Gledam rađanje jutra i puste daljine

Probudi se. 

Čujem u daljini glas, koji je blizu. 

Samo što osjećam da se vraćam iz potonulih dubina snova.

Osjetim miris hemije... laboratorija.

Sinoć sam ostala kasno, pokušavam povezati supstancu u meni i onu koju sam pronašla.

Sreća, to je pomoćna radnica. 

Da je bilo ko drugi stigao prije nje, bila bih već u kancelariji i objašnjavala bi svoj ostanak u laboratoriji iza ponoći.

Stigla sam na sjever prije nekoliko mjeseci.

Uspjela sam se snaći. 

Prihvatili su moju diplomu, iako sam tek bila završila stažiranje.

Ali u ovom vremenu niko nije pitao koliko godina iskustva u toj oblasti imaš.

Bilo je važno da se pronađu osobe koje u sebi imaju supstancu.

Nisu znali da im je pred očima jedna od njih.

Ne razgovaram mnogo sa ljudima.

I kad razgovaram, to je vezano za posao.

Kad bi svi znali ko sam zapravo ja... ne bih sad bila ovdje. 

Nada da je pismo pronađeno i da ga je pronašao baš on... još postoji.

Pripremam polako posebnu prostoriju gdje su svi podaci i tragovi koje sam pronašla.

Gledam rađanje jutra i puste daljine što su se u čovjeku nastanile.

Idem prema svom stanu koji se nalazi u blizini centra za istraživanje.

Zamjenila sam dan za noć i trebam odmor.

Osjetim ponekad kako mi kroz tjelo struje tragovi supstance. 

U čovjekovom tjelu je teško razgradiva. 

Jedino što mogu uraditi je da saznam kako je držati pod kontrolom.

Čujem telefon, kako zvoni, otvaram vrata od stana i sve sa stvarima jurim da se javim.

Sa druge strane poznat glas, ali nije njegov. 

Dok pričam sa dobavljačem materijala za laboratoriju razmišljam hoće li jednom sa te druge strane biti njegov glas ili da će pozvoniti na moja vrata.

Nedostaje mi moje vrijeme koje sam provodila sama. Ovdje ljudi žele što više razgovora.

Ujedno jer o tebi saznaju više i mogu to uvijek upotrjebiti kako osjete da su u opasnosti.

Ništa se nije promjenilo.Nismo naučili mnogo. Kao da smo se još više stopili sa pustinjom.

Spuštam slušalicu i prepuštam se snu. Stigao me umor od protekle noći.

A san je isprekidan jer, ovdje treba biti na oprezu. Nisi siguan koliko god kažu da jesi.

Budim se. Prošlo je vrijeme doručka, stižem taman na ručak. Ručamo u restoranu u sklopu kompleksa.

Uzimam tacnu i krećem do stola sa jelima. Vraćam se na trenutak u studenske dane. Ovdje je hrana vještačka. Tada je hrana imala bar miris i okus. Sad ima čudan oblik, o okusu i mirisu nema  ni riječi.

Sjedam za svoj uobičajeni stol i gledam kroz prozor.

Zamišljena, lutam kroz prošlo vrijeme.

Trgnem se iz tih misli i gledam hranu koja znam da mi je potrebna, ali nemam želju da je jedem.

Ipak znam da bi im bila sumnjiva. Uzimam nekoliko zalogaja. 

Taman kad odučujem da krenem vidim čovjeka kog spominjem cjelo vrijeme. 

Čovjeka koji je uspio pronaći pismo i ovog trena pogledom traži mene.

Ne smiju vidjeti da se znamo.

Kamere su oko nas. Ne smijem mu uputiti ni pogled, nikakav znak da se znamo.

Još me nije prepoznao.

Ostavljam tacnu sa priborom i izlazim vani.

Važno je da me pronašao i sad je lakše. Nekako ćemo se već pronaći. 

Kad smo tolike kilometre uspjeli premostiti, ovo je za nas zadatak koji možemo riješiti za nekoliko sati.

Prolazim pored njega i kažem tiho. Pismo i kuća.

Vidim da se blago osmjehuje.

Zna da sam to ja.

Čudno je to da sam ja neko ko može razoriti svijet, a on neko koga može spasiti. 

A jedino zajedno možemo naći rješenje.

Vatra smo i voda koja pustinjom hoda.

Nastaviće se...

Ovo je drugi dio priče... Oko čovjeka puste daljine

Autor teksta: Milena Vujinović

Slika je preuzeta sa sajta: Pixabay