Škrinja, švelja i špajz

Na policama emocije rezonuje srce. Nada putuje ulicama duše naše. Ljubav po ramenu tapše. Sreća maše. Tržnica teatra otvorenih vrata. Iza uglova izlaze u likove obučene emocije i putuju do tržnice a gleda naše srce. Traži mape i karte koje će da ga putem ljubavi vode kad se emocije oslobode. Da i ono slobodno bude kao ptica. Znaš kao klackalica je emocija tržnica. Ima smijeh djeteta, često se skriva od čudesnih bića ispod kreveta. Boji se mraka, traži zraka, prati putanju naših koraka. U sobi tišine na stolu papir stoji.  Pišu li se nekad osjećaji tvoji? Znam da se ti ne bojiš reći da sam tvoj put prema sreći. Ipak, ćutiš hrabro, olovni vojniče. Znam te, čitam tvoje priče. Onomad što si ih pisao. Ljubav si disao, bila ti je zrak, svjetlost za mrak koji imaš. Ti odlaziš i ne čekaš. Okreneš stranicu i pređeš granicu sa olovom u srcu. A znao si da bih ja to olovo čuvala na dlanovima. Ti si moje olovo izvadio i zagrlio. Otopio si ga, tržnicom emocija. Slastičar si gorkih trenutaka. Još...

Svijet u nama traži svoju slobodu. Svoja sam, to znaš, i ne možeš promjeniti nježnost od koje sam satkana. Ja sam napisana po mjerilima duše svoje. Razumiješ me i onda me ne razumiješ. I to sve sam ti ja. Ne mogu biti oblikovana željama iz tvojih uokvirenih pogleda. Nije to ljubav, ako se tako gleda. Tako da sve bude onako kako mi ti želiš.  Tako me nikad nećeš odistinski vidjeti. Vidio si me prije onako kako me niko vidio nije. Znao si svaku nit mog bića. Otkrivao si kopna usidrenih brodova. Bio si trag mojih snjegova. Bio si utočište od kiše. Sunce koje me prati. Ti znaš da ćeš u srcu ostati. Voljela sam i volim razgovore sa tobom.  Više ih ne pišemo, više ih ne govorimo. Sad ćutimo. Ti i ja... mi se sjećamo da osjećamo. Pjesme koje smo slušali i filmove koje smo gledali. Voljeni... Tvoj smijeh ostaje uvijek ovdje u riznici gdje si ti. Galerijo ljubavi tvoje riječi su slike koje su izložene u postavci srca. Arhiva si mojih osjećanja.  Znam da će kod tebe od zaborava bit...

Pišem vam iz vremena u koje vi još niste stigli. Ovdje je dobro prilagodili smo se novom vremenu.  Naučili smo se snaći i pronašli smo izvore energije.  Vode ima. Pišem vam jer nam treba vaša pomoć.  I da znate da promjene dolaze. Vjerujem da je neko uspio pronaći ovo pismo i da moja nada ne dogorjeva kao vatra. Živim iza ograde, granica koja nas razdvaja od svijeta u kom se još uvijek nalazite. Vani kad izlazimo nosimo naočare.  Svjetlost je jaka i noć traje sve kraće. Skoro sam pronašla jednu staru radnju sa odjećom iz 70-ih godina.  Nosili ste odličnu odjeću i da mogu sad bih doputovala u vaše vrijeme. Nekad se osjećam kao lopov koji krade iz vašeg vremena sjećanje i transportuje u ovo vrijeme u kom smo sad. Ima i nešto ljepo u današnjem svijetu.  Priroda je udahnula novi život u sebe.  Ja idem sama.  Imam nekoliko prjatelja koji mi pomažu u nabavci hrane da preguram do kraja mjeseca. Mada sam i naučila da je glad uobičajeno stanje koje moje bi...

Dolazi ti u snove, zar ne. Budi te iz sna. Ako se nekad zapitaš ko je ona.  Gdje si je sreo i zašto ti njene oči izgledaju tako poznato. Znaj da je negdje u tvojim mislima sagradila dom i ušuškala se da u tebi postoji. Ispričala ti je priču o sebi. Rekla ti je da ćeš pisati i da će se tvoje knjige čitati. Listala je tvoje bilješke i vidjela u tebi ono što ni sam nisi vidio. Ti si zaboravio na to.  Potisnuo si te trenutke i otisnuo si se kao brod dalekim morima zaborava. Sad sjediš u ovom teatru i pred tobom je knjiga koju si napisao o njoj. Tražiš je među ljudima i volio bi da je tu da potpišeš knjigu i posvetu koju će samo ona razumjeti. Ipak, znaš da nije tu.  Da ona  ne može biti tu. Na sigurnom je, ne brini. Znaš da je njen put oduvijek bio samo njen put sve i da si htio nisi mogao ići pored nje. Ona treba svoj put sama prijeći. Trebalo je cvjetove što su se u mraku skrivali iznjeti na sunce.  Svojim rukama sunce im je darovala. Tempo prirode koji se mjenja ...