Škrinja, švelja i špajz

Mirišu divlje trešnje.  Vjetar njiše ljuljaške.  Čujem tvoje korake kako dolaze. Sam si, tamu u svjetlo pretvaraš. U ponoć vrata otvaraš, tiho se prikradaš. Niti snova pokidaš i budnu me imaš. U vrijeme trešnjinog cvjeta, otuđen si od ljubavi i svijeta. U tvojim nemirima budi se dan. U mojim noćima, ti si san od zvjezda istkan. Rekao si mi da sam kao trešnjin cvjet i da ćemo proći ulicama sakura  i gledati ljepotu dok vjetrom nošene latice lete. Čuvaćemo te fotografije nastale u našim očima. Kasnije ću noćima budna gledati trešnje kako zriju. I ljuljašku koju si ti napravio. Postavićeš piknik ispod trešnjinog stabla. Postaćeš literatura mojih snova. Budićeš me iz tog sna tvojim koracima. Moj Svemiru, divlje trešnje najljepše mirišu kad si tu. Čitaš mi romane i pišeš mi poeziju. Ostaviš pjesme na jastuku. Osjetim tvoje ruke na obrazima kako me miluju u zemlji snova. I tog trena kad se od snova pokidaju niti probudim se i vidim tvoje oči. Odllutaš samo tebi znanim putevima....

Reci vremenu da zažmiri na tren a neka teče. Reci vjetru da stane na tren, a neka sa lišćem pleše. Reci meni to što skrivaš u sebi. Čuću te kroz daljine i poslaću ti pismo. Iako ne znam adresu postoje riječi koje sa vjetrom putuju. Ispisaću ti na lišću sve nježne riječi koje znam. I letjeće nošeno vjetrovima sve do tvog doma. Otvorićeš vrata i nasmijaćeš se znam. Skupićeš lišće i čitati riječi sve nježne koje znam. Sjedićeš na stolici i pisaćeš na papir meni.  Jedna riječ pa odustaneš.  Iza stola ustaneš. Skuhaš kafu i piješ polako. Riječi stoje kao da čekaju svoj red da se napišu. A u tebi pomjeraju se planine, bježiš od taštine što se nekad nastani u grudima. Još se nadaš čudima koja tebi mene dovedu. U tvom pogledu, odvajam sekvnce koje slažeš u filmove i riječi dolaze. Pišeš i stavljaš pismo u kovertu. Odlaziš do pošte, zalijepiš poštarsku markicu. Rekao si šta ti je u srcu. Autor teksta: Milena Vujinović Slika preuzeta sa sajta: Pixabay

Putniče iz davnih vremena, tvoja je sjena, za moju prišivena. Sjetim se tog dana kada je Vendi, srela Petra Pana. Dok svi plešu tango, mi plešimo kako nam srcu drago. Svi daruju ruže, a ti tulipane. Moj Petru Pane, ti znaš da volim tulipane tvojim rukama odabrane. Danas, ti si mladić sa šeširom, ja djevojka sa lepezom, prilaziš polako ali ipak s' oprezom. Ja sam ti poetika i aritmetika. Nastala iz stihova pjesnika i nauke brojeva. Ispod slojeva je neukrotiva divljina u mojim očima. A ti tražiš da li u meni još ono dijete ima. O, Petru Pane u davna vremena iz kojih dolaziš sve nježne strane su tamo odaslane. Sanjarskim štihovima, iz džepa ti više ne možeš pronaći tu nit koja može dotaknuti sve čežnje srca mog. Ne možeš na platnu tvojih želja naslikati Nedođiju. Ne postoje vrata koja se mogu otvoriti da ti i ja budemo u zemlji izgubljenih dječaka. Ne mogu ti noćas pričati priču na prozoru dok Mjesec zove Sunce i novu zoru. Ne mogu vraćati dah vremena za sjećanja koja dozivaš svake no...

Ovdje sam, u knjizi, čitaš me na stranicama. Ali ne znaš da čujem tvoje misli i da vidim u tvojim očima koliko je borbi. Mogla bih sad sjediti na stolici preko puta tebe i razgovarati sa tobom.  Ostajem skrivena jer ne smijem odati ko sam. Pisac mi je zabranio da izađem iz knjige. Svaki put prolazim isto. Beskrajne godine na stazama od slova i riječi. Da bar neko od čitalaca može da otkrije put do knjige. Pisac me pronašao jednog dana u biblioteci. Tada sam bila sasvim obična djevojka. Čitala sam knjige jer bi rijetko ko dolazio. Ljudi sve manje čitaju. Kad bi čula zvono na vratima, bila sam sretna kao dijete. Nekad bi to bio lutalica koji traži nešto sitnih novaca da kupi hljeb. Nekad bi se djeca kroz igru našalila ili bi se skrivala u našem prostoru. Ponekad bi došao neki učenik ili student po knjige.  Ima i umjetnika, zanesenjaka koji putuju čitajući. Slušala sam priče svih tih ljudi. I nekako je taj pisac lutajući među policama sa knjigama  uspio da primjeti koliko mi...