Čežnje srca mog

Putniče iz davnih vremena, tvoja je sjena, za moju prišivena.

Sjetim se tog dana kada je Vendi, srela Petra Pana.

Dok svi plešu tango, mi plešimo kako nam srcu drago.

Svi daruju ruže, a ti tulipane.

Moj Petru Pane, ti znaš da volim tulipane tvojim rukama odabrane.

Danas, ti si mladić sa šeširom, ja djevojka sa lepezom, prilaziš polako ali ipak s' oprezom.

Ja sam ti poetika i aritmetika.

Nastala iz stihova pjesnika i nauke brojeva.

Ispod slojeva je neukrotiva divljina u mojim očima.

A ti tražiš da li u meni još ono dijete ima.

O, Petru Pane u davna vremena iz kojih dolaziš sve nježne strane su tamo odaslane.

Sanjarskim štihovima, iz džepa ti više ne možeš pronaći tu nit koja može dotaknuti sve čežnje srca mog.

Ne možeš na platnu tvojih želja naslikati Nedođiju.

Ne postoje vrata koja se mogu otvoriti da ti i ja budemo u zemlji izgubljenih dječaka.

Ne mogu ti noćas pričati priču na prozoru dok Mjesec zove Sunce i novu zoru.

Ne mogu vraćati dah vremena za sjećanja koja dozivaš svake noći.

Odrasli smo Petru Pane.

Putniče, ti samo prolaziš kroz ove gradove i ostavljaš tragove koje će prekriti kiše, 

sakriti snjegovi i ostaće zauvijek slike otisnute u neukrotivim predjelima mog bića.

Ti letiš Petru Pane i uvijek odabereš moj prozor kao svoju stanicu.

Nisam više ona Vendi koja je grlila tako da sve oluje nemaju snagu da ti budu na tragu.

Ne traži u meni više utočište od kiše.

Nastali smo iz pera pisca, izmaštani i tamo na listovima imali smo pravo da volimo.

Da budemo buntovni i da sanjamo.

A noćas, noćas ti i ja samo plešemo.

I ne sjećaj me, da se ne bih sjećala da je ljubav duboko u nama sačuvana.

Gledaš me s toliko topline a ja stojim pred tobom i pružam ti ruke.

Na trenutak, ti vjeruješ da je sve kao prije, a mnogo toga nije, vjeruj mi.

Nismo pored mog prozora, nismo u Nedođiji.

Petru Pane ti i Vendi ste odrasli.

Bježe nam sjene a traže da ih prišijemo dok plešemo.

A šta sa onim ranama koje su duboko u nama.

Urezane kao perorezom na drvetu.

Čuvam tulipane Petar Pane, rastu u vrtu zemlje snova.

Bezvremena je ljubav ušuškana u nama.

Ilustrovali su nas, dali nam osjećanja, šetali smo po pozorištima, igrali u filmovima.

Nacrtali su nas Petru Pane, a crtani likovi su vremenski putnici.

Tamo vrijeme stoji, a u našem vremenu prolaze godine.

Plešimo dok lete ptice i dok nas čuvaju oblaci.

Dok zvjezde Nedođijom sijaju, crtani likovi u knjizi ljubav čuvaju.

Autor teksta: Milena Vujinović

Slika preuzeta sa sajta: Pixabay