Darujem ti sunce

Dolazi ti u snove, zar ne.

Budi te iz sna.

Ako se nekad zapitaš ko je ona. 

Gdje si je sreo i zašto ti njene oči izgledaju tako poznato.

Znaj da je negdje u tvojim mislima sagradila dom i ušuškala se da u tebi postoji.

Ispričala ti je priču o sebi.

Rekla ti je da ćeš pisati i da će se tvoje knjige čitati.

Listala je tvoje bilješke i vidjela u tebi ono što ni sam nisi vidio.

Ti si zaboravio na to. 

Potisnuo si te trenutke i otisnuo si se kao brod dalekim morima zaborava.

Sad sjediš u ovom teatru i pred tobom je knjiga koju si napisao o njoj.

Tražiš je među ljudima i volio bi da je tu da potpišeš knjigu i posvetu koju će samo ona razumjeti.

Ipak, znaš da nije tu. 

Da ona  ne može biti tu.

Na sigurnom je, ne brini.

Znaš da je njen put oduvijek bio samo njen put sve i da si htio nisi mogao ići pored nje.

Ona treba svoj put sama prijeći.

Trebalo je cvjetove što su se u mraku skrivali iznjeti na sunce. 

Svojim rukama sunce im je darovala.

Tempo prirode koji se mjenja odvodi u san i budi iz sna. 

Dan i noć.

Plakala je da je niko ne čuje. 

Skupila se u svoje samotne dane i vidala sama rane.

Niko nije kucao na zaključana vrata.

Niko je nije pitao je li dobro.

Niko joj nije rekao dobro jutro niti je poljubio u čelo za laku noć.

Znala je da će otključati vrata i izaći vani.

Tada je srela tebe.

Otvorila je srce i dušu i stavila na sto sve ono što je u njoj ćutalo.

Pričala ti je riječima slike davala im oblike i smisao.

Kad bi došao kući u sitne sate, sjeo bi za sto i o njoj pisao.

Ostavljao si papire tamo gdje sjećanja žmire.

Zaboravio bi na njih i ljepotu očiju njenih.

Sjedila bi pored tebe i slušala kako govoriš.

Nije te čekala, znala je da ne možeš otvoriti odaje i pustiti je da vidi odistinskog tebe.

Bila je tako blizu, da si osjeio kako jedino ona zna tajni prolaz koji si sakrio od svih.

Gledaš u djevojke koje su tek nalik njoj. 

A nju nisi još pronašao.

Ona ne želi da je pronađeš.

Tražiš njene oči, njenu kosu iz napisanih riječi oblikuješ slike.

Ona je bila tu u tvom vremenu, darovala ti je sunce.

Ti to znaš i osjećaš u sebi da te je oslobodila.

Kad nisi mogao da letiš ona je bila tvoja krila.

Nisi tada mogao znati, ono što sada znaš.

Ona je bila tu da ti se stranice knjige same napišu.

Tvoja ruka je olovkom zapisivala sve ono što je ona u tebi otkrivala.

Na sigurnom je ona, jer znaš da pored tebe nije mogla biti.

Previše je tvojih borbi sa njenim bilo u blizini.

Te vaše borbe su bile magnet vašeg susreta.

Ona sad tamo negdje slbodna šeta, negdje u nekoj dalekoj galaksiji samo njoj znanih planeta.

Ona daruje sunce, kao što ga je tebi darovala.

Znaš koliko puta te nasmijala i zapisala ti sreću na licu.

Nisi razumio tu lutalicu.

Ne može se ona ni razumjeti, slobodna je od kalupa, ne ide po merama svijeta.

Ako se nekad budeš pitao zašto ti dolazi u sjećanje, znaj da u tvom sjećanju ona stanuje.

Ti pišeš, gradiš nove svjetove i izmišljaš planete. 

Pitaš se da li ona na jednoj od tih planeta šeta.

Naučila je da pomaže ljudima i da luta kao košuta.

Nježnost je ispisana u njenim očma, tragovima vila čuva tvoja krila.

Otvorila je vrata i ide, ona putuje, ona vjeruje da je ljubav ta koja čovjeka vodi stazama od sna.

Autor teksta: Milena Vujinović

Slika preuzeta sa sajta: Pixabay