Mirišu divlje trešnje

Mirišu divlje trešnje. 

Vjetar njiše ljuljaške. 

Čujem tvoje korake kako dolaze.

Sam si, tamu u svjetlo pretvaraš.

U ponoć vrata otvaraš, tiho se prikradaš.

Niti snova pokidaš i budnu me imaš.

U vrijeme trešnjinog cvjeta, otuđen si od ljubavi i svijeta.

U tvojim nemirima budi se dan.

U mojim noćima, ti si san od zvjezda istkan.

Rekao si mi da sam kao trešnjin cvjet i da ćemo proći ulicama sakura 

i gledati ljepotu dok vjetrom nošene latice lete.

Čuvaćemo te fotografije nastale u našim očima.

Kasnije ću noćima budna gledati trešnje kako zriju.

I ljuljašku koju si ti napravio.

Postavićeš piknik ispod trešnjinog stabla.

Postaćeš literatura mojih snova.

Budićeš me iz tog sna tvojim koracima.

Moj Svemiru, divlje trešnje najljepše mirišu kad si tu.

Čitaš mi romane i pišeš mi poeziju.

Ostaviš pjesme na jastuku.

Osjetim tvoje ruke na obrazima kako me miluju u zemlji snova.

I tog trena kad se od snova pokidaju niti probudim se i vidim tvoje oči.

Odllutaš samo tebi znanim putevima.

Divlje trešnje te na mene sjećaju.

Ostavi poruke kad prođem ulicama.

Znaš da ću ih pronaći.

A ti ćeš skriven ostati.

Nekad, mislim da sam te napisala u svojim pričama, a ti dođeš u noćne sate i ostaviš tragove.

Pomješaš zrake sunca i kišu i tvoje ruke još poneki red u mojoj priči napišu.

Znam da sa prozora tvojih zora dok se sladiš trešnjama čekaš da vidiš trag mog osmijeha.

Zaljuljaš me na ljuljaški a ja mislim da su to vjetrovi.

Budnim snovima i divljim trešnjama tvoja sam.

Autor teksta: Milena Vujinović

Slika preuzeta sa sajta: Pixabay