Putnica

Ovdje sam, u knjizi, čitaš me na stranicama.

Ali ne znaš da čujem tvoje misli i da vidim u tvojim očima koliko je borbi.

Mogla bih sad sjediti na stolici preko puta tebe i razgovarati sa tobom. 

Ostajem skrivena jer ne smijem odati ko sam.

Pisac mi je zabranio da izađem iz knjige.

Svaki put prolazim isto.

Beskrajne godine na stazama od slova i riječi.

Da bar neko od čitalaca može da otkrije put do knjige.

Pisac me pronašao jednog dana u biblioteci.

Tada sam bila sasvim obična djevojka.

Čitala sam knjige jer bi rijetko ko dolazio.

Ljudi sve manje čitaju.

Kad bi čula zvono na vratima, bila sam sretna kao dijete.

Nekad bi to bio lutalica koji traži nešto sitnih novaca da kupi hljeb.

Nekad bi se djeca kroz igru našalila ili bi se skrivala u našem prostoru.

Ponekad bi došao neki učenik ili student po knjige. 

Ima i umjetnika, zanesenjaka koji putuju čitajući.

Slušala sam priče svih tih ljudi.

I nekako je taj pisac lutajući među policama sa knjigama 

uspio da primjeti koliko mi ljudi vjeruju.

Sjeo je za sto i rekao da ću biti dio njegove knjige koju piše.

Nasmijala sam se. Rekla kako volim čitati fantaziju, ali da je u stvarnosi ona nemoguća.

Nasmijao se i on. Rekao je da ću vidjeti kako je biti stanar romana.

To veče sam krenula kući i našla sam knjigu na putu. 

Uzela sam je u ruke i otvorila.

Osjetila sam kako se stranice okreću a nisam ih ja listala.

Odjednom sam se našla u drugom gradu i stajala sam na ulici.

Knjiga više nije bila tu. Kasnije sam shvatila da sam ja u knjizi. 

Kad neko čita knjigu ja idem sa čitaocem kroz sve stranice.

Ne nisam lik ove knjige, ja sam skriveni putnik.

Pisac mi je rekao da ću čitati misli ljudima koji čitaju ovu knjigu.

Rekao je da ih zapisujem. Dostavio mi je olovku i papir. 

U početku sam slušala misli koje su se mješale sa knjigom. 

Nekad bi čitali naglas, nekad u sebi. 

Čula bi šolju kafe kad se spušta na tanjir. 

Kad stave kocku šećera. Osjećala sam i mirise hrane. 

Misli su posebna priča. Slušala sam kako zamišljaju da su likovi iz knjige, njihove priče o ljubavi. Borbe koje vode. Vidjela sam toliko usamljenih ljudi. Ljudi koje rijetko ko razumije. 

Priznajem da sam često puta puštala suze jer bi me dotaknule ljudske priče.

Smijala sam se sa njima kad bi vidjela kako su sretni.

Jednog dana pisac je tražio da mu predam papir sa mislima koje sam zapisala.

Tada sam mu rekla. Pocjepala sam sve papire.

Zašto?

Ztao jer su te priče samo njihove i pripadaju njima.

Ali ti ih znaš.

Znam i ne želim vam ih odati. Čuvam ih.

Ostaviću te u knjizi sve dok ne budeš predala papire sa mislima.

Slobodno me ostavite, ja ostajem pri svojoj odluci.

Vidjevši da ne želim predati misli čitalaca, pustio me je na slobodu.

Vraćam se u moj grad, knjiga stoji na mojim dlanovima.

Ostavljam je i vraćam se svojoj kući.

Čuvam i danas sve misli ljudi koje znam sresti u gradu.

Oni ne znaju ko sam.

Ali im poželim sve najbolje i vjerujem da su sretni.

Pisac i ja se više nismo sreli.

Svaki put kad otvorim knjigu da je čitam kažem kako je ljepo biti slobodan i putovati gdje god želiš.

Autor teksta: Milena Vujinović

Slika preuzeta sa sajta: Pixabay