Povedi me u tvoj svijet riječi

Probudi me iz mog svijeta tišine.

Povedi me u tvoj svijet riječi.

Dok balerina pleše za olovnog vojnika i dok svjetli ulična svjetiljka, listaš album naših slika.

Znaš moju ulicu i broj.

Čuvam kaput tvoj.

Znam da dolaziš. Tvoje korake prepoznajem. 

Kad dođu hladni dani, kad se zima ušunja u male kutke naših tišina.

Obučem tvoj kaput i zagrlim te.

Ostavljam ti poruke na ulične svjetiljke.

Čitaš ih... znam.

Vodiš me u tvoj svijet koji riječi izliva u djela.

Na ispisanim stranicama na stanici srca gledamo se ti i ja.

Držiš me za ruku i vodiš me kroz knjigu.

Nosiš olovku i pišeš nove riječi.

Ulivaš mi nadu sa svakom novom stranicom. 

Izvlačiš na površinu nevidljivu tišinu i daješ joj olovkom dah. 

Tišina progovara i ima glas.

Znaš gdje su najtananija osjećanja zakrpljena ispod kože. 

Dodirom ih otkrivaš, riječima ih na razgovor zoveš.

Miluješ, kao što pero papir miluje dok riječi piše.

Budiš me, iz mog svijeta tišine, vodiš me u tvoj svijet riječi.

Pogledom koji lječi na dlanove svoje privijaš sve tišine moje. 

Čuvaš ih dok ne izraste najljepši cvijet. 

Mjesec razvija filmove nastaju naše fotografije. 

Pisanim riječima, otkrivaš svoja osjećanja, čitam ih izgvorena sa tvojih usana.

Vodiš me kroz stranice brojim brojeve dok okrećeš listove. 

Pišeš me kao lik tebi drag, otkrivaš mi svjetove, gledamo kako zmajevi od papira lete. 

Odvodiš me u izmaštane zemlje, dopisuješ u hodu nove pustolovine.

Čitaš mi novine.

Slušaš mi snove, vezeš ih slovima na papiru. 

Oblačiš svoj kaput, to ti sad grliš mene.

Zavoli me pjesmama u noći kad nema sna miluj me dok se Mjesec prikrada.

Povedi me kroz tvoje priče. Piši me kao ljubav i pleši samnom kroz snove noći ove.

Probudi me iz mog svjeta tišine i povedi me u tvoje naručje da osjetim kako je to kad te volim dok se budim u očima tvojim.

Autor teksta: Milena Vujinović

Slika preuzeta sa sajta: Pixabay