Djevojka viteškog srca

Pišem vam iz vremena u koje vi još niste stigli.

Ovdje je dobro prilagodili smo se novom vremenu. 

Naučili smo se snaći i pronašli smo izvore energije. 

Vode ima.

Pišem vam jer nam treba vaša pomoć. 

I da znate da promjene dolaze.

Vjerujem da je neko uspio pronaći ovo pismo i da moja nada ne dogorjeva kao vatra.

Živim iza ograde, granica koja nas razdvaja od svijeta u kom se još uvijek nalazite.

Vani kad izlazimo nosimo naočare. 

Svjetlost je jaka i noć traje sve kraće.

Skoro sam pronašla jednu staru radnju sa odjećom iz 70-ih godina. 

Nosili ste odličnu odjeću i da mogu sad bih doputovala u vaše vrijeme.

Nekad se osjećam kao lopov koji krade iz vašeg vremena sjećanje i transportuje u ovo vrijeme u kom smo sad.

Ima i nešto ljepo u današnjem svijetu. 

Priroda je udahnula novi život u sebe. 

Ja idem sama. 

Imam nekoliko prjatelja koji mi pomažu u nabavci hrane da preguram do kraja mjeseca.

Mada sam i naučila da je glad uobičajeno stanje koje moje biće osjeća.

Uveče kad se vratim iz dnevne rute sjednem i gledam Tv.  

Sve filmove sam odgledala.

U pola noći da me probudite znala bih dijaloge glumaca.

Mislim da će mi to pomoći kad se sve ovo jednom smiri.

Jer vjerujte ovo što mi prolazimo je jedan film.

Zato pišem pisma, koja neko čita.

Školu sam završila, učili smo po napuštenim kućama i pisali po zidovima.

Pronašli smo knjige iz vašeg vremena iako se svijet promjenio i priče iz vaših knjiga su različite od one koju mi živimo.

Prije nisam spavala. 

Kad bih i uspjela zaspati bilo bi to nekoliko minuta u snu a onda satima gledam budnim očima.

Sad je već bolje, san se pojavi i odspavam.

Imam više snage za rute koje trebam prijeći za dan.

Izgleda kao da se sve vraća u život koji se živio prije.

Iluzija je to.

Sve dok nosimo naočare znam da nije sigurno tamo vani.

Dok se noć i dan ne izjednače ostajemo zarobljeni u ovoj petlji.

Vjerujem da je pismo stiglo do prave osobe.

I da u ovom trenutku on zna da smo mi ovdje u nekom drugom vremenu.

Izlazim vani, ovdje su tako dugi dani da su kazaljke na satu usporile i da bi se rado vratile unatrag kad je svima nama bio znan naš grad.

Sad su ovo zgrade bez ljudi, ponekad se čuje smijeh kao eho da nas podsjeti da se nada iznova rađa.

Ne znam ni broj godinama što su prošle. 

Bila sam dijete tada, sad sam djevojka koja ima diplomu za opstanak.

Napisao mi je drug na jednoj salveti i nosim je sa sobom.

Mirna sam osoba, nisam imala neprilika sa okolnim plemenima.

Grad je podjeljen u zone.

Svaka od zona ima svoja pravila. 

Ja sam opet neko izvan pravila.

Ti što čitaš pismo, ti me znaš zar ne?

Nisam čitač misli ne brini.

Samo osjeim da si mi neko znan.

Kad dođeš u naše vrijeme ja ću biti godinama ispred tebe.

Ostaviću ti u ovom vremenu još jedno pismo.

U njemu će ti pisati kako se ovdje opstaje.

Sigurna sam da si ti dodjelio diplomu za opstanak.

Da je moj drug samo napisao riječi koje si mu ti rekao da napiše.

Znaš sve što sam ti napisala ili većinu totga što mi ovdje živimo.

I osjeim da smo se sretali u ulicama grada.

Izvan pravila sam rekla sam ti.

Moj um ti je zanimljiv, želiš otkriti kako razmišlja i zna da preživi u uslovima koji nsu nimalo jednostavni.

Zatvorila sam se prolaze koji postoje i ono što znaš o meni samo je nit od bezbroj niti.

Mogu da budem nevidljiva. da prolazim kroz zaključane ograde, da te gledam u oči a daleko sam ti.

Mogu da skinem naočare iako je svjetlost jača desetinu puta nego što je to bilo.

Mogu da prođem kroz sve zone i da sva pravila zaobiđem.

I to ti znaš, priznajem.

Ali ne poznaješ ovo srce i dušu je nisi sjedio sa njima  razgovarao sa mnom.

Ne, ti samo misliš da si me upoznao i da ću se povinovati tvojim pravilima.

Ja prelazim sve nivoe tvoje igre. 

Čak sam bila u tvom umu.

Gedala sam ga kao mapu i sve tvoje poteze unaprijed znam.

Noćas usred dana idem iz ovog grada.

Pismo ćeš pronaći na drvetu pored ograde. 

Stavila sam ga u gnjezdo vjeverice ispod lješnjaka.

Ne brini vjeverica će čuvati pismo.

Volim ti napsati malo ironična pisma.

Čisto me zanima smiješ li se još.

Ako se nakon pročitanog pisma na tvom licu pojavi osmijeh, znaću da si još čovjek koji osjeća.

Drago mi je što smo se upoznali bar ovako kroz pisane riječi.

Dok se pitaš gdje sam otišla, ja sam već stigla na sigurno.

Ti i ja da li se mi zaista znamo?

To kao zagonetku jedno- drugom ostavljamo.

Svijet će biti bolje... znam.

Od srca te pozdravljam.

U potpisu: Djevojka viteškog srca.

Autor teksta: Milena Vujinović

Slika preuzeta sa sajta: Pixabay