Škrinja, švelja i špajz

Ti i ja smo vatrene ptice. Pokidane žice što se sastave dodirom naših dlanova. Tad nema tremola, gitara ljubav svira. Dva smo feniksa, danju se skrivamo, noću svjetlost donosimo. Ti i ja smo žeđ nježnosti u pustinji. Ulični svirači što plešu. Ogledala smo sreće i pisci po ulicama što crtaju kredama u boji. Obale smo daleke morem vezane. Čitaj mi sa usana, vidi u mojim očima, ljepotu sutona. Ptico vatrena. Skriven si u vremenu vitezova. Sinoć sam putovala, jutros sam bila tamo gdje pjevaju ptice na prozorima. Odškrinula sam tvoje prozore i ostavila ti školjku da čuješ more. I nije to bio povjetarac na licu tvome.  To sam ti ja lice milovala. To sam ti ja ruke dodirnula. To sam te ja zagrlila i toplinu tvog zagrljaja sačuvala. Otvorila sam teke i pisala retke o tome kako su vatrene ptice rjetke. Onda sam od slova i snova pravila krila tebi i meni voljeni. Ostavila sam ti krila u ormar, pusti ih da lete. Letjeće do mene. U nebeskoj sferi noćnog neba, zvjezde trepere i otvaraju kofere ...

Sjetićeš se ti onih staza o kojim ti govorim u ovoj priči. Znam da ćeš ih se sjetiti.  Zajedno smo prešli te dužine dok smo gledali zvjezde i zamišljali da zvjezde gledaju nas. Znamo da smo eksperiment koji se oteo kontroli i pobjegao iz zlatnog kaveza.  Jer smo ptice koje su naučile na slobodu.  Imali smo katanac i ključ.  Svojim krilima smo  otvorili vrata.  Letjeli smo letove za koje ni zvjezde nisu znale. Moj Vjetrokaze, udahnuli smo ljubav i dišemo je. Na dlanovima čuvam Mjesec za tebe. Željo odaslana daljinama, putniče što lutaš zvjezdanim stazama. Rekli su da su to dječije igre dvoje sanjara. Ja i danas pratim korake Vjetrokaza sat vremena nakon izlaska Sunca i sve do sumraka. Odlutaš u daljine odmetnuta ptico. Željonosac si koji se pretvori u zvjezde. Odlutali vitez koji budan sanja. Ti si toplina doma. Ti si moj let. Ti si moj sunčani sat. Sjetićeš se znam kad vidiš maslačke kako lete nitima.  Sletjeće na tvoje dlanove moje želje. Otvoriće se ...

Sanjam. Grad Prag i lavirint ogledala. Iskrivljene slike i realni otisci. Ti i ja smo stranci u ovom gradu. Budna. Opet sam bježala vremeplovom matriksa. Lutala hodnicima sa druge strane pogleda. Koja je moja strana priče ako ruka lavirint ogledala dodiruje. Ovdje sam.... da li me neko čuje? Polusan ... polubudna vila izlazi iz kruga i pleše sama. U sobi lavirinta sa ogledalima. Slobodna. Ostavljam ti poruke na staklu ogledala i prolazim kroz naučnu fantastiku tvog pogleda. U zatvorenim prostorima, ogledala su vrata. Otvaram vrata i tražim kartu koja vodi iz lavirnita. Ostavljene zagonetke rješavam dok hodam. Jedan grad izgrađen od stakla u kom smo stranci koji se znaju odavno. Prolazi li toplina dodira kroz ogledala? Jer sa ove strane osjećam da u tvom svijetu postoje skrivene odaje. Čuvaš ih kao blago tvoje duše. Ne govoriš o njima ni platnima od stakla. Gledamo u noćno nebo koje je umjetničko djelo. U matriksu smo kao dva glumca što čitaju tekst dok hodaju kroz odaje ogledala. S tvo...

U ulici srušenih snova budi mi bulevar stihova. Čekaj me u skveru da šetamo preko pješačkog mosta. Oslobodimo zaključane katance. Ključevima šapnimo šifre i otključajmo ljubav. Izradi fotografije i stavi ih u svitke. Noćas, napravi čajanku na oblaku.  Iako ne pijemo čaj ni ti a ni ja. Budimo Alisa i Šeširdžija. Ti si enciklopedija predstava. Sa druge strane ogledala ljubav se u zagrljaju ogleda. Kaledioskop tvog pogleda bajkoviti je pejzaž. Tvoje lice je platno. Zvjezdano nebo je od stakla. Zvjezde i Mjesec su od tkanina. Sa oblaka se vidi Vilina planina. Moje ime je Zvjezdana. Pitomo i magično te gledam.  Sipam ti čaj u šolju i stavljam na sto od oblaka. U zemlji čuda žongliraš sa šoljama.  Čajnik pleše po stolu. Sada si princ što je postao ranjena zvjer, a ja sam Bela. Oblaci otkrivaju redove knjiga i ružu zarobljenu u staklu. Oslobodimo je i pošaljimo svemirskim brodom da putuje nebeskim svodom do ružinih vrtova. Odmotajmo kasete i pustimo stihove i muziku da sviraju. ...