Pustinjska jutra

Jutro se prišunjalo iza besane noći. 

Pratila sam cjelu noć ima li temperaturu.

Rana je bolje. 

Antibiotik je počeo djelovati. 

Znam da će se početi zarastati nakon 2-3 dana.

Vjerujem da smo uspjeli izbjeći veću infekciju.

Budi se.

Jutro.

Jutro i tebi.

Jesi bolje?

Ako ne računamo da sam na rubu snage i da mi treba bar još dva dana sna, onda sam bolje.

U opasnosti si zbog mene.

Čim malo dođem sebi, otići ću odavde.

Ne razmišljaj sad o tom.

Imamo većih problema.

Mislim da ja i jesam jedan od većih problema.

Vjeruj mi, nisi.

Ovdje je opasno biti bilo kad i bilo ko od nas je potencijalna meta.

Ti možeš napustiti ovo mjesto kad želiš, zar ne?

Nije tako jednostavno kako misliš.

Zar nisu stekli povjerenje u tebe na osnovu toga koliko si otkrila važnih podataka o supstanci.

Ne vjeruju oni nikome.

Ja sam samo potrebna da završim ciklus koji im je priroritet.

Nakon toga vjerovatno ću biti zarobljena ili ako se smiluju zaštićeni svjedok.

Previše sam toga vidjela i znam da me ne bi pustili da odem sa koferom.

Da se išetam izvan okruga i da šetam sa svim saznanjima.

Dođi ovamo i prisloni uho da te nešto pitam.

Sumnjaš li da nas prisluškuju?

Vjerovatno.

To je nešto što su mi rekli čim sam došla ovdje.

 Da se svi moji razgovori snimaju i da imaju oči koje vide moja kretanja.

To znači da znaju da sam ovdje?

Uspjela sam pustiti isti snimak da se vrti ipak trebam da se udaljim i da te sakrijem negdje ako im snimka bude sumnjiva.

Zagrli me, da pomisle da ima nešto između nas.

Ali me zagrli tako da mi se ne vidi lice.

Mudro si se sjetio i da sa jednim potezom odigraš dva.

Zagrliću te jer mi je drago da si dobro i da si ovdje.

Skuhala sam ti malo juhe, oporaviće te.

Ovdje ostaješ još nekoliko dana i onda te trebam smjestiti na sigurno.

Uradila bih to čim prije, ali tvoja rana još nije dobro.

U sebi razmišljam, kako da mu kažem sve o meni.

Vrijeme odmiče i prije nego krenemo on treba znati sve o supstanci koja je unutar mene.

Nešto si tiha. 

Uvijek si voljela pričati sa mnom.

Sjećaš se doma gdje smo bili i ostalih stanara?

Sjećam se.

Znam da inače nisi bila mnogo pričljiva kad su oni u pitanju, ali si sa mnom pričala.

Tebi sam vjerovala.

Ne vjeruješ mi više ili šta?

Da li je došao trenutak da mu sve kažem.

Gledam ga u oči, a on kao da mi čita misli.

Imam osjećaj da će sad ovdje da mi ispriča kako je cjelo vrijeme znao ko sam.

Znaš da ću te saslušati i da sam uz tebe.

Znam.

Ipak nije jednostavno da se ispriča bilo kome niti je sigurno to reći u ovom prostoru.

Ja nisam bilo ko.

Nisi.

Slušam te i ne obraćaj pažnju na to što sam povrjeđen.

Nadala sam se da ćeš ti pronaći pismo.

I govorila sam sebi ako neko bude znao moju priču da ćeš to biti ti.

Svjesna sam da će je prije ili kasnije otkriti ili saznati za nju i oni.

Moji roditelji su kao što znaš radili na projektima u labaratoriji u našem gradu.

Prije nego li je sve ovo počelo htjeli su ih ucjeniti da izvode eksperimente.

Nisu pristali i oni su pronašli način da ih zaustave da ne odu i da nastave svoj rad.

Koji je to način?

Stoji pred tobom.

Kako misliš, stoji predamnom?

Stani, sjetio sam se.

Ucjeniili su ih sa tobom.

Ni na to moji roditelji nisu pristal.

Htjeli su pobjeći jedne noći i prešli su ogradu.

Ali sam ja trčeći sa njima pala i ostala sam sa druge starne ograde.

Pred njima su stavili supstancu ispod moje kože.

Nemoguće.

Moguće, vjeruj mi.

Rekla sam im da se ne vraćaju i da ćemo se sresti jednog dana.

Moji roditelji su znali da mi oni neće nauditi jer im trebam.

Završila sam srednju školu u okrugu i jedne večeri sam pobjegla.

Krila sam se mjesecima i onda sam pronašla posao.

Skupila sam novac i upisala fakultet.

Ostalo znaš, sreli smo se i postali cimeri.

Kad sam čula od žene koja mi je pomogla da me traže i da je neko rekao da djevojka slična opisu živi u kući sa ostalim studentima.

Zarad svoje sigurnosti napustila sam kuću i vas.

Ostavila sam ti trag zahvaljujući kom si pronašao pismo a kasnije i mene.

Ti si ona, koja može razoriti svijet?

Ta sam.

Ako aktiviraju senzore, supstanca će ih prepoznati i spojiće se sa ostalima koji imaju suptance unutar sebe.

Ja sam karika koja im nedostaje.

Ostale su pronašli.

To sam vidjela u bazi podataka u laboratoriji.

I sama si prolazila kroz sve ovo?

Da.

Jedna žena mi je pomogla da ostanem kod nje tri mjeseca.

Znala je kolika j eopasnost da budem vani.

Nisam izlazila z kuće, samo po noći da osjetim kako je biti slobodan.

I sve ove godine oni te traže.

Promjenila sam ime, podatke o mom rođenju i roditeljima.

Ta dobra žena mi je pomogla i upisala me kao svoju ćerku.

Zato niko nije znao da sam ona koju tarže.

Sretala sam se oči u oči sa nekima od njih.

Nisu me prepznali.

Ko te je mogao odati?

Neko iz kuće, sigurna sam u to.

Kako znaš da to nisam ja i da sad ovdje lgumim pred tobom?

Znam.

Ti ne bi ni krenuo za mnom kad si pronašao pismo.

Otišao bi kod njih i predao bi im pismo. 

Tako bi predao i mene kad bi vidjeli pismo.

Treamo što prije otići odavde.

Da u pravu si.

Ali da mi imali prednost tvoja rana treba bar malo zarasti jer nemam snage da te nosim.

A ako uzmemo bilo koje automobil otkriće nas.

Odmori sad malo, previše je ovo podataka za tebe.

Ja ću do laboratorije da pruzemem još neke podatke jer sam na tragu kako da deaktiviram supstancu.

A onda krećemo graditi plan kako da pobjegnemo odavde.

Sad više nisam sama, on je tu.

I zajedno ćemo kroz ovu pustopoljinu.

Vjerujem da ćemo biti slobodni i da će pustinju zamjeniti zeleni tragovi i ljepote prirode.

Nastaviće se...

Ovo je četvrti dio priče: Oko čovjeka puste daljine

Autor teksta: Milena Vujinović

Slika je preuzeta sa sajta: Pixabay