Nježnim rukama zagrli

Danas bih odlutala izvan vremena, iza Mjeseca i sakrila se u odaje svojih snova.

Večeras bih se pojavila na ulicama kao zalutali putnik koji ima kartu u rukama ali još ne zna gdje putuje.

Ne bih bila u maglama da me ne mogu vidjeti, otkrila bih svoje lice i ne bih tražila opravdanje za nas lutalice.

Smijala bih se od srca iskrenošću djeteta i bila dio a opet izvan svijeta. 

Ostavila bih zaboravljene tragove da ih otkrijem u ovom vremenu. 

Lutala sam prošlim vremenima, tražila svoje korake koji su znali put do skrovišta od svega.

Zidala sam ovim dlanovima zidove i štitove sam držala u tim istim rukama.

Rušila sam gradove ali samo u svojim mislima. 

Moje nježne ruke ne ruše one grle i sazidaju novu nadu.

Obukla sam se u ljepe priče i živim u njima dok ih čitam u svom biću.

Tražim izlaz, ako je to dug put pristajem da putujem baš tim dugim putevima i da rješnje zagonetke dostavim svom pritajenom biću.

Ono će se obradovati što sam se usudila izaći iz oklopa i hrabro kročim naprijed.

Ostavljena sam od ljudi kao po nekoj odluci ostavili su me jer nisam htjela biti dio kalupa.

Ne mogu ja sa ovim srcem mojim da stojim pred ljudima i da zapečatim suze, da sakrijem smijeh.

Ne mogu biti neko ko odluta daleko i ne vidi druge ljude.

U meni su nastale morske obale koje čuvaju valove.

Sirena sam u nekoj bajci pisanoj o meni. 

Izgubljena princeza što je odlutala iz dvorca.

Ne tražim princa, ne živim u bajkama. 

Samo prekrajam tkaninu mog bića i dolazim kad se noć naslika.

Tada me ne vide i kad me vide na znaju da ulicama ostavljena ide.

Budu li vas pitali mi se nismo ni kroz riječi upoznali.

Iza nekih skrivenih prostora tražim vrata, otključvam zaključane pregrade i izvlačim papire pune prašine.

Skupim u sebi česticu po česticu i idem. 

Ne pitajte kako ali idem.

Idem jer ne znam šta bih sa sobom da zastanem. Imam osjećaj da bi se zgrade u mojim mislilma obrušile na svježe otiske po mojoj koži.

Odjeća ne može sakriti od mene bol koji osjetim.

On je povezan sa svim mojim porama i pretočen u jednu priču koju čitate.

I dalje kad vas pitaju mi se nismo sreli vi mene ne znate.

Pogledom tražim jedno skrovište u kom mogu prespavati sve srušene snove. 

Iz tih srušenih snova da koracima sazidam nove.

Zato su me ostavili ljudi ovdje na periferiji zaboravljenih sanjara.

O kako li su ljudi zaboravili da sanjari grade zgrade u kojim nada raste sa svakim novim spratom.

Biram da budem i dalje ostavljena, sama, ali ne usamljena.

Gdje mogu usamljena biti kad mogu pustiti ptice da lete... staviti ploču na gramofon, isključiti telefon. Jer mi se ne razgovara sa ljudima koji dok pričaju ne gledaju tvoje oči već stranice koje se listaju a ljudi na tim stranicama ne govore.

Nisam ja ostavljena to su ljudi sami sebe ostavili i zaboravili da osjećaju.

Znam da me ne mogu razumjeti, jer ja volim plesati kad svi odlutaju snove. 

Kad se ugase sijalice i kad postanu puste ulice. 

Pustim muziku i plešem.

Znam da je sve zapetljano i da ja sama ne mogu vratiti nadu u male prostore zidova. 

Da ne mogu jednim potezom kista naslikati umjetničko djelo.

Kad vas za mene budu pitali vi i dalje recite da se nismo upoznali.

Ako vam kažu da ste viđeni u mojoj blizini vi samo recite da nismo razgovarali i da niste znali ko sam.

Noćas lutam sa Mjesecom i njegovim nitima od srebra spajam djelove koje nko još spojio nije.

Znam da će svijet sutra biti bolje kad se bar jedan čovjek u ovoj noći smije.

Autor teksta: Milena Vujinović

Slika je preuzeta sa sajta: Pixabay