

Zamišljam da se oblaci igraju igri iz djetinjstva.  Da ulazimo u ormar dok pada kiša i izlazimo iz ormara, a grije sunce. Zamišljam da prolazim ulicama po kojim naše stope slikaju i da smo galerije koje hodaju. Zamišljam da u muzeju slomljenih srca od eksponata recikliramo ljubav. Da se skrivamo iza napisanih rečenica, a vješto čitamo između redova. Da izlazimo na polja srca kao dama i vitez, zaigrani sa manirima tog vremena. Da postajem odmetnik na kog nisi naučio. Odmećem se iz tvog zagrljaja, a idem prema tvom zagrljaju. Vodim te kroz spratove liftovima koje čine naši koraci. Spuštamo se stepenicama dok traje popodnevna čajanka.  Puštamo glas da odzvanja dozivajući jedno drugo igrajući se telefonskih govornica bez slušalica.  Današnje vrijeme na naš retro način. Oblačimo se u kostime i igramo predstavu za prolaznike.  Tekst smišljamo u hodu. Preplićeš se kroz niti mog bića dok me gledaš. Zamišljam da sjedimo na dvije fotelje usred grada i da zvjezdana prašina pada...

Probudi me iz mog svijeta tišine. Povedi me u tvoj svijet riječi. Dok balerina pleše za olovnog vojnika i dok svjetli ulična svjetiljka, listaš album naših slika. Znaš moju ulicu i broj. Čuvam kaput tvoj. Znam da dolaziš. Tvoje korake prepoznajem.  Kad dođu hladni dani, kad se zima ušunja u male kutke naših tišina. Obučem tvoj kaput i zagrlim te. Ostavljam ti poruke na ulične svjetiljke. Čitaš ih... znam. Vodiš me u tvoj svijet koji riječi izliva u djela. Na ispisanim stranicama na stanici srca gledamo se ti i ja. Držiš me za ruku i vodiš me kroz knjigu. Nosiš olovku i pišeš nove riječi. Ulivaš mi nadu sa svakom novom stranicom.  Izvlačiš na površinu nevidljivu tišinu i daješ joj olovkom dah.  Tišina progovara i ima glas. Znaš gdje su najtananija osjećanja zakrpljena ispod kože.  Dodirom ih otkrivaš, riječima ih na razgovor zoveš. Miluješ, kao što pero papir miluje dok riječi piše. Budiš me, iz mog svijeta tišine, vodiš me u tvoj svijet riječi. Pogledom koji lječi na...

Danas bih odlutala izvan vremena, iza Mjeseca i sakrila se u odaje svojih snova. Večeras bih se pojavila na ulicama kao zalutali putnik koji ima kartu u rukama ali još ne zna gdje putuje. Ne bih bila u maglama da me ne mogu vidjeti, otkrila bih svoje lice i ne bih tražila opravdanje za nas lutalice. Smijala bih se od srca iskrenošću djeteta i bila dio a opet izvan svijeta.  Ostavila bih zaboravljene tragove da ih otkrijem u ovom vremenu.  Lutala sam prošlim vremenima, tražila svoje korake koji su znali put do skrovišta od svega. Zidala sam ovim dlanovima zidove i štitove sam držala u tim istim rukama. Rušila sam gradove ali samo u svojim mislima.  Moje nježne ruke ne ruše one grle i sazidaju novu nadu. Obukla sam se u ljepe priče i živim u njima dok ih čitam u svom biću. Tražim izlaz, ako je to dug put pristajem da putujem baš tim dugim putevima i da rješnje zagonetke dostavim svom pritajenom biću. Ono će se obradovati što sam se usudila izaći iz oklopa i hrabro kročim na...